Prozna zbirka Mirisi (Parfums, 2012) francuskog romanopisca, redatelja i scenarista Philippea Claudela (1962.) abecedarij je autorovih olfaktivnih iskustava. Svojevrsni je to kompendij intimističkih mikro-eseja o njegovim prijelomnim životnim trenucima i važnim čuvstvima - davno proživljenim, pa desetljećima kasnije u sjećanje vraćenim osjetom njuha.

Jednostavni, zavodljivim lirizmom kolorirani, ovi prozni fragmenti bliski su crticama Claudelova imenjaka Delerma, još jednog majstora malih, svakodnevnih hedonizama (Ph. Delerm: Prvi gutljaj piva i druge male radosti, Ceres, 2002.), a u nas pismu Ivice Prtenjače, čiji su čak i kolumnistički komentari aktualnih zbivanja natopljeni poetskim očuđenjem.

Abecedno organizirani, na stranicama ove šarmantne knjižice redaju se tako nostalgični, a ponegdje humorni i začudni zapisi o odjevnim predmetima, hrani i začinima, atmosferalijama i prostorima, flori i fauni, ali prije svega – o piščevoj obitelji, prijateljima iz djetinjstva, dragim ljudima od kojih mnogih više nema. Kod Claudela ne nalazimo egzotične arome, ali zato osjećamo mnoge i nama bliske, zamamne, gurmanske ili pak odbojne mirise, koji protokom vremena dobivaju na punini, značaju. Osim snatrenja o havanskoj cigari ili promišljanju o prividnoj neosobnosti hotelskih soba, sve je u tom inventaru posve domaće; Claudel u svojim evokacijama ne napušta zavičaj, katalogizirajući mirise on odaje počast francuskoj provinciji. Posveta je to malomišćanskim kolotečinama i nekim minulim, pitomijim vremenima, starinskim drogerijama, brijačnicama.

Claudel ne razlaže i ne razmatra, on tek bilježi i pohranjuje, njeguje i iznova se zaljubljuje. Ovi delikatni autobiografski tekstovi pisani kao za svoju dušu, bez pretenzija da se svide, odišu esencijom francuske joie de vivre, a čitatelja će raznježiti krhkošću rečenice, spisateljskom skromnošću i skoro pa sramežljivom erudicijom.

Prisutan je tu i fenomen optimizma pamćenja, kada se čak i nelijepa iskustva iz najosobnijih, potiskivanih davnina, poput pubertetskih mrakova i poniženja, neprežaljivih gubitaka i dubokih tuga s odmakom omekšavaju, svedena na ipak dragocjene mirisne senzacije.

Znamo kako nas emocije mogu pomesti dok udišemo ljetnu oluju, njuškamo školsku kredu ili mirišemo djedovu kapu, no upravo te životno esencijalne svojine svakoga od nas, nešto tako lomno poput često neobjašnjivih ljubavi spram naoko ni po čemu izuzetnih predmeta i mjesta, nije lako podijeliti s drugima, pogotovo pokušamo li pritom ne biti patetični. To međutim divno i s mjerom uspijeva Philippeu Claudelu, autoru Sivih duša, nagrađivanog romana koji si, nakon što odvojite nos od ovog spomenara, također morate priuštiti.