Posao učitelja je zahtjevan. Najčešće upravo roditelji koji ne mogu s (jednim!) svojim djetetom izaći na kraj ne misle tako, već omalovažavaju učiteljev posao i stalno grintaju. Učitelj je odgovorna osoba koja mora rukovoditi povećom skupinom djece. Roditelja koji ne cijeni posao učitelja treba staviti u prosječan razred na jedan školski sat, čisto da se okuša u toj lakoj ulozi.

U tih 45 minuta mora biti stručan, odgovoran, strpljiv, poučan i zanimljiv djeci; mora s njima obraditi planiranu nastavnu jedinicu, ne zanemariti nijednu ruku u zraku da se dijete ne bi osjetilo zakinuto te održati red u razredu. „Sitnica“, reći će netko. Ne zna onaj koji nije probao. To će vam reći svaka osoba koja je makar jedan sat provela s učenicima prvih razreda, posebice na početku, kada se djeca tek prilagođavaju sistemu i usvajaju školska pravila.

Kako najbolje osvojiti i zadržati pažnju učenika, pitanje je na koje ne postoji univerzalan odgovor. Ima slučajeva kada je najteže biti zanimljiv učenicima. Kreativno stvorenje nema problema s dosadom; ono umije na zanimljiv način potrošiti slobodno vrijeme, nije kreativcu potrebna druga osoba koja bi ga animirala. Mrsku rečenicu „Meni je dosadno“ izgovaraju većinom nekreativni koji su navikli da ih se stalno tetoši i zabavlja, zahtjevni pojedinci koji školu doživljavaju kao jednu vrstu zatvora, napredniji pojedinci koji su odavno usvojili gradivo pa im je potreban dodatni zadatak. Dosadno je gotovo svima dok nemaju nikakav posao, stoga učitelj mora zaposliti mladež korisnim zadacima pa su onda prigovori oko dosade znatno rjeđi.

Važnost motivacije

Idealist će reći da je sve u dobroj motivaciji, odnosno da će odličan učitelj i najinertnijega pojedinca uspjeti pridobiti. Moguće je, ali ne uvijek. Idealist bi uvidio stvarno stanje kad bi proveo neko vrijeme u razredu, okružen učenicima koje povezuje jedino starosna dob, dok svatko od njih reagira posve drugačije na zadatak. Ne vole svi slušati priče i čitati knjige, uvijek se nađe pojedinac kome je sama pomisao na knjige mučna i odbojna, već radije uživa u društvu brojki i pokusa, odnosno u prirodnim znanostima.

S druge strane, dosadan učitelj u stanju je i najzabavniju knjigu učiniti dosadnom ako mu je takav pristup. Nepripremljen i nemotiviran učitelj neće impresionirati učenike, učiniti od njih aktivne čitatelje i poduzetne građanine koji su voljni pokrenuti korisne inicijative. Katkad vrijedi izreka „Kakav učitelj, takav razred“, no ima slučajeva kada učitelj može biti i više nego odličan u svom radu i davati se u potpunosti, pripremati dodatni materijal ili smanjiti kriterije samo da bi učenici što bolje usvojili gradivo i napredovali, ali razred kao cjelina bude naprosto slab i nimalo nezainteresiran za rad. Nažalost, nisu učitelji čarobnjaci, a kad i jesu, nisu uvijek jednako djelotvorni.

Čarobni predmetak?

Kako buntovnika u razredu približiti svijetu knjiga? Je li takvo što ostvarivo? Svi znamo neku pametnu glavu kojoj nimalo nije do čitanja, već više naginje prirodnim znanostima, zanima se za pokuse, brojke ili životinjski svijet. Ili bi čitao, ali nikako ne ono što mu je ponuđeno na popisu jer mu je sve to glupo i bedasto i tupavo, nedovoljno interesantno. Čitao bi nešto drugo. Pa možda da mu se ponudi antilektira?

Antilektira? Ne bi bilo loše da se učeniku najprije objasni predmetak anti. Možda mu se baš vaše zvučno objašnjenje veoma svidi i privuče ga na čitanje. Znači, anti bi značio biti protiv ili biti protu, predstavlja nešto netipično. Znači, antilektira bi bila jedan oblik intelektualnoga protesta, učeničkoga prosvjeda ili bunta, svojevrsni bijeg od popisa lektire. Mnogi mladi ljudi vole biti posebni i izuzetni u društvu, biti izvan ili iznad uobičajenih parametara, čitati upravo ono što gotovo nitko ili rijetko tko čita.

Što ponuditi kao antilektiru čovjeku od trinaest ili četrnaest godina? Prije svega, može mu se predložiti jedan klasičan roman – Orwellova Životinjska farma. Taj naslov potiče na razmišljanje, pametno je napisan, čak se uklapa u gradivo osmog razreda jer je riječ o alegorijskom romanu, svaka životinja predstavlja jedan tip čovjekove osobnosti. Također mu se može predložiti grafički roman Maus u kojem su ljudi prikazani u životinjskom obliku, a sadržaj je itekako povezan s poviješću jer se opisuje stradanje Židova u Drugom svjetskom ratu, ali i posljedice koje proživljavaju preživjeli Židovi te članovi njihovih obitelji.

Zatim, učeniku osmog razreda može se predložiti roman Gospodar muha u kojem glavnu riječ imaju djeca. Zapeli na otoku bez odraslih, moraju se sami snalaziti i preživjeti. Djeca se, unatoč nezreloj dobi, podijele u skupine koje uskoro počinju međusobno ratovati. Ispadne da djeca lako poprime značajke odraslih, da su također skloni nasilnom ponašanju i posve pogrešnom prosuđivanju. 

Djevojke su na glasu kao one koje čitaju više od dječaka, no i kod njih interes za knjigom splasne tijekom pubertetskih godina. Kako ih zadržati u čitateljskim vodama? Njima se može predložiti zbirka pripovijedaka Priče za laku noć za mlade buntovnice (Znanje, 2017.). U toj se fascinantnoj knjizi nalazi 100 priča o 100 izuzetnih žena koje su uspjele u životu učiniti nešto prepoznatljivo (umjetnice, znanstvenice, političarke, ratnice…). Ista se knjiga može preporučiti i mladićima, čisto da uvide u kojoj su mjeri žene zaslužne za određene umotvorine, društveni napredak i bolji svijet. I djevojkama i mladićima može se dati zadatak da napišu priču o iznimnoj ženi koja ih može inspirirati, učiniti ih boljom osobom.

I djevojkama i mladićima može se ponuditi zbirka poetskih eseja Mirisi koje je napisao Philippe Claudel (1962.). Riječ je o zahtjevnijem štivu – eseji nisu dugački i prožeti su epitetima i pjesničkim slikama, ali iziskuju poveću dozu koncentracije. Očekivanja iskusnih čitatelja sigurno će biti podmirena. Nakon što određeni učenik pročita nekoliko tekstova iz zbirke (ili cijelu zbirku), može mu se dati zadatak da prezentira pročitano štivo pred razredom. Naravno, uloženi trud obavezno se mora prigodno nagraditi.

Poput propisane lektire, antilektira služi za širenje vidika, poticanje čitanosti i pismenosti. Učeniku koji je sklon postavljati zahtjevna filozofska pitanja o smislu života može se preporučiti knjiga Sofijin svijet (Znanje, 2012.) koju je napisao norveški književnik Jostein Gaarder (1952.). Tom se knjigom filozofija može približiti mladima, ta grana znanosti može postati popularnija i razumljivija. U knjizi se radi o djevojci Sofie koja u poštanskom sandučiću počinje dobivati pisma. U pismima se spominju antički filozofi,  sadržaji mitova i prigodna objašnjenja filozofskih učenja pa Sofie postupno postaje svjesnija svijeta oko sebe: „Kako je svijet stvoren? Postoji li volja ili namjera u svemu što se događa? Ima li života nakon smrti? Kako uopće možemo naći odgovor na ovakva pitanja? I prije svega: kako bismo morali živjeti?“ (18.)

Važnost učitelja (i dobre volje)

Učenici sedmih i osmih razreda dublje promišljaju o smislu životu, preispituju roditeljska vjerovanja (u koja dotad možda nikada nisu sumnjali), stvaraju vlastiti credo i modus vivendi. Knjiga im u procesu sazrijevanja može poprilično pripomoći, ali i odmoći, što veoma ovisi o vrsti knjige, ali i čitateljevim sposobnostima, željama i mogućnostima. Kod nekih će uvijek upaliti propisana lektirna djela, no uvijek će se naći izuzetak kojega lektirni naslovi neće odveć impresionirati pa će učitelj morati posegnuti za antilektirom, naslovom koji se ne nalazi na propisanom popisu lektire. A ni antilektira neće kod svih izazvati jednako pozitivne reakcije. Ali vrijedi probati.

Učitelj je ključna poveznica koji može odigrati veliku ulogu u procesu obrazovanja i odgoja. On je mladima uzor, naročito na početku školovanja služi učenicima kao glavni i primjereni obrazac ponašanja. U starijim je filmovima učitelj onaj koji stalno skrbi o djeci, razumije ih i na njihovoj je strani. Veoma je strog, ali ujedno i pravedan. Takav je tip učitelja čest u romanima Mate Lovraka.

Početkom 21. stoljeća snimljeno je nekoliko filmova u kojima se realno prikazuje stanje u školstvu – Entre les murs (Laurent Cantet, 2008.), Detachment (Tony Kaye, 2011.), Monsieur Lazhar (Philippe Falardeau, 2011.) i Razredni sovražnik (Rok Bicek, 2013.) zorno predočavaju tek neke neugodne situacije s kojima se učitelji moraju što uspješnije nositi. Mnogi učitelji scene po kojima bi se mogli snimiti filmovi doživljavaju na dnevnoj bazi. Društvo je u velikoj mjeri podijeljeno na grupice, učitelj više nema autoritet kao nekada jer se sustav vrijednosti u potpunosti promijenio, izvrnuo. Znanje nema visoku cijenu, baš naprotiv, u društvu više nisu na dobrom glasu cijenjeni znalci, već glasni i snalažljivi pojedinci koji umiju ostaviti dojam sveznalice.

U naopakim je društvenim uvjetima, gdje knjiga često predstavlja dosadu i tlaku, teško propagirati čitateljske navike. Antilektira tek kod nekih može upaliti, no najčešće to budu iznimni slučajevi. Velika je stvar ako je učitelj motiviran za rad i ima dobru volju, već je to sasvim dovoljno za početak. Uvijek se nađe mlada duša koja cijeni angažman i trud, pristane na izazov i prihvati ponuđenu knjigu jer želi naučiti nešto novo, opismeniti se u većoj mjeri. Hoće li to biti lektira ili antilektira? Katkad je sasvim svejedno; pomoću lektire može se čovjek vratiti lektiri, ali moguće su i obrnute situacije. Čudni su putevi čitateljski.

U stripu Sputnikove godine (Fibra, 2017.) učitelj je primjer autoriteta; kao u animiranoj seriji Simpsoni, dodatnom zadaćom kažnjava one koji nemaju zadaću ili ne prate nastavu, ne ustručava se potegnuti učenika za uho ili ga palicom opaliti po prstima (po jagodicama, i to tako da krv može šiknuti kroz nokte!). Premda je autoritativan, učitelj ima i razumijevanja prema svojim učenicima. Kada padne prvi snijeg, učitelj obeća razredu da će produžiti odmor 15 minuta budu li revno radili na zadacima.

Sputnikove godine dosta podsjeća na roman Dječaci Pavlove ulice; dječaci su podijeljeni u dvije grupe i često su u neprijateljskim odnosima, imitiraju Indijance, okušavaju se u puštanju raketa. Djevojčice većinom nemaju pravo pristupa u dječačke skupine, a odrasli su također međusobno podijeljeni po društvenoj pripadnosti.

Ovaj bi strip mogao poslužiti kao antilektira, a naročito bi se mogao svidjeti onima koje zanima kako su 50-ih godina 20. stoljeća djeca odrastala, kakve su igre smišljali, od čega im se sastojalo djetinjstvo.