Koliko mladih danas zna tko su Hal Foster (1892-1982.) i Georges Prosper Remi (1907-1983.), poznatiji kao Hergé? Tintin? Princ Valiant? Ništa? Stripovi? Da, stripovi. Likovi iz stripova i njihovi autori! Hergé je kreirao Tintina, a Foster Valianta!

Kako će znati nešto o tim stripovima kada godinama nisu dostupni u novinama ili na kioscima? Eventualno u knjižnicama, knjižarama i striparnicama mogu se naći avanture Hergéovog detektiva Tintina (prati ga vjerni pas Čupko) i Fosterovog Princa Valianta. Mada je strip izdavaštvo u stalnom porastu i ponuda stripa je raznolika, strip je danas slabije čitano štivo, svakako manje negoli prije pedesetak godina. Srećom, stripovi se mogu posuditi u školskim i narodnim knjižnicama, no to se ipak ne može mjeriti s nekadašnjim brojem čitatelja. Percepcija stripova nekada i danas nipošto nije ista; strip je dostupniji, ali došli su digitalni mediji za nove generacije. Rijetki su uistinu navuku na strip i zavole taj medij za stalno. Japan je oaza stripova, tamo su naklade ogromne…

Kada je u pitanju prodaja stripova u Hrvatskoj, tada su brojke sve niže, gotovo porazne; rijetki se stripovi mogu pohvaliti velikim nakladama i dobrom prodajom. Djela velikana devete umjetnosti, kao što su Hergé i Foster, ne izazivaju veliku pažnju, dok su prije mnogi s nestrpljenjem iščekivali novu epizodu. Takav scenarij možemo vidjeti u stripu Sputnikove godine, gdje dječaci s radošću konzumiraju stripove. Nije to jedino po čemu su ondašnji klinci bili drugačiji od današnjih generacija, znali su rukovati praćkom te lukom i strijelom, držali su se zadanih pravila tijekom natjecanja i borbi, samostalno su rješavali sukobe, nisu se morali roditelji petljati i dodatno zapetljati međusobne odnose.

Osim stripova, rado su bili čitani i zabavni časopisi za djecu, no došle su nove platforme, razni ekrani pomoću kojih se mogu satima igrati igrice. Ekrani koji život i zabavu znače. Tutne se djetetu tablet ili mobitel u ruke i roditelj se ne mora baviti djetetom, ima vrijeme za sebe. Nekim roditeljima ne padne na pamet da bi s djetetom mogao popričati, pročitati kakvu slikovnicu ili mu ispričati priču prije spavanja. Takvo što postoji tek u filmovima, a i tamo su te scene rjeđe, pripisane idealnom svijetu. Ruska drama Nelyubov (Andrey Zvyagintsev, 2017.) kritički prikazuje suvremeni svijet otuđenosti i sebičnosti. Roditelji u tom filmu, koji su u procesu razvoda, gledaju samo svoje interese i zanemaruju sina pa sin pobjegne. Veoma snažan film. Pokazuje da nisu svi stvoreni za ulogu roditelja.

Bolje brojke

Broj dječjih odjela u knjižnicama raste, nove mogućnosti za poticanje čitanosti možda nikada nisu bile tako raznovrsne, dobre i brojne. Knjižničari se trude, organiziraju se besplatni programi za djecu i roditelje, tako da djeca mogu sudjelovati u radionicama od svoje najmlađe dobi. O tome su roditelji nekada mogli samo sanjati, da bi danas ti snovi postali realnost. No, danas dobar dio roditelja sanja druge snove u kojima nema knjiga i knjižnica.

Povećao se broj knjiga u školskim i narodnim knjižnicama. Međutim, ima li zaista dovoljno knjiga na policama? Možda ima dovoljno nekih naslova, ali nikada ih nema previše. U 11. mjesecu običava se obrađivati Mali ratni dnevnik pa onda knjižničari polude jer nema dovoljno knjiga. A kako bi ih bilo kada mnogi navale na istu knjigu u istom mjesecu?!? Kada nema knjige, tada se jave zahtjevni i čangrizavi roditelji, djeca počnu paničariti jer žele pročitati knjigu i dobiti dobru ocjenu tijekom provjere. Točnije, ne žele dobru, već odličnu ocjenu jer, sve što nije odlično, mnogima ne valja.

Povećao se broj knjiga na propisanom popisu lektire. Djeca imaju veći izbor, a kako i ne bi imali kada je produkcija knjiga za djecu i mlade velika, svakako veća nego prije dvadeset ili pedeset godina. Više je autora pa je ujedno i više knjiga. Knjige su bogatije po pitanju ilustracija, raznih su formata, ali ni cijene bolje opremljenih knjiga nisu zanemarive!

Budući da je naslova puno, dogodi se da određeni naslovi budu nezamijećeni. Ne uspije se svaki nakladnik probiti na tržištu, učiniti proizvod vidljivim i dostupnim u knjižarama. Zato su knjižnice i pouzdani knjižničari ovdje, oni su ti koji vrijednu knjigu na polici učine vidljivijom svojom stručnom preporukom.

Povećao se broj korisnika knjižnica, posebice u knjižnicama koje imaju brojne aktivnosti; čitateljski klubovi, radionice, predavanja, književni susreti… Korisnike se može privući besplatnim upisom i jeftinijim upisom, čim nešto bude jeftinije odmah je i poželjnije. Neće knjižnica propasti ako smanje cijenu članarine. Dobar marketing čuda radi, ali toga mnoge knjižnice nisu u potpunosti svjesne.

Povećao se i broj prevedenih knjiga. Prevođenjem knjiga dobiva nove živote, širi se na nova područja i dobiva nove čitatelje pa tako djeca danas mogu čitati brojne slikovnice i romane koji su nastali na sasvim drugom kraju svijetu, gdje ljudi imaju probleme i dvojbe poput ovdašnjih ljudi. Brojniji su izdavači koji su se specijalizirali za izdavanje knjiga za djecu i mlade, tako da reprezentativni naslovi relativno brzo dospiju na police knjižara i knjižnica.

Promijenio se odnos prema dječjoj književnosti i dječjim piscima. U tekstu Neki problemi i zadaće istraživanja i promocije dječje književnosti u Hrvatskoj danas, koji je prvotno objavljen 1996. godine u zborniku Dječja knjiga u Hrvatskoj danas, Milan Crnković piše: „Na dječje pisce često se gledalo kao na pisce drugog reda (kao, to su oni koji nisu uspjeli u tzv. velikoj književnosti pa su se udomili u dječjoj kao lakšoj).“ U 2018. godini samo će neupućeni i zlonamjerni kritičar dječju književnost opisati kao nižu, drugu kategoriju književnosti. Sve su rjeđi negativni komentari i zablude neupućenih, uvidjeli su kritičari da je pravo umijeće napisati kvalitetnu knjigu za djecu i mlade te da je dječja književnost po svemu ravnopravna književnosti za odrasle.

I nekad i danas

Neke knjige nalaze se desetljećima na popisu lektire i postoji opravdani prigovori po tom pitanju. Buni se javnost, ali i struka. Pa tko nije čitao Priče iz davnine ili Povjestice? Pretpostavljam da za te književne naslove vjerojatno znaju i moje prabake. Pitao bih ih je li moja pretpostavka točna, ali problem je u tome što su moje prabake pokojne. Da se razumijemo, nemam ništa protiv Priča iz davnina i Povjestica, ali mislim da postoji velik broj zanimljivijih i razumljivih knjiga. Problem razumljivosti muči i odlične učenike, nije im lako udubiti se u priče Ivane Brlić-Mažuranić. Odbijaju ih arhaizmi i stil pisanja.

Roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića dobro se drži i ljudi se u nešto manjoj mjeri žale na njega. Dosta je i prevođen u svijetu na esperanto, kineski, japanski, vijetnamski… Ali doći će vrijeme kada će i Hlapića trebati još više prilagoditi novim generacijama, bit će sve više fusnota s objašnjenjima pojedinih riječi jer riječi izlaze iz upotrebe. Kušanovi roman za djecu i mlade (Koko u Parizu, Uzbuna na Zelenom vrhu, Lažeš Melita…) također će s vremenom djeci postati manje razumljivi. Promijenit će se jezik. Već danas ne znaju baš svi mladi čemu je uopće služio walkman i što je to gramofonska ploča (doduše, gramofonske ploče ponovno dobivaju na popularnosti jer raste broj retroljubaca, no to nisu neke ogromne, već simbolične brojke).

Šaljive narodne priče nikako da se maknu s popisa ili premjeste. Ta je knjiga kao herpes, stalno negdje u blizini i pojavi se u krivo vrijeme. Znate, ideš na spoj, urediš se i baš ti onda izbije herpes. Ili prišt između obrva. Poznata situacija?

Djeca u petom razredu trebaju uživati u kriminalističkim romanima i normalno odrastati uz djela Mire Gavrana, neduhovite narodne priče čitanje čine dosadnom i napornom radnjom. Teško će se dijete zagrcnuti od smijeha čitajući Šaljive narodne priče, no moglo bi se zagrcnuti od zaprepaštenja. Ne smeta svima što su pojedine priče neprimjerene, obilježene snažnim ženomrstvom. Književnik (i novinar) Ante Tomić obrušio se na knjigu u jednom tekstu, ali bez naročitog uspjeha. Još je naslov na popisu i još ima status obavezne knjige.

Književnost za djecu i mlade obiluje prigodnijim naslovima. Šaljive narodne priče mogle bi se zamijeniti zbirkom viceva ili anegdota o (ne)poznatim osobama. Viceve vole svi, i stari i mladi. Vicevi se pamte, prepričavaju, dopunjuju i krate. I vrijeme se dobro skrati dobrim vicom.

Dječja knjiga nekada i danas nije ista. Promijenile su se teme, suvremeni pisci pišu o onome što djecu i mlade muči, ono što doista proživljavaju i što im je blisko. Da nije tako, ne bi im knjige bile čitane. Dječje čitatelje teško je smuljati. Može se to učiniti jednom, ali drugi put to već bude znatno teže. Djeca prokuže autora, uvide koji je od njih zaista na njihovoj strani, a koji je uljez. Ako se autor odlučio obraćati djeci i mladima, onda ih mora dobro razumjeti i pisati knjige koje će im biti razumljive i od koristi. Knjiga bi trebala ubijati, a ne stvarati dosadu.

„Tijelo se najbolje ugrije uz kamin. No, ono što je unutar tijela, najbolje se ugrije čitajući“, ustvrdila je djevojčica koja ima ulogu naratorice u naslovu Knjiga godine (Edicije Božićević, 2017.) portugalskog književnika Afonsa Cruza (1971.) koji se ne bavi samo pisanjem, već i animacijom, ilustracijom te glazbom. Knjiga godine bogato je opremljena Cruzovim ilustracijama i prigodna za sve čitatelje od 10 godina pa nadalje.

Univerzalije djetinjstva

Unatoč kulturnim i društvenim razlikama, djeca se podjednako razvijaju bez obzira na kojoj strani svijeta žive. Otprilike u isto vrijeme prohodaju i progovore, postanu samostalni i odgovorni pojedinci. Reklo bi se da na svijetu postoji neslužbena dječja republika zbog mnogih univerzalnosti što su svojstvene djetinjstvu. Petar Pan odbio je napustiti dječju republiku i postati član svijeta odraslih, o čemu govori strip Petar Pan (Fibra, 2017.) Regisa Loisela.

Ukoliko ima prikladne mogućnosti i potporu, dijete će izrasti u kvalitetnu osobu neovisno o tome odrasta li na selu ili u gradu. Informacije su danas bolje dostupne, samo se trebaju skupiti i usvojiti. Prije su talentiranu seosku djecu slali u gradske škole, katkad i u strane zemlje, samo da im talent ne bi propao, već da bi se razvijao.

U potresnom filmu Stablo za klompe (Ermanno Olmi, 1978.) prikazuje se siromašna obitelj koja jedva sklapa kraj s krajem, a svećenik prepozna kod djeteta talent za učenje, da bi se trebao školovati i razvijati intelekt. Roman U registraturi Ante Kovačić (1854-1889.) također počinje tako da nadareni dječak Ivica Kičmanović iz siromašne sredine krene na školovanje u grad kako bi postao netko. Po romanu je napravljena istoimena televizijska serija u kojoj se jasno vidi kako su nekada živjeli ljudi na selu, a kako u gradu.

Nisu sve knjige za djecu isprva bile namijenjene djeci. Jules Verne (1828-1905.) pisao je za odrasle, ali su ga prisvojila djeca. Svidjela im se njegova mašta i avanture o kojima je pisao. Alegorijski roman Mali princ nije bio namijenjen djeci, ali je ispalo da ga mogu razumjeti i mlađi čitatelji koji umiju usvajati i prihvaćati simbole te tumačiti metafore.

Trendovi i navike

Može li čitanje postati popularan čin? Pokazalo se da može. Nedavno je objavljeno više knjige u kojima se opisuje fenomen hygge. Nekoliko se novinara i knjigoljubaca raspisalo o zagonetnoj riječi koja nije dio hrvatskoga, već danskoga jezika. A Danska je, dobro je znano, fino uređena zemlja u kojoj se itekako drži do kulture i obrazovanja. Bogata zemlja, može si puno toga priuštiti, pretvoriti snove u stvarnost.

A što je hygge? Simpatičan koncept, ako se mene pita. Topla i ugodna dekica, čaj na stoliću, lampa za čitanje, aktivan kamin ili radijator i knjiga u rukama. Jednom riječju, ugoda. A sada, je li hygge trend ili navika (način življenja), vrijeme će pokazati. Po meni, riječ je o trendu na ovim prostorima, dok je u Danskoj hygge mnogima svakodnevica.

Tako je hvaljeni film La La Land (Damien Chazelle, 2016.) uspio popularizirati na kratko vrijeme jazz među širim masama, ali nije mu pošlo za rukom da ljudi trajno zavole jazz i bolje ga upoznaju. Ne, jazz je bio tek trend kojega je uskoro zasjenio novi film ili pokret. Problem trendova je u tome što imaju ograničeno vrijeme trajanja. Hygge je fin koncept koji će kod mnogih biti tek puki trend, kratkotrajna pojava i ništa više od toga. Potrajat će jedno vrijeme, ali će se brzo istrošiti poput voštane svijeće. Čitanje knjiga treba postati cjeloživotna navika, a ne pomodni trend. Naravno, ima u Hrvatskoj ljudi koji čitav život aktivno žive hygge, ali broj predanih knjigoljubaca nije drastično visok. Dovoljno je usporediti današnje naklade s brojkama otprije četrdesetak godina, kada se nije u svakoj sobi nalazio televizijski prijemnik, računalo ili tablet. Tada se u većini soba mogla zateći pokoja knjiga ili strip jer drugih oblika zabava (u formi ekrana) gotovo da nije bilo.

Da se djeca ne bi bojala knjiga i udaljavala od njih kao da su zarazna bolest, valja ih što prije početi približavati knjižarama, knjižnicama i knjigama, da im knjiga postane dio normalne svakodnevice. Ako roditelj ima dosljednu naviku čitanja te posjećivanja knjižara i knjižnica, veća je šansa da će dijete usvojiti baš te navike. Kvalitetnih knjiga za djecu i mlade ne manjka, ponuda je danas sasvim zadovoljavajuća, a na djeci i roditeljima je da krenu istraživati bogati izbor i pronađu prigodno štivo za sebe. Potraga će, nema sumnje, završiti dobro. Štoviše, odlično!