Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu
O domaćoj fantastici (u ovo slučaju esefu) kruže mnogobrojne legende. Tko to uopće piše? Tko to uopće čita? Zar nisu to sve neki čudni ljudi? Zašto se uopće truditi?
Knjiga zvučnog naslova Najbolji na svijetu odgovara na sva ta pitanja, pa i još više od njih. Do nas je došla incognito, netom uoči njenog predstavljanja u Gradskoj knjižnici Rijeka, tamo davne 2005. godine. Napisao ju je susjed Riječanin, dugogodišnji suradnik knjižnice, novopečeni pater familias Zoran Krušvar – godinama prije nego što će postati sve to (osim zaljubljenika u Rijeku i riječku povijest, to je već i tada bio).
Knjigu je (u to doba, ali i kasnije) pročitalo dosta ljudi – da li zbog toga što je jedna od priča iz zbirke onomad osvojila najstariju domaću žanrovsku nagradu SFERA (da, radi se o klasičnoj esefičnoj formi, zbirci minijatura i kratkih priča), ili zbog toga što je knjiga bila među prvima izašlima u sad već legendarnoj (i za dinosaurima pošloj) ediciji Biblioteka SFERA, ili, možda, zbog toga što je Zoran kasnije godinama vodio Laboratorij fantastike, spisateljsku žanrovsku radionicu za klince i mlade u GKR, pa je i njegovo ime kolalo po usmenim preporukama…
Zbirka Najbolji na svijetu, svemu tome usprkos, spada u knjige koje se ne bi svidjele svakome, ali čudnim ljudima, to sasvim sigurno da (ajde, barem da odgovorimo na to pitanje). U zbirci se našlo koječega, od (prema jednom kritičaru, dosljedno neizbježnog) Hitlera, preko voajera u grmlju, sve do – deset godina kasnije, nama još uvijek apsolutno najdraže priče – skupine klinaca koja igra neobičnu igru igranja uloga u već spomenutoj, SFEROM nagrađenoj minijaturi Igra.
Za kraj, zašto se Zoran potrudio oko knjige (sada već drevne prve u nizu njegovih autorskih djela koja su uslijedila) i zašto se mi trudimo oko preporučivanja te iste knjige – jer zašto ne? Domaća književnost nije počela sa živućim autorima, ali ni završila s mrtvima – a bonus u ovoj situaciji svakako je to što vas, ako vam se zbirka Najbolji na svijetu svidi, ništa ne košta javiti se autoru i popričati s njime na kavi, o domaćem žanru, o tunelima ispod Rijeke, o tome kakav je osjećaj pratiti svoje bivše štićenike kako objavljuju priče i osvajaju nagrade, o tome kako se pisci nose s kroničnom neispavanošću uslijed prinove u kući i o tome kakav je osjećaj kročiti stopama Marije Jurić Zagorke – autorice jednog od prvih domaćih romana znanstvene fantastike.