Voditi ljubav (Faire l'amour, 2002), malena proza belgijskog književnika, fotografa i redatelja Jean-Philippea Toussainta, silno je fina i elegantna, nekako čak i ekskluzivna.

Otisnutoj na duhanski žućkastom papiru, recikliranom i hrapavom, u skromnoj džepnoj ediciji (Vuković & Runjić, 2004. godine), čovjek bi joj poželio tvrde korice, čvrste, mirišljave stranice i glossy fotografije. Jer riječ je o nezamislivo vizualnom romanu, na tragu visokostiliziranih foto-priča iz npr. pariškog izdanja Voguea, estetski i tematski pomalo nalik Coppolinim Izgubljenima u prijevodu. Baš kao i film Sofije Coppole Toussaintov, tekst prvenstveno pripovijeda o Tokiju, a tek potom o ljubavi s isteklim rokom trajanja - uz ključnu razliku što Sofia u tome gradu nakratko i platonski združuje dvoje nespojivih ljudi, dok Toussaint ondje, nakon sedam zaljubljenih pariških godina,zauvijek razdvaja dvojac koji se još uvijek voli, ali se više ne podnosi. (str. 54) 

I još jednom, te večeri kao i one prethodne, u Tokiju kao i u Parizu, vodili smo ljubav. Tada prvi put, sada zadnji put. (str. 12)

Dakle, neimenovani pripovijedač i njegova, uskoro bivša partnerica Marie, pariška konceptualna umjetnica koja je u Tokio došla postaviti izložbu, u glamuroznom visokourbaniziranom mizanscenu okončat će svoju vezu o kojoj jedva da išta doznajemo, a njihova fatalna ljubavna turbulencija prigodno će se na ovome, seizmički nestabilnom području poklopiti sa serijom potresa. 

Roman se u pamćenje usijeca fantastičnim vizualima, a za ovu priliku odabiremo dva. Antologijska slika prva. Ekstatično relaksirajuće plivanje kroz tamu (poput žive ili lave) bazena na zadnjem, 27., katu luksuzna hotela, sa svjetlima Tokija iza staklene stijene, duboko dolje. 

Antologijska slika druga. Somnambulno tumaranje, sada već bivšeg para hipnotiziranog light show blinkanjem gigantskih svjetlećih reklama i automobilskih farova po tokijskim avenijama i raskrižjima koja u praskozorje polako prekrivaju snježne pahulje. Pod prozirnim plastičnim kišobranom muškarac i žena teturaju po susnježici, ona u modroj svilenoj haljini dubokog dekoltea, a on u spužvastim hotelskim papučama. Posve komično, oboje se, iz hotela išetavši gotovo bosi, od hladnoće štite čarapama za tenis kupljenima usput, u dežurnom supermarketu i griju cappucinom s automata koji ispijaju pod nadstrešnicom starinskog dućančića, u rumenoj svjetlosti tradicionalnih lanterni. Promiču taksiji, metalizirano narančasti i zeleni, Tokio zasljepljuje neonom, a oni su omamljeni jet legom, šampanjcem i posljednjim vođenjem ljubavi.

Više me ne voliš, reče. (str. 14)

Pronađi Voditi ljubav na našim policama http://bit.ly/15Q4ctx