Avanture kulture, kulturalni studiji u lokalnom kontekstu, ur. Sanja Puljar D'Alessio i Nenad Fanuko, Jesenski i Turk, 2013

Započeti priču oko kulturalnih studija, u jednom tekstu, predstavlja donekle operativnu poteškoću. Naprosto je teško pristupiti temi iz jednog kuta; mora ju se obujmiti, odjednom, s više strana: objeručke. Oznaka kulturalnih studija provlači se kroz hrvatski javni govor već nekoliko akademskih generacija. Kulturalni studiji vjerojatno nikome više ne predstavljaju točku magle. Ipak, neodredivost, odnosno svestranost discipline u mnogima još izaziva nelagodu kada govore o kulturalnim studijima. Kako bi izbjegli nekakve nelagode, barem ove operativne, u ovom uvodu, nadovežimo se na uvod Simona Duringa u njegovom zborniku The Cultural Studies Reader. Želimo li najjednostavnije etiketirati kulturalne studije, a u ovom ili onom trenutku i to je potrebno, reći ćemo da se radi o disciplini koja konstantno teži pomaku, iščeznuću, razglobljenju svojih interesnih polja i metoda. Upravo stoga što se nalaze u trajno aktivnoj interakciji s povijesnim uvjetima svoga nastanka, kulturalni studiji uvijek iznova definiraju svoj autoritet i položaj u odnosu na druge discipline. U slučaju Hrvatske, to se posebno odnosi na položaj unutar akademskih okvira. Od početaka kulturalni studiji u sebi nose jaku notu okreta prema etnografskim načinima istraživanja, kojima rade odmak od brzoplete označivosti – epiteta još jedne od ... disciplina.

S ovime na umu, jasno je, nismo ni počeli ocrtavati prostor kojeg kulturalni studiji zauzimaju. Obujmiti tu polimorfnu veličinu, označavalo bi rad kojim se ovaj tekst neće baviti. Prije će objeručke prihvatiti jednu lakšu zadaću – zadaću čitanja. Naime, početkom prošlog tjedna dočekali smo zbornik koji je objelodanjen pred riječkom publikom. Nije to učinio sam. Zbornik riječkog Odsjeka za kulturalne studije, Avanture kulture, kulturalni studiji u lokalnom kontekstu, predstavili su njegovi urednici Sanja Puljar D'Alessio i Nenad Fanuko.

Krenuvši odmahu srž stvari, urednici, zajedno s kolegama Odsjeka za kulturologiju, Fakulteta za društvene znanosti iz Ljubljane, Lukom Zevnikom i Francom Trčekom, na službenom predstavljanju pozicioniraju kulturalne studije izvan tradicionalnog okvira onoga što podrazumijevamo terminom humanističkih znanosti. Kulturalni studiji od svojih početaka u Birminghamu do danas ostaju na razini eksperimenta i toolbox-a za iskustvo svijeta. Na taj način odbijaju definiciju, ali i posvemašnju instrumentalnost. Sudionici su pokušali kontekstualizirati ulogu kulturalnih studija, za koje kažu da najbolje ordiniraju u odnosu na neki problem, a pritom bi se etnograf kulturalnih studija najviše trebao snalazi u lokalnom kontekstu. Nije nužna pripadnost tom lokalnom kontekstu, ali je takav setting najblagotvorniji za ono što su moderatori nazvali problemom, odnosno, kompleksom koloniziranoga. Time podcrtavaju kako kulturalni studiji epitet promatrača življene kulture nisu zaslužili teoretiziranjem nekakvih dislociranih slučajeva – uvijek se naime promatra ono goruće, blisko, lokalno – ono što i sam etnograf živi.

Osim određenja pojma kulturalnih studija, istaknuto je, problem s kojim se kritičke discipline danas susreću je i svojevrstan nedostatak materijala. U gramscijevskom smislu pojam organskog intelektualca je nemoguć bez organske baze. Problem se nalazi u iznalaženju ključnih prostora i trenutaka jedne zajednice na koje se teoretiziranje može nasloniti. U blago pesimističnom tonu zaključeno je kako je brisanjem tradicionalnih klasnih distinkcija takvoga materijala sve manje, ali izvjesno je da sam zbornik Avanture Kulture govori drugačije; posebno ako se u obzir uzima dobro zastupljen materijal lokalnog konteksta. Stoga je potrebno ukratko skicirati svaki od eseja, kako bismo mogli razumjeti sve implikacije o kojima se govori.

Uvodno urednici postavljaju problem brojčane kvalitete sintagme kulturalnih studija: cultural studies „is“ ili cultural studies „are“.U pitanju je potpuno legitiman problem jer se tada daje do znanja kako će glavni interes prvog dijela zbornika biti postavljanje kulturalnih studija u suodnos s drugim znanostima i pozicioniranje ove discipline u polju proizvodnje znanja. Nakon dogovora oko množine kulturalnih studija, urednici ističu kako se zbornik bavi kulturalnim praksama lokalnog konteksta – lokalnim pojavama i procesima.

Prvi dio zbornika, naslovljen „Teorija“, započinje esejom Sociogenesis, Fractality and Institutionalization: A Sociology of Cultural Studies, Nenada Fanuka. U njemu se ocrtavaju prve poteškoće definiranja kulturalnih studija kao discipline. Opcije su otvorene: kulturalni studiji se čitaju kao mreža, pokret, čak i kao trans- ili anti- disciplinarna disciplina. Stuart Hall ih naznačuje kao diskurzivne formacije – kritički i dekonstruktivistički projekt, kojem je sociologija, središnja znanstvena disciplina prema Fanuku, prepustila kritički forte još '70-ih godina. Okoštavanjem teorija književnosti koje su u to doba bile tek eksperimentalne, a epilog dobivaju u poststrukturalizmu, mjesto kulturalnih studija opet dolazi pod povećalo. Upravo zbog toga ih prije svrstavamo u polje humanističkih znanosti nego društvenih, poput sociologije. Zbog svojih anti-disciplinarnih i autoreferencijalnih metoda, kulturalne studije više možemo smatrati naputkom za intervenciju u kulturi, nego za njenu izravnu analizu.

O anti-disciplini govori i slijedeći esej, Cultural Studies as a „Non-Discipline“: Producing Knowledge Without Problems, kojega je napisala Sarah Czerny. Iako je autorica u uvodu svog eseja uz objašnjenje sintagme kulturalnih studija riječ „irritation“ napisala čak sedam puta na isto toliko različitih mjesta, ništa vezano za ovaj esej nema takav učinak: vrlo prozračan tekst govori o poziciji kulturalnih studija, opet kao anti-discipline, ali i inter-discipline,prema čemu su smješteni u okvire proizvodnje znanja zajedno s antropologijom i mikrobiologijom. Primjer je iznimno domišljat jer se na jednostavan način argumentira potencijal kulturalnih studija kao moguće spone između (inter-) raznih drugih disciplina. To bi i bilo moguće, autorica zaključuje pomalo cinično, kada bi pozicija kulturalnih studija zauzela drugi stav, osim onog kritičkog.

Esej Kultura kao emergentno svojstvo otjelovljene spoznaje, u koautorstvu Sanje Puljar D'Alessio i Benedikta Peraka posljednji je naslov iz dijela „Teorija“. U ovom tekstu autori načelno govore o kulturi kao emergentnom svojstvu zbilje, upošljavajući pri tome vokabular kognitivne lingvistike. Zbiljsku kulturu, predmet proučavanja kulturalnih studija, oblikuju kulturni obrasci, isprepleteni s demografskim, ekonomskim, tehnološkim i ekološkim varijablama. Na taj način autori eseja još jednom produbljuju nesvodivost sintagme kulturalnih studija na pojedinačno disciplinarno polje, produžujući ono o čemu govori i Czerny – kulturne kategorije poput socijalnog identiteta prije utjelovljenja moraju proći cijeli niz povezanih polja proizvodnje značenja, pri čemu dolazi do interakcija spoznaje i kulture te kauzalnih učinaka kulture kao emergentne pojave.

Razlog izdvajanja drugog dijela zbornika, naslovljenog „Memorija“, od cjeline trećeg dijela, Prakse, nije jasan. Esej The Practice of Remembrance: Between Present Continuous and Future in the Past Nikole Petkovića, i esej Croatia's (New) Commemorative Culture and Politics of the Past Vjerana Pavlakovića, metodološki nimalo ne odstupaju od etnografije eseja iz trećeg dijela zbornika. Tematski materijal je također sličan. Petković u svom eseju dobro registrira zanimljiva mjesta sjećanja –mostarskog Bruce Leeja,banatskog Boba Marleya, bakarski spomenik dragovoljcima Domovinskog rata, te spomenik Mili Budaku. Ova mjesta sjećanja su ujedno i mjesta katarze, kaže autor; ona otvaraju potencijal radikalne otvorenosti društva, kao što omogućuju snažnu konfrontaciju istog društva s traumama sjećanja na događaje koje reprezentiraju. Esej V. Pavlakovića unutar sličnih tematskih okvira također problematizira postojanje spomenika, komemoracijske kulture i politike sjećanja u novijoj hrvatskoj povijesti.

Treći dio zbornika, naslovljen „Praksa“, otvara Boris Ružić esejom Filmska i televizijska slika: od analogne simulacije vječnosti do digitalne stvarnosti trenutka. Ružić ovim preglednim radom podastire selektivni prikaz povijesti filmske slike, a kasnije i svojevrstan vlastiti ontološki zaključak na temu. Autor vješto klizi kroz filmografski materijal o kojem govori, pritom upošljavajući ono što bismo mogli označiti semiotikom filmske i televizijske slike. Zadržavajući se najviše na izvrsnom primjeru filma Videogrami jedne revolucije, Haruna Farockog i Andreija Ujice, Ružić dekonstruira primjer kompilacijskog filma provlačeći taj i ostali filmski materijal kroz teoriju McLuhana, Baudrillarda, Virilia, Manovicha, i drugih. Ipak, primjetan je nedostatak reference na noviju, a prvenstveno lokalnu filmsku proizvodnju.

Esej Diane Grgurić i Alide Lešnjaković O identitetu iz perspektive popularne glazbe, s druge strane, za organski materijal uzima poprilično živu materiju izvađenu iz lokalnog konteksta. Analizirajući poziciju i ulogu lokalnog festivala popularne glazbe, MIK-a, autorice propituju autentičnost festivalske glazbe kao lokalnog fenomena, čine semanalizu tekstualnog materijala glazbe, kao i konstrukcije rodnih identiteta unutar istog. Iako je u eseju dobro izložena teorijska nadgradnja nad precizno uočenim primjerom lokalne kulture, rad na neki način vrvi općim mjestima koja autorice donekle apstrahiraju, ne upošljavajući dovoljno referentnu bibliografiju koja bi stajala iza opisanog materijala.

Za dobru kvalitativnu analizu medijske reprezentacije lokalne kulture treba pročitati esej Hajrudina Hromadžića, „Đir po (riječkome) Korzu“: analiza medijske konstrukcije socijalne realnosti na primjeru novinske fotografije. Autor kroz primjer riječkog Korza uvodi u esej klasične teorijske toponime sociologije grada. Etnografsko istraživanje se koncentrira na prikaz i analizu novinske fotografije u lokalnoj dnevnoj tiskovini, uslijed čeka dolazi i autorova kritika fotografije kao medijskog teksta, ali i novinarskog diskursa. Dosljedna argumentacija dolazi u paru s prozračnim stilom kojeg autor postiže i diskretnim cinizmom, dajući eseju i tanki film osobnog komentara.

Katarina Peović Vuković esejom Novomedijski znak i njegova recepcija. Dva novomedijska šoka definitivno potvrđuje pravac zbornika prema lokalnim temama. Kao etnografski materijal uzima naoko trivijalne primjere: lažni intervju hrvatskog premijera u jednom nacionalnom dnevnom glasilu, i situaciju curenja eksplicitnog videouratka jedne poznate estradne ličnosti u javnu sferu Interneta. No autorica ubrzo u trivijalnostima tema uviđa simptomatična iskliznuća koja se događaju u hrvatskom javno-političkom prostoru u odnosu na fenomen novih medija, a novomedijski tekst čita kroz poststrukturalističku optiku dajući svoju dijagnozu: virtualni prostor postaje mjestom pregovora o značenjima političkih identiteta, a kultura Mreže danas je polje borbe, pregovora, dogovora oko standarda koji definiraju strukturu medija.

Temom možda najoriginalniji esej zbirke donosi Iva Žurić; Priručnici za samopomoć – tekst i kontekst (samo)pomoći. Ovdje autorica dobro detektira neistraženo polje u hrvatskoj publicističkoj produkciji – fenomen self-help priručnika. Kritika autorice ide i prema akademskoj zajednici koja je uvelike zanemarila locirati i istražiti fenomen priručnika za samopomoć. Autorica analizira priručnike kao praksu novije književne proizvodnje i jedan od simptoma suvremenog stanja, najviše baratajući primjerima lokalne scene. Žurić u priručnicima za samopomoć prepoznaje uobičajena mjesta kulturalne teorije: legitimaciju, identitet, autobiografiju, hegemoniju, poziciju autora, ali i rjeđe upošljenu sintagmu književnog transfera. Cjelokupnu priču vrlo skladno argumentira prvenstveno se zaustavljajući na primjeru izdanja Tkanje života, Mirjane Krizmanić. Priručnike za samopomoć, zaključno će Žurić, zatičemo u svojstvu aktivnog društvenog agitatora usmjerenog na pojedinačno djelovanje.

Posljednji esej zbornika, Urbana politika: teorijski značaj i političke mogućnosti, donosi Olgica Klepač. Rad s pravom stoji na začelju jer, uz zavidan broj bibliografskih jedinica, zaokružuje pričuo neodredivosti kulturalnih studija u polju humanističkih znanosti, međutim tema tim esejom ne samo da je zaokružena, već i produbljena:kretanjem poljem urbane sociologije, Klepač također izbjegava konkretizaciju problema na lokalne teme (što esej nepravedno svrstava pod cjelinom „Praksa“, obilježenog etno-metodološkim nastojanjima problematizacije lokalnih tema), ali zato temu lokalnosti podcrtava smještajući je u kontekst stanja globalizacije, deindustralizacije, paradigme transnacionalnog, i radikalne modernosti urbane politike. Nije, stoga, neobično da ovim esejom, gustog, ali sveobuhvatnog teksta, zbornik završava.

Zbornik Avanture kulture treba čitati kao zbir radova na temu kritičke teorije, odnosno (anti-) discipline kulturalnih studija, ali i kao zbir teorijskih i idejnih mogućnosti. Mnogi će bez prava reagirati kako su discipline poput kulturalnih studija, ali i kritičke teorije općenito, nešto nalik na bespuća, bez prave sinteze i bez puta na koji je čitatelj naviknut. Ali upravo na to Avanture kulture cijelim svojim korpusom ukazuju: nesvodivost kulturalnih studija na nekakav jedinstven model, ili još gore recepturu. Ovaj zbornik se čita otvoreno te će čitatelj lako upariti dva eseja i čitati ih paralelno, ili jedan nasuprot drugome prepoznajući točke autoreferencijalnosti u njemu. Vjetrometina ideja koju autori otvaraju može jedino podsjetiti na potencijalnosti koje otvaraju upravo zvijezde teorije na koje se u svojim esejima autori referiraju.

Ostaje nejasno tek nekoliko točaka. Prva koja pada na pamet – zaobilazak novije domaće književne proizvodnje, i uopće zaobilazak polja književnosti unutar zbornika. Iako se esej Ive Žurić najavljuje kao rad koji problematizira književnu proizvodnju, nekako ostavlja osjećaj da se tema književnosti kroz zbornik mogla bolje provući. Zasigurno kritički kapaciteti većine autora i nadilaze potrebe dijagnoze recimo, Jergovića, Drakulić, ili Tomića. Nadalje, većinom je slabo pojašnjen kontekst nastanka radova: eventualno godište ili sveobuhvatnija cjelina u kojoj su eseji nastali razjasnili bi neke nedoumice. Čitatelj koji je slučajno naišao na zbornik će vjerojatno teže shvatiti zašto urednici nisu inzistirali da svi eseji u zborniku budu pisani hrvatskim jezikom, pogotovo kada su svi autori eseja pripadnici hrvatskog govornog područja. Pored toga, prepoznavši profesionalni interesni opseg pojedinih autora, ostaje nejasnim zašto urednici u zbornik nisu uvrstili teme poput rodnih i spolnih identiteta – gorućih tema lokalne svakodnevice koje su u zborniku zanemarene i na mjestu kojih stoje nezgodna preklapanja nekih tema.

Ovaj zbornik se nadaje kao važna točka s koje je moguće promišljanje smjera izdavačke proizvodnje, barem što se riječkih kulturalnih studija tiče. Njime urednici i autori započinju nove teme na koje se i sami unutar svojih radova pozivaju. Kao što se da zaključiti, Avanture kulture predstavljaju važnu točku pisanoga traga, po svemu jedinstvenu u hrvatskoj izdavačkoj ponudi. Kulturalni studiji, ionako slabo zastupljeni na policama hrvatskih knjižara, ovim zbornikom definitivno čine pomak prema ozbiljnijem ustoličenju unutar domaćeg akademskog okvira. Autori se pokazuju kvalitetnim čitateljima lokalne stvarnosti u kojoj žive i djeluju, što cijelom eksperimentu lokalnih kulturalnih studija daje notu ozbiljnosti u javnom diskursu. Avanture kulture, podcrtajmo, trebalo bi rado uzeti u ruke čitateljstvo koje želi pročitati kvalitetno štivo, ono koje će objasniti pokoju kulturalnu slijepu pjegu. Slijepih pjega unutar kulture koja se ponekad diči vlastitim neznanjem zasigurno ima mnogo, a kulturalni studiji, stoga, mogu biti zadovoljni što za razliku od mnogih drugih disciplina imaju adekvatan toolbox, koji je vidljiv i u ovom zborniku koji se postavlja kao jedan vid prepoznavanja kulturalne stvarnosti.