Oklijevajući pri izboru teme za tekst kojim ću se predstaviti na ovim stranicama, dugo sam se vremena premišljao, da bih naposljetku odlučio poći, što se kaže, od početka. Ab ovo. Takvoj odluci pridonijelo je i to što sam prošle jeseni, nakon godina traženja po antikvarijatima, konačno dobavio knjigu o kojoj će ovdje biti riječi.

»Ep o Gilgamešu« uzima se za prvo djelo svjetske književnosti. Ispisana klinopisom akadskoga jezika na glinenim pločicama, to je ujedno i jedna od knjiga iz čuvene Asurbanipalove knjižnice, premda je izvorni tekst na sumerskom.

U pokušaju da iz svog ponovnog čitanja toga spjeva izuzmem obilje literature i raznih interpretacija što sam ih iščitao o tome djelu, dao sam se na ono što teorija književnosti naziva još close readingom, neprestance se pitajući što jedan tako pradrevni tekst može značiti suvremenom čitatelju? Osim zadivljujućih stranica koje nam pružaju povlašteni uvid u taj potonuli i davni svijet, knjiga je to koja ipak za svoju središnju temu ima čovjekovu smrtnost; smrt kao takvu.

Tema smrti nešto je čemu se uvijek pristupa sa zadrškom. To čine čak i oni koji vjeruju u život poslije smrti, iako je taj frazem (život nakon smrti) u osnovi oksimoron. Takav je pristup razumljiv. Naša mašta jedina je naša prednost pred smrću. Otuda čovjekova vizija trajnog, iako ništa nije vječno, mi, smrtnici, gradimo, izgrađujemo i stvaramo za buduća pokoljenja i ostvarujemo gotovo neostvarivo da bismo zaboravili na to prokletstvo smrti; a kada rušimo i uništavamo, ne činimo li to da bismo se podsjetili kako sve ima svoj rok trajanja?

Nijedno djelo ne bavi se smrću kao što se bavi upravo »Ep o Gilgamešu«. Možda je simbolično što prva knjiga svjetske književnosti govori o toj temi: u početku bijaše riječ, riječ o kraju svih krajeva, o smrti.

Gilgamešova slava, njegovo junaštvo i snaga, kao i pustolovine kojih se prihvaća, čak i njegova znatiželja, sve je to ništavno pred saznanjem o smrti. Jer Gilgameš je najtragičniji od svih likova, zato što u njegovom slučaju utjehe nema, on traga za nečime što je nemoguće i neostvarivo. A kada pronađe travu koja pruža besmrtnost onome tko od nje jede, on neće biti prvi koji će si osigurati vječni život. Tu će travu namijeniti građanina Uruka, istom onom puku nad kojim je držao strahovladu, dakle ljudskome rodu. No, dok izmoreno tijelo od pustolovina krijepi u jezeru, travu odnosi zmija, proklevši nakon bogova ponovno ljudski rod. U toj simbolici Biblija ima analogiju s ovim djelom, kao što to ima i u opisu općeg potopa.

Gilgamešov lament nad umrlim prijateljem, njegova zbunjenost i očaj, to je najljudskiji od svih osjećaja. Svaki je čovjek doživio taj osjećaj ili će ga doživjeti; još za djetinjstva suočili ste se sa smrću nekoga bliskog ili nekoga koga ste poznavali, i sa nevinošću svojstvenom samo djetetu, upitali ste se isto ono što se pita Gilgameš: »Zar neću i ja, i ja kao Enkidu umrijeti?« To je sagledavanje samoga sebe u trećem licu, jer Enkidu, njegov bližnji, dvojnik je Gilgamešova ljudskog dijela. Svatko umirući, nama iole blizak, naš je dvojnik.

Ili, kako to kaže Jankélévitch: »Smrt postaje ozbiljna stvar kad postanemo svjesni da smrt nije tek nesreća koja se događa drugima ili koja će se meni dogoditi za pedeset godina, to jest meni kao drugome; smrt nije daleka mogućnost u prostoru i vremenu: jednoga dana otkrivamo da smo i mi dio tajanstvenog problema za koji smo zamišljali da ga poimamo; jednoga dana slušajući mrtvačko zvono, postajemo svjesni da će zvoniti i za nas kao što sada zvoni za susjeda.«

U slučaju dvojice junaka ovoga epa prikazana je dualnost božanskog i ljudskog: Gilgameš, polubog, teži onome ljudskom u sebi (jedna trećina njega je čovjek); dok je iz stepe, iz životinjskog poimanja svijeta Enkidu, posredstvom žene s kojom spava, civiliziran i doveden unutar zidina Uruka, najvećeg od svih gradova. U skladu sa time takve su i njihove smrti. Enkiduova je sasvim ljudska i životinjska, on je pomiren s time što mora umrijeti. On govori Gilgamešu:

»Prijatelju moj, onaj koga u borbi ubiju

mrtav je.

A ja sam u borbi ubijen!«

Gilgameš se ne miri s takvom prozaičnošću. On za sebe traži besmrtnost kakvu imaju bogovi. Ali u pokušaju da izbjegne smrt on joj ide ususret.

A kada ga smrt ugrabi, ona to čini, ne u jednoj od pogibeljnih pustolovina koje je poduzeo, ne u borbi ili iskušenju, nego u sjajnoj dvorani njegove palače (smrt ga zatekne tek u snu, u tom nesvjesnom stanju kada možda njegove brige i strah pred istom nisu bili prisutni kao na javi). Premda smrt u ovom slučaju ima statusnu simboliku, za obojicu ona je ista ona strašna smrt, svima suđena.

Posljednje stranice knjige, one koje sadrži dvanaesta ploča, možda su najdirljivije od svih ikada napisanih. Na tim stranicama pesimističan tonalitet epa dostiže svoj vrhunac. Gilgamešu se ukazuje sjena Enkidua. On od te sjene, tog priviđenja želi doznati zakon zemlje mrtvih. Odgovor je potresan. Nema blagostanja, nema raja, nema nade, kako će to kasnije proklamirati religije, naročito monoteističke. Tek užas karnalnog, crvi koji izjedaju meso pokojnika. Poražen tim saznanjem Gilgameš se vraća u Uruk, gdje i umire.

Ako uzmemo za polazište Borgesovu gnostičku misao kako se samo jedan čovjek rodio, i samo jedan umro na zemlji, onda se usuđujem reći da je taj čovjek Gilgameš. Sva tragika ljudskog roda dana je u njemu. Gilgameš je zapisan u kamenu, sve ostale priče otisnute su na papiru ili postoje u predanjima, u svijetu virtualnog.

»Svatko umire prvi!«, kaže Ionesco, taj moderni Gilgameš (barem što se tiče opsjednutosti smrću). Gilgameš je prvi među jednakima.

Unatoč poražavajućem zaključku promišljanja nad smrću, možda treba poslušati Siduri Sabitu kako savjetuje očajnog Gilgameša:

»Zato jedi i pij, Gilgamešu,

napuni svoje tijelo,

dan i noć samo se veseli!

Neka ti je svaki dan radosna svetkovina!

Veseli se i dan i noć uz harfu, frulu i igru!

Obuci čistu odjeću,

operi i pomaži svoju glavu

i okupaj tijelo u svježoj vodi!

Veselo gledaj djecu

koja te hvataju za ruke!

Raduj se u naručju žene!«

Na to bih dodao, pomalo idealistički, jedino još: »Čitaj knjige!«.

P. S. Ukoliko se čitatelj poistovjeti s Gilgamešom pa ga spopadne čemer smrti, utoliko upućujem na dva naslova koja mogu utješiti. Premda je to slaba utjeha, ipak je utjeha.

Edgar Morin: »Čovjek i smrt«

Vladimir Jankélévitch: »Smrt«