Zgrada muzeja u Lipi ima povijesnu važnost i oduvijek je igrala veliku ulogu u društvenom životu Lipljana.

U njoj je još u 18. stoljeću djelovala poštanska postaja, najstarija na području Liburnijskoga krasa. Lipa je tada imala 12 zaprežnih konja te dvije kočije, jednu polupokrivenu i pokrivenu, (kripa) kojima se obavljao transport pošte ali i ljudi duž cesta Trst – Rijeka te Ljubljana – Rijeka. Godine 1865. pošta se seli u Permane pa, dvadeset godina kasnije, u zgradi započinje s radom Pučka škola. Otvaranje škole bila je isključivo zasluga jednoga Lipljanina dr. Ivana Kalčića-Barele, uglednoga liječnika na austro-ugarskom dvoru, koji je omogućio kupnju objekta, opremanje škole potrebnim inventarom te osnivanje fonda za besplatne udžbenike djeci Lipe.

Fotodokumentacija PPMHP

Do 1925. u školi predaju Ernest Jelušić i Lipljanin Vinko Puharić, iznimno voljeni među djecom i mještanima, nacionalno osviješteni učitelji s puno razumijevanja za teške materijalne uvjete učenika. Talijanska uprava 1925. godine za učiteljicu postavlja Talijanku Finu Crelia- Finku te u školu uvodi talijanski jezik. Kapitulacijom fašističke Italije (krajem 1943) te odlukom Narodnoga oslobodilačkog odbora započinje s radom partizanska škola na hrvatskom jeziku, s lipajskom učiteljicom Zorom Jurčić (Puževom). Kako je rat još uvijek u tijeku, nastava se odvija na skrivenoj lokaciji poviše samoga mjesta.

Obje škole, partizanska i zgrada Muzeja, spaljene su 30. travnja 1944.

Nakon stradanja Lipe, nakon što je ubijeno njeno većinsko stanovništvo, spaljena većina objekata te pokradena imovina, oni koji su uspjeli preživjeti našli su se pred nedoumicom: trebaju li napustiti Lipu i pretvoriti je u spomen-selo ili ostati u Lipi i obnoviti je. Lipljani su odabrali povratak. Zgrada bivše škole pritom je jedna od prvih koje se u selu obnavljaju. Obnavlja se (1953) dakle kao zajednički društveni prostor mještana i kao mjesto privemenoga boravka pojedinih obitelji do obnove njihovih domova.

Pripreme za prenamijenu prostora u Spomen-muzej Lipe te za intenzivniju obnovu mjesta započinju 60-tih godina. Na koji način? Osniva se Fond za obnovu Lipe. Cjelokupno zaposleno stanovništvo općine Opatija za Fond obnove izdvaja jednodnevnu zaradu, a  pokreću se i brojne radne akcije. Stanovništvo i poduzeća Opatije i Rijeke posebice se solidariziraju pa se destrukciji i razaranju ratnoga razdoblja još jednom suprotstavlja zajedništvo i udružen rad na obnovi mjesta. Otvaranje Spomen-muzeja krajem 1968. stoga predstavlja rezultat napora šire zajednice. Riječ je o projektu od interesa za čitavo društvo jer se predmnijeva da je memorija na stradanja u Lipi univerzalna baština nas sviju i trajno upozorenje na tragične posljedice izostanka svake čovječnosti i ljudske savjesti. Izvedba takvih projekata ostvariva je uz ispunjavanje dva nužna preduvijeta: društvenoga konsezusa o njihovoj važnosti i potrebi te spremnosti pojedinaca i zajednice da osobnim angažmanom doprinose njegovoj realizaciji. Na primjeru Lipe oba preduvjeta krajem su 60-tih godina sretno ispunjena.

Fotodokumentacija PPMHP

Memorijalni dio staroga muzeja, kao i koncept novoga postava trenutno u realizaciji, bazira se na potresnim fotografijama stradanja sačuvanim sasvim slučajno.

Riječ je o fotografijama koje su tijekom zločinačkoga pohoda na Lipu, 30. travnja 1944, između 15.00 i 18.00 sati, snimili sami fašisti i nacisti. Jedan njemački vojnik predao je film na razvijanje u fotografsku radnju u Ilirskoj Bistrici, a sestra vlasnika radnje kradomice je razvila duplikate. Nakon završetka rata fotografije je izložila u izlog radnje kako bi netko od prolaznika prepoznao mjesto stradanja. Na fotografijama je ubrzo prepoznata Lipa.

Uznemiruje spoznaja da su počinitelji zločina imali potrebu svoja djela dokumentirati. Fotografije su trebale predstavljati njihove ratne trofeje, no u konačnici su poslužile kao materijalna osnova za dokaz i trajnu osudu njihova čina nečovječnosti.

Fotografije starog muzejskog postava (Fotodokumentacija PPMHP). 

Pored spomenutih fotografija, materijalna svjedočanstva Spomen-muzeja su i ruševine nekoliko spaljenih kuća koje namjerno nisu obnavljane, već su konzervirane u prostoru i vremenu kao podsjetnik na činjenicu da je Lipa 1944. godine (i još mnogo godina nakon rata) bila nalik velikom zgarištu.

Nematerijalnu baštinu Spomen-muzeja čine kazivanja svjedoka, ljudi koji su, srećom, tragediju preživjeli te imena i prezimena 269 stradalih civila. Čitajući njihova imena ne smijemo zaboraviti ljudske sudbine koje iza njih stoje. Ne smijemo zaboraviti da svako ime i prezime označava jedan život u svoj njegovoj punini, označava životna iskustva, sjećanja, emocije, čežnje i njihov nasilan prekid. Muk. Ono što ih povezuje jest jezoviti strah koji su morali pretrpjeti neposredno pred svoj kraj. Pred time moramo uvijek iskazivati poštovanje.

Fotografije starog muzejskog postava (Fotodokumentacija PPMHP). 

Lipa nastavlja živjeti, obnavlja svoje kuće, otvara muzej koji godišnje posjećuje oko 5 000 posjetitelja, domaćih i stranaca, te veliki broj školske djece. U prizemlju Muzeja kustosica Danica Maljavac vodi i predškolski odgoj te produžen boravak za školarce. Na ulicama Lipe opet odjekuje dječji smijeh i igra. 

Valja podsjetiti da je Lipa, prema dokumentaciji Organizacije Ujedinjenih Naroda, jedno od tri mjesta, uz francuski Oradur Sur Glanne te češke Lidice, u potpunosti stradalo tijekom 2. svjetskoga rata. No za razliku od Lidica i Oradura, Lipa danas živi.

Spomen-muzej je 1989. godine zbog nedostatka financijskih sredstava zatvoren. Od tada, kroz proteklih 25 godina, Lipljani iščekuju njegovu obnovu i ponovno otvaranje koje će uskoro uslijediti.

Nov postav Muzeja, kojeg potpisuju arhitekt Antun Sevšek i dizajner Damir Gamulin,u velikoj će se mjeri nadovezivati na stari, u svrhu isticanja muzeografskoga kontinuiteta. 

Detalj idejnog rješenja etnografskog postava arhitekta Antuna Sevšeka i dizajnera Damira Gamulina.

U podrumu će iznova biti postavljena etnografska zbirka Liburnijskoga krasa, koja će pričati o tradicijskom životu ovih krajeva. 

Prizemlje, koje je nekoć bilo namijenjeno boravku djece te okupljanju mještanja, zadržat će svoju socijalnu funkciju. U tzv. Komunalnoj sobi održavat će se predavanja, izložbe, okrugli stolovi te okupljanja mještana. Istovremeno, postav prizemlja govorit će o baštini čitavoga Liburnijskog krasa. Poseban naglasak bit će stavljen na kulturno-povijesnu baštinu Lipe prije, ali i nakon samoga stradanja. Takav, možemo reći holistički pristup baštini, ukazivat će na kontinuitet života na ovim prostorima, od prapovijesti pa do danas. Ujedno će govoriti o regeneracijskom potencijalu zajednice koja svakodnevno živi s teškom memorijom, ali pogleda uperenog u budućnost. 

Postav na katu u potpunosti je posvećen ratnim događanjima. Ratna soba će, posredstvom animacije, posjetiteljima približiti povijesni kontekst 2. svjetskoga rata na području Istre i Primorja kao nužan preduvjet razumijevanja događaja na Krasu i u Lipi. 

Soba sjećanja zamišljena je kao intimni prostor refleksije, kao mjesto na kojem će posjetitelj uspostaviti osoban odnos prema zločinu i žrtvama. Fotografije stradanja bit će prikazane uvećane te smještene u projekcijskim kutijama. Dolaskom posjetitelja ispred kutije aktivirat će se senzori i fotografija će se osvijetliti. Također, prolaskom posjetitelja kroz prostor, aktivirat će se zvučne kutije na stropu sa zvučnom snimkom dugogodišnje kustosice Muzeja Danice Maljavac, koja će govoriti o stradanjima 30. travnja. Doziranjem vizualnoga i zvučnoga sadržaja koji se producira tek po dolasku posjetitelja u određenu poziciju dozira se njihov potresan učinak. Ujedno, riječ je o dostojanstvenom tretmanu memorijalne građe jer se simbolička snaga tragedije ne koristi/ne prikazuje ako ne postoji osoba – fizička prisutnost koja spram tragedije može ostvariti smislen odnos.  

U Sobi sjećanja bit će ispisana imena svih žrtava, ali ne više u kontinuiranom nizu, već u vidu stiliziranih kuća. Svaka od 89 izrađenih kućica metafora je kuće spaljene u prostoru te njenih stradalih ukućana, pa je opremljena stvarnim kućnim brojem, nadimkom obitelji te imenima i prezimenima stradalih. 

Detalj idejnog rješenja memorijalnog postava arhitekta Antuna Sevšeka i dizajnera Damira Gamulina.

Na stiliziranom obrisu kuće bazira se i nov vizualan identitet muzeja. Njena simbolika je višeslojna, ukazuje na kuću kao mjesto pogibije Lipljana, prvenstveno Kvartirkinu kuću broj 20 u kojoj su Lipljani živi spaljeni. Obris kuće asocira na dom, toplinu, obitelj, on pomaže posjetitelju da žrtve upozna na human i personaliziran način, kao članove pojedinih obitelji, nečije roditelje, braću, kćeri. 

Kuća svakako simbolizira i materijalni okvir stanovanja te ukazuje na život kao najveću dragocjenost koja se njome štiti.

Logotip muzeja (autori Antun Sevšek i Damir Gamulin)