Ljudi, Dunaaaav!

Ljubitelji književnosti koji nikada nisu ni malim prstićem uronili u beskrajno, uzburkano more dječje književnosti vjerojatno ne mogu razumjeti uzbuđenje jednog čitatelja s nešto staža pri čitanju te jednostavne, čak ne posve gramatički korektne rečenice: Ljudi, Dunaaaav!

Onima među nama koji imaju čast sjećati se biblioteke Hit junior u njenim mnogobrojnim izdanjima, taj povik znači automatsko vraćanje u jedno poslijeratno djetinjstvo, kad je Dunav bila ona neka slavna, pregolema i preduboka rijeka, rijeka koja povezuje više od polovice Europe, rijeka koja prevozi brodove i čamce, i teglenice, i ljude, i djecu, i životinje, i krijumčare umjetnina, i junake imena Hrvoje, Braco i Tut (koji je, naposljetku, i zaslužan za povik kojim započinju knjiga i naša preporuka). Rijeka toliko daleka od našeg malog, udobnog grada (na drugom kraju države, kao da je na drugom kraju svijeta!) da nikada nećemo o njoj saznati više nego što je napisao gospon Pavličić, a kamoli je vidjeti uživo. Dunav.

Već spomenuti gospon Pavličić autor je i simpatičnog, ali ne toliko nezaboravnog romana Trojica u Trnju s istim likovima, no naše srce zauvijek pripada ovom njegovom uratku (i naslovnoj pripovijetci u zbirci Dobri duh Zagreba, ali to je neka druga priča).

Problem je u tome što je Zeleni tigar (koji je naslov posudio od istoimenog čamca koji se nalazi u središtu radnje) toliko dobar u svome poslu (za slučaj da ste se pitali, ne, to nije krijumčarenje umjetnina – naši su junaci na strani pravde i povijesti umjetnosti!) da, jednom kad ga pročitate, ne možete ne zaželjeti se Dunava, ali onako baš stvarno, ozbiljno, defešta. (Toliko ozbiljno da ćete se prisjetiti, čak i ako ste roman posljednji put čitali prije nego je promijenio naslovnicu tamo negdje ranih dvijetisućitih, da imate prijateljicu koja ima neke korijene nedaleko od Osijeka koji, iako nije baš Vukovar, u kojem se Zeleni tigar privezao, također krasi obale Dunava, i možda… možda…)

Danas je, reći će se, za doživljaj Dunava dovoljno upaliti televiziju i imati sreće, ili utipkati njegovo ime u tražilicu i nauživati se fotografija rijeke do mile volje. Ipak, čak i nekome odraslome u gradu na jednoj drugoj rijeci, u slučaju ovoga romana upravo je tisuću riječi značilo mnogo više od čak i tisuću slika, barem kad su te riječi potekle iz pera Pavla Pavličića. Štoviše, Zeleni tigar toliko je vješto napisan da se može nositi i s nekim klasicima sedme umjetnosti u istom žanru – napeti akcijski triler (ipak, namijenjen mlađoj publici – dakle, s nešto manje krvi). Možda je manje razvikan (pa nije to neka Agatha ili Conan Doyle!), svakako nije na popisu lektire u bilo kojoj od mnogobrojnih država kroz koje rijeka na kojoj se njegova radnja odvija teče, zapravo, možda čak ni mnogo ljudi nije čulo za njega, ali za one koji znaju o čemu se radi, reći ćemo samo jedno:

Ljudi, Dunaaaav!