Pilot aviona Enola Gay, iz kojeg je bačena bomba na Hiroshimu, Paul Tibbets umro je 2007. godine, ali nikada se nije pokajao zbog sudjelovanja u bombardiranju. Kako njegov grob ne bi postao mjesto demonstracija protiv nuklearnog naoružanja, tražio je kremiranje, a njegov pepeo je rasut iznad Engleskog kanala.

Procjenjuje se kako je samo u Hiroshimi poginulo oko 140 000 civila, a mnogi su kasnije umirali od posljedica radijacije. Sve je manje hibakusha – osoba koje su preživjele jednu od dvije atomske bombe (druga je bačena na Nagasaki 9. kolovoza 1945.) – krajem ožujka 2019. bilo ih je još 145 000, prosječne starosti 80 godina (2015. 180 000 hibakusha.)

Dana 11. ožujka 2011. potres magnitude 9.0 po Richterovoj ljestvici pogodio je podmorje u blizini prefekture Tōhoku te izazvao tsunami visine 45 metara koji je ušao čak tri kilometra u kopno. Procjenjuje se kako je u potresu smrtno stradalo 15 897 ljudi, 6157 je ozlijeđeno, a 2532 osobe su nestale. Šteta izazvana potresom i tsunamijem iznosi $360 billion USD, ali velike probleme izazvalo je oštećenje Fukushima Daiichi nuklearne elektrane u kojoj je došlo do taljenja jezgre.

Gospodin Watanabe Yoshie (Japanci prvo izgovaraju i pišu prezime pa ime, ali u nastavku ću pisati u skladu s našim pravilima) dana 11. ožujka 2011. čeka vlak u podzemnoj željeznici u Tokiju, nakon podrhtavanja tla pješice se vraća kući, ali nitko još ne sluti razmjere katastrofe koja je pogodila sjeveroistok Japana. Nakon što su mediji počeli izvještavati o događaju, gospodin Watanabe prima mnogobrojne poruke i upite prijatelja iz čitavog svijeta.

"Kako su se, svojedobno, dalekima činile tuđe katastrofe. I kako ih je sada, zahvaljujući ekranima koje poznaje u dušu, lako uhoditi. Pita se je li to povećalo ili smanjilo suosjećanje. Osoba koja stalno nešto gleda stvara filter, amortizer. Premda ga to obvezuje i da stalno, bez predaha, svjedoči sveprisutnoj boli."

Saznanje da je potresom i tsunamijem oštećena nuklearna elektrana pokreće u Watanabeu „tektonske ploče sjećanja“, on je jedan od hibakusha, on je slučajnošću ili čudom preživio napad atomskom bombom u Hiroshimi, ali izbjegao i Nagasaki, jer je porijeklom iz Nagasakija. Watanabe nikada nije želio pričati o svojem iskustvu.

"Yoshie mi je objasnio da ni na koji način ne želi svesti svoj identitet na tu tragediju. Da bi, da mi je to prije ispričao, time uvjetovao našu vezu. I da on odbija živjeti, pa tako i voljeti, kao žrtva u očima drugih. Već je dovoljno pretrpio u prošlosti, rekao mi je, da bi žrtvovao budućnost. Ako se on osjeća zdravim, snažnim i željnim proživjeti mladost, zašto bi se svijetu morao predstavljati kao trajni ranjenik, ako osoba nesposobna ponovno izgraditi vlastiti život?"

Hibakushe to više pričaju o svojim iskustvima što su više bili udaljeni od mjesta eksplozije, zaključio je gorko gospodin Watanabe na jednom mjestu u romanu.

Priču o životu Yoshieja Watanabe naizmjence iznose narator te Violet iz Pariza, Lorrie iz New Yorka, Mariela iz Buenos Airesa i Carmen iz Madrida, žene s kojima je Watanabe bio u višegodišnjim ljubavnim vezama. Žene koje pričaju njegovu, ali i svoje priče, odnosno priče zemalja i vremena u kojima se živjelo, imaju svaka svoj glas, književnik je uspio prikazati četiri potpuno različite osobe, dobi, temperamenta, interesa.

Zahvaljujući njihovim pričama stvaraju se mnoge poveznice između tragedija atomskih bombi u Japanu, ali i holokausta, argentinske i španjolske diktature, društvenih previranja i potresa u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, tragedija u Černobilu (1986.) i Three Mile Island (1979.)...

Tko su žrtve ratova, hunti, tirana, nuklearnih katastrofa, kako nastaviti život, tko je i kako kažnjen – sve su ovo pitanja otvorena u ovom romanu.

Nakon tsunamija gospodin Watanabe donosi odluku kojom će, prema mojem mišljenju, zatvoriti jedan krug, o tome priča narator.

U romanu se na više mjesta spominje i japanski književnik Kenzaburo Ôe, koji je 1994. primio Nobelovu nagradu za književnost, između ostalog i zbog djelovanja protiv nuklearnog naoružanja. Prvi puta Ôe se spominje kao mladi novinar koji je izvještavao iz Hiroshime sa svjetske konferencije protiv nuklearnog oružja (1963.), dok drugi puta Watanabe 2011. godine čita uvodne stihove iz Ôeove knjige Hiroshima Notes (1981.):

„Tko će od budućih naraštaja
razumjeti da smo opet,
premda vidjesmo svjetlo,
pali u crni mrak?“

Ne znam da li je slučajnost, ali osim prezimena Watanabe, u romanu se spominje djevojčica Midori, a Watanabe i Midori dva su od tri glavna lika iz romana Harukija Murakamija Norveška šuma.

Na žalost, nisam stigla posjetiti izložbu fotografija Hirošima i Nagasaki – bol i hrabrost, koja je bila otvorena u Maloj dvorani Arheološkog muzeja u Zagrebu od 15. listopada do 7. studenog 2019. godine.

Dana 31. listopada 2019. gospoda Takeaki Hori i Drago Štambuk održali su predavanje o haiku poeziji, bilo je puno govora upravo o Hiroshimi i Nagasakiju, o sve manjem broju hibakusha i našoj dužnosti da pamtimo te žrtve. Gospodin Štambuk spomenuo je hibakusha koji je preživio Hiroshimu pa otputovao u Nagasaki gdje je bačena druga atomska bomba.

Nisam dobro razumjela da li je ta osoba preživjela obje atomske bombe, ali život je najveći romanopisac na svijetu, često to ponavljam. Sve se „poklopilo“ tijekom i po završetku čitanja romana.

Lom je izuzetan roman, bez imalo patetike posvećen strašnim događanjima u daljoj, ali i ne tako dalekoj prošlosti. Knjiga se čita lako, jedina moja primjedba je nedostatak prijevoda ili objašnjenja pojedinih, uglavnom, japanskih pojmova. Književnik vjerojatno pretpostavlja da se riječi mogu razumjeti iz konteksta, ali zbog ljubavi prema japanskoj književnosti i Japanu ja sam uglavnom razumjela, za neke riječi ipak sam pitala Google i osobnog prevoditelja.

Osim toga, u Hrvatskoj je prevedeno jedno jedino Ôevo djelo, Osobno iskustvo, ne bih rekla da su taj književnik i njegov značaj poznati široj čitateljskoj publici.

Moram spomenuti i ovitak romana, dizajn Jasna Goreta. Savršeno jednostavan, a vrlo znakovit, od kaplje koja asocira na gljivu nastalu nakon eksplozije atomske bombe pa do krugova koji se šire i koji se u romanu često spominju s različitom simbolikom.

Mali rječnik: 

KINTSUGI – umijeće popravka razbijenih keramičkih stvari zlatnom prašinom koja se ubacuje u pukotinu naglašavajući mjesto napuknuća. „Mjesto loma i njihov popravak, umjesto da budu skriveni ostaju izloženi pogledima i počinju zauzimati središnje mjesto u povijesti predmeta. Isticanje toga pamćenja oplemenjuje predmet. Ono što je pretrpjelo štetu i preživjelo može se smatrati vrednijim, ljepšim“ – A. Neuman, Lom, str. 19.
IZAKAYA – vrstra neformalnog japanskog bara, zalogajnica u kojoj poslužuju i alkoholna pića, najčešće posjećivana nakon posla
KAKARICHÔ– zamjenik glavnog direktora
SHOGI – japanska igra na ploči slična šahu, današnja verzija datira iz 16. st., ali prvi tragovi postoje iz 1120. godine
NIKKEI – japasnki emigrant, pripadnik japanske dijaspore
JISEI – pjesma napisana na samrtnoj postelji
SHAMMES – službenik sinagoge
SEGUIRIYA – vrsta flamenca
OTAKU – nelaskavi naziv, najčešće za muške osobe, „šmokljane“, koji nemaju socijalnih vještina, a hiperfokusirani su na usko polje interesa (računala, vlakovi, makete, anime, igrice ...) u slučaju gospodina Watanabe kolekcija bendža – prema bilješci Marije Serdar (hrvatsko japansko društvo Makoto)
YONOMORI/YO-NO-MORI – igra riječi, jer „Yo no mori“ na španjolskom znači „ne želim umrijeti“, ali Yonomori je naziv željezničke postaje u Tomioki, Fukushima, kojom se prometovalo od 15.3.1921. do 11.3.2011., privremeno zatvorena. Naravno, ta riječ ima značenje na japanskom, ali prevoditelj mi je bio pospan, pa znam samo da se spominje podzemlje i šuma.
Napomena: U prezimenu Oe te u riječi kakaricho iznad slova O trebala bi biti valovita crta, ali nisam je uspjela otkriti na računalu, ispričavam se ako je pogrešno, pogotovo znalcima.