Knjiga zvučnog naslova Najbolji na svijetu odgovara na sva ta pitanja, pa i još više od njih. Do nas je došla incognito, netom uoči njenog predstavljanja u Gradskoj knjižnici Rijeka, tamo davne 2005. godine. Napisao ju je susjed Riječanin, dugogodišnji suradnik knjižnice, novopečeni pater familias Zoran Krušvar – godinama prije nego što će postati sve to (osim zaljubljenika u Rijeku i riječku povijest, to je već i tada bio).

Knjigu je (u to doba, ali i kasnije) pročitalo dosta ljudi – da li zbog toga što je jedna od priča iz zbirke onomad osvojila najstariju domaću žanrovsku nagradu SFERA (da, radi se o klasičnoj esefičnoj formi, zbirci minijatura i kratkih priča), ili zbog toga što je knjiga bila među prvima izašlima u sad već legendarnoj (i za dinosaurima pošloj) ediciji Biblioteka SFERA, ili, možda, zbog toga što je Zoran kasnije godinama vodio Laboratorij fantastike, spisateljsku žanrovsku radionicu za klince i mlade u GKR, pa je i njegovo ime kolalo po usmenim preporukama…

Zbirka Najbolji na svijetu, svemu tome usprkos, spada u knjige koje se ne bi svidjele svakome, ali čudnim ljudima, to sasvim sigurno da (ajde, barem da odgovorimo na to pitanje). U zbirci se našlo koječega, od (prema jednom kritičaru, dosljedno neizbježnog) Hitlera, preko voajera u grmlju, sve do – deset godina kasnije, nama još uvijek apsolutno najdraže priče – skupine klinaca koja igra neobičnu igru igranja uloga u već spomenutoj, SFEROM nagrađenoj minijaturi Igra.

Za kraj, zašto se Zoran potrudio oko knjige (sada već drevne prve u nizu njegovih autorskih djela koja su uslijedila) i zašto se mi trudimo oko preporučivanja te iste knjige – jer zašto ne? Domaća književnost nije počela sa živućim autorima, ali ni završila s mrtvima – a bonus u ovoj situaciji svakako je to što vas, ako vam se zbirka Najbolji na svijetu svidi, ništa ne košta javiti se autoru i popričati s njime na kavi, o domaćem žanru, o tunelima ispod Rijeke, o tome kakav je osjećaj pratiti svoje bivše štićenike kako objavljuju priče i osvajaju nagrade, o tome kako se pisci nose s kroničnom neispavanošću uslijed prinove u kući i o tome kakav je osjećaj kročiti stopama Marije Jurić Zagorke – autorice jednog od prvih domaćih romana znanstvene fantastike.