Impresivan je proces preobražaja, kada ružno pače u Andersenovoj bajci postane divni labud, zar ne? Jednako tako je divno promatrati kako čovjek napreduje kroz godine, pratiti njegov intelektualni i emocionalni razvitak, postupan preobražaj u samostalnu i odgovornu jedinku. Pritom su čovjeku od pomoći roditelji, učitelji i okolina saveznici. Ako nisu nametljivi, mogu biti od koristi. Nametljive i agresivne pomagače, koji svugdje i stalno moraju sudjelovati, rijetko tko iskreno voli. Njihova se pretjerana briga i pomoć lako pretvori u odmaganje. 

Voljeli pomagače u ljudskom obliku ili ne, u procesu sazrijevanja pripomažu umjetnička djela, a veliku ulogu u otkrivanju svijeta odigra upravo knjiga. Ona je bitna sastavnica u odrastanju, ulaz(nica) u nove, skrivene svjetove. Slikovnice i stripovi traže dvostruko odgonetavanje i proučavanje simbola, ali ujedno nude dvostruki užitak malim čitateljima. Ljubav prema knjizi kod nekih brzo splasne, dok ima onih koji knjizi prisegnu vječnu vjernost jer su prepoznali u njoj susretljivog prijatelja, nijemog pratitelja i spasitelja.

Knjiga prati čovjeka tijekom, ali i nakon školovanja. Nije nametljiva, ne koristi agresivne metode da bi se što čvršće zadržala u ljudskoj prisutnosti, ima blagi pristup, tolerantna je. Ljudi su ti koji knjigu nameću drugima pa to zna uroditi neželjenim kontraefektom. Lektirna djela nisu veoma popularna jer se moraju čitati. Čim se nešto mora napraviti i predstavlja obavezu, kod pojedinaca nastaje odbojnost i inatljivost, posebno u osjetljivim godinama koje su snažno obilježene odbijanjem zadataka i dobronamjernih savjeta.

Neformalno obrazovanje

Mnogi su izuzetni ljudi u prošlosti odustali od škole u tinejdžerskim godinama zbog teške naravi ili loše materijalne situacije u obitelji (npr. Raymond Carver nikada nije upisao fakultet jer je brzo osnovao vlastitu obitelj za koju se morao brinuti, a Antun Gustav Matoš nikada nije završio studij veterine, što ne znači da je zato bio manje obrazovan). Premda mnogi uspješni ljudi nisu imali veliki stupanj obrazovanja, ipak su uspjeli ostvariti svoje intelektualne ciljeve jer su bili uporni u svojim namjerama, jer su vjerovali u sebe ili su sretne okolnosti bile na njihovoj strani.

Neformalno obrazovanje, koje nije strogo povezano sa školom i institucijama, ima svoje mane i prednosti. Mana je u tome što čovjek mora samostalno pronalaziti literaturu i snalaziti se u moru podataka, nema uz sebe upućenu osobu koja bi ga vodila na putu intelektualnoga sazrijevanja. Više se vremena i truda utroši, ali je i zadovoljstvo veće kada uloženi trud poluči pozitivne rezultate. S druge strane, tijekom neformalnog obrazovanja nema pritiska i nametanja, nema prosječnih mentora i loše pripremljenih predavača. Znači, manje je uvjetovanosti, frustracija, osujećivanja i redukcije. U knjizi Deschooling Society Ivan Ivič piše kako bolnice nemaju razumijevanja za one koji se sami liječe, da škole nisu blagonaklone prema onima koji se samostalno obrazuju te da postoji netrpeljivost prema onima koji nisu na vlasti, a rade na boljitku zajednice.

Kada čovjek samostalno istražuje izvore znanja, nude mu se brojni derivati i analogije. Samostalno izabire literaturu i pronalazi predmete istraživanja. Izbor i pronalaženje nije problem, sve je više ili manje dostupno, samo treba svladati umijeće plemenitoga traženja i uživati u procesu traženja. Kontinuirano samoobrazovanje i unaprjeđivanje razvija mnoge interese, pa i želju za stvaranjem, bavljenjem umjetnošću. „Mislim da je pisanje i uopće bavljenje umjetnošću, interes za umjetnost, jedna od dviju stvari koje su me učinile boljim čovjekom nego bih to inače bio“, ustvrdio je Midhat Ajanović Ajan, čovjek koji predaje na fakultetu animaciju, stvara animirane filmove, piše romane i stručne knjige o brojnim umjetničkim područjima. Ajanović je vjerodostojan primjer čovjeka koji se nije opustio nakon formalnog obrazovanja, već stalno radi na sebi tako što usvaja nove informacije i želi imati širu sliku svijeta.

Formiranje osobnosti cjeloživotni je proces, ako aktivno radi na sebi, čovjeku bi trebale sinuti nove konstruktivne ideje i u manjoj bi mjeri trebao biti zatečen neočekivanim situacijama, biti spreman za nove izazove. Korisnici školskih i narodnih knjižnica imaju mogućnost istraživati, usvajati nova znanja. Potrebno je samo uložiti volju i vrijeme. Ne čine police knjižnica samo knjige s popisa lektire, uvijek na policama ima mjesta za nove, manje poznate naslove koje vrijedi pomno pročitati. Egzotične bajke. Maštovite pjesme. Prešućene pripovijetke. Zbirke eseja. Pouzdani časopisi. Šašavi igrokazi. Uz obavezne knjige, baš svatko može naći dodatno štivo za sebe. Ali treba tražiti. „Onaj tko traži, taj nađe“, kažu. Dobro kažu! Ivan Kušan napisao je da je sramota „biti pismen a ne čitati“.

Kompetentni i kompletni

Ljepota (samo)obrazovanja sastoji se od koncentriranoga sabiranja i prebiranja podataka, odijeljivanja važnoga od nevažnoga, a to je prava vještina jer, podataka je puno. Snažna protočnost informacija iziskuje pažljivo doziranje i dosljednost u radu, da se duh ne bi opio varljivim osjećajem savršenstva ili samoljublja. Dolično čuvanje dostojanstva sastoji se od stalnog nadograđivanja kvalitetnih osobina. Taština se pritom mora držati pod kontrolom, ona je neobuzdana osobina koja iziskuje nadzor. Tijekom (samo)obrazovanja trebali bismo biti vođeni umjerenoj ambicioznošću, a ne osjećajem gramzivosti.

Ako smo kompetentni u nekom području, to ne znači da smo i posve kompletni. Osobno puno čitam, no to ne znači da sam bolja osoba. Učenje i nadograđivanje nutrine mora biti neprekidan proces, ne smije prestati. Dogodi se da zastane, i to je sasvim u redu, ali ne smije posve prestati jer onda dolazi do degradacije duha. Normalno je da posrnemo i da nam se nešto ne da raditi, ali to bi trebale biti kratke, prolazne faze, a ne trajno stanje. Učitelj bi na proces (samo)obrazovanja mogao poticati svoje učenike, na vlastitom im primjeru pokazati kako stalno moraju raditi na sebi, odnosno da ne smiju odustajati od znanja i zacrtanih ciljeva. Ako učitelj nema naviku čitanja i proučavanja pisanih izvora, teško da će učenicima savjetovati kako pravilno usvojiti nova znanja i vještine kroz proces čitanja.

Istraživanjem i čitanjem raznih pisanih izvora može se doći do novih, revolucionarnih spoznaja. Na mene je veoma utjecala knjiga Svjesnost koju je napisao indijski isusovac Anthony de Mello (1931-1987.), njemu bih trebao zahvaliti na činjenici da odbijam društvene kalupe, njegove su me misli okuražile u individualnim htijenjima, ukazale mi gdje griješim, a u čemu sam donekle dobar i što obavezno moram promijeniti dok nije prekasno. Velik je utjecaj ostavila knjiga Prorok libanonskog autora Kahlila Gibrana (1883-1931.), poezija Nikole Šopa, Antuna Branka Šimića i Tina Ujevića.

Za Gibrana i de Mella nisam čuo u školskim klupama, a nitko mi nije spomenuo ni naslov Knjiga o travama, samostalno sam otkrio taj biser, izvan školskih klupa. Sándor Márai u toj knjizi, koja se sastoji od kraćih razmišljanja, bilježi sljedeće: „Da bismo nešto razumjeli na zemlji, potrebna je i milost, poniznost, nekakav posebno sretan rad našega tijela i nagona, kao i na neki način povoljan položaj objekta našeg istraživanja, a možda čak i odgovarajući položaj zvijezda. Misli na to kada si ponosan jer misliš da razumiješ ovo ili ono.“ (53.)

Usustavljivanje znanja

Studioznost se ne veže samo uz studijske godine. Zašto bi se čovjek opustio nakon studija i prestao raditi na sebi? Tek bi se onda trebao početi ozbiljnije usavršavati, proučavati dostupnu literaturu i tražiti nove primjere da bi bio što uspješniji i bolji u poslu koji obavlja. Samoobrazovanje je ispunjavajući, ali i samotni posao; iziskuje koncentraciju, red i rad, odricanje od društva. Znači, onda bude nešto manje tuluma i koncerata, šetnji i vožnji biciklom. No, rezultat uvijek bude zadovoljavajući, nešto se u konačnici napravi.

Kako se motiv (samo)obrazovanja uklapa u lektirizam, skup tekstova o dječjoj knjizi i lektiri? Pa lektirizam je pokušaj (samo)obrazovanja. Nastojao sam biti koristan sebi, ali i drugima. Lektirizam je osobno nastojanje da se određene misli uobliče i prošire, da mi dosadašnje znanje postane još jasnije, sustavnije i preglednije. Konstruktivni komentari koleg(ic)a dobro su mi došli tijekom pisanja. pomogla mi je razmjena iskustava, oni su me dodatno motivirali na pisanje novih tekstova.

Pokušao sam pisati iz percepcije školskog knjižničara; uz pokoju pošalicu, nastojao sam biti informativan i nesuhoparan, iznijeti osobno mišljenje o nekim knjigama i ukusima čitateljstva te iznijeti vlastito mišljenje o određenoj problematici. Koliko sam bio uspješan u procesu pisanju, ne znam. Prosuđivanje o tom pitanju ostavljam čitateljima.

Riječ je o hobističkom pisanju, bez velikih tendencija. Kada sam krenuo u određenu temu, iznenadila me količina dostupne literature, nisam očekivao da toliko ljudi stručno, kvalitetno i studiozno piše o značajkama dječje književnosti i književnosti za mlade. Mogao sam se referirati na brojne znanstvenike i vrsne poznavatelje dječje književnosti, nije manjkalo literature za proučavanje.

Kada se krene u dubinsku razradu teme, teško je odmah izaći van; često tema iziskuje kvalitetnu i detaljnu obradu. Nudilo mi se puno smjerova i poveznica, naišao sam na naslove o kojima se (pre)malo govori. Većina vodećih književnih kritičara navodi iste autore, ispada da svi čitaju iste knjige; sve se na godišnjoj razini vrti oko dvadeset autora, što se vidi po tekstovima koje kritičari pišu na kraju kalendarske godine. Pretežno to budu popularni naslovi bolje pozicioniranih izdavača o kojima se stalno i svugdje piše, a previše kvalitetnih publicističkih i beletrističkih naslova ne bude zato spomenuto ni jednom riječju u književnim kritikama i osvrtima. Naročito stručne knjige stradaju i budu marginalizirane jer su pretežno namijenjene uskom krugu ljudi.

Od velike pomoći bili su mi zbornici radova koje je uredila Ranka Javor; upoznao sam druga mišljenja, uvidio što struka kaže o određenoj problematici. Bilo je trenutaka kada bih uvidio da je moje znanje o dječjoj knjizi mjestimično kronično loše te da je potrebna nadogradnja. Bio je užitak proučavati razvoj dječje književnosti kroz povijest, promatrati ilustracije koje su važan sastojak dječje knjige, naročito mlađim uzrastima kojima je crtež bitna vizualna komponenta. U ovim tekstovima nisam previše spominjao filmove i glazbu, već sam naglasak stavljao na književna djela i problematiku što je usko vezana uz književnost.

Pripremajući tekstove otkrio sam vrhunske autore koje djeca vole čitati ili bi ih mogli zavoljeti kada bi im bili dostupniji. Vrckavih, duhovitih, hrabrih i poučnih priča ima napretek; vladaju dobra vremena za dječju knjigu, autori koji se obraćaju djeci većinom nemaju predrasude, svojim djelima doprinose u procesu razvitka mlade osobe. Na popisu lektire ima pregršt odličnih knjiga koje vrijedi pročitati i zapamtiti. Ima i klasika, i novih autora, a nađe se i pokoji diskutabilni naslov. Ne može sve biti savršeno, uvijek će se naći knjiga nalik naslovu Šaljive narodne priče koja će mnogima biti odbojna.

Nažalost, nisam spomenuo podosta naslova koji bi mogli biti na popisu redovne ili izborne lektire. Nigdje ne spominjem dirljivu priču Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea Williama Joycea (1957.) po kojoj je napravljen istoimeni animirani film nagrađen Oscarom. Ne spominjem slikovnice o profesoru Baltazaru koje su nastale po animiranome filmu, a mogle bi se naći na popisu lektire, tim više jer je serijal animiranih filmova o profesoru Baltazaru veoma popularan (i pametan!) među djecom... Previše sam kvalitetnih knjiga za djecu i mlade nenamjerno izostavio, iz neznanja ili nemara. Objavim tekst, a onda se sjetim da nisam spomenuo ovo-ono-onoga-tamo…

Drago mi je što sam imao priliku spomenuti knjige Ane Đokić i Zorana Pongrašića, pisati o slaboj zastupljenosti eseja^[1]Ne postoji bez razloga priručnik Kako napisati esej za državnu maturu (Alfa, 2009.). i socijalnoj književnosti (I. G. Kovačić, Vjenceslav Novak), iznijeti mišljenje o tabu temama kao što su smrt i bolest. Nisam spomenuo roman Zabranjena vrata Zlatka Krilića jer sam ga tek nedavno prvi put čitao, a on bi se baš uklopio u tekst o tabu temama, gdje spominjem bolest kao neželjen motiv koji mnogima nije pretjerano drag.

Smatram kako je taj roman primjereniji za učenike sedmih i osmih razreda, a ne za učenike petih razreda. Zašto? Krilić obrađuje težu temu, opisuje svakodnevicu mladih u bolnici, prve ozbiljnije ljubavi, tinejdžerske nestašluke i iskušavanje zadanih granica. Ukratko, opisuje situacije koje učenicima petog razreda nisu odveć bliske. U toj nježnoj dobi oni bi trebali čitati vedre knjige, a ne opterećivati glavu teškim temama.

Čitanje knjiga za djecu i mlade te otkrivanje novih vrsnih stvaratelja uzelo mi je podosta slobodnog vremena, ali ujedno mi je vrijeme bilo ujedno ispunjeno. Mogao sam slobodno vrijeme utrošiti na gledanje televizijskih programa, izležavanje ili ispijanje kavica, ali ne znam koliko bi to bio dobar ulog. Radije sam se odlučio za pisanje, aktivnost koja me ispunjava. Uživao sam pisati o knjigama koje (ne) volim čitati, spominjati nepravedno zanemarene knjige za djecu, analizirati ekranizacije književnih djela, promišljati o nekadašnjim i aktualnim čitateljskim navikama, spominjati stripove koji bi se možda mogli jednom uvrstiti u popis lektire, otvoriti neka pitanja ili pak ponuditi odgovore, iznijeti vlastite stavove o određenih problemima glede čitateljskih navika, lamentirati o slabom položaju knjige u društvu te neočekivano doći do nekih posve novih saznanja. Dogodilo se da sam tijekom pisanja lektirizama promijenio neke svoje stavove o književnosti, obrazovnom sustavu i odgojnim metodama, nisam ni ja imun na promjene.  

Nastojao sam sastaviti skup osobnih razmišljanja o dječjoj knjizi, dati osobni doprinos u proučavanju književnosti za djecu i mlade jer, ipak mi je to struka. Neću valjda pisati o metalurgiji ili kvantnoj fizici kada se u ta područja nimalo ne razumijem? Moje znanje iz fizike je poražavajuće, zato se mudro držim lektire – naravno, i antilektire...