Godina 1978. neobično je važna za kulturološko-intelektualnu povijest Rijeke - “Dometi” su proživljavali možda najbolje izdavačke dane i postali baza sazrijevanja gradske intelektualne autorecepcije (npr. časopis je u siječnju 1978. godine morao javno opravdavati, organizirati javne rasprave i tematizirati svoj način pisanja o erotici u posljednjim brojevima 1977. godine…), objavljena su tri izdanja “Dnevnika maloga Jurića”, koji će postati lokalni čitateljski hit i ironična autorefleksija na novonastalu Rijeku, održan je koncert Parafa u “Circolu”, koji je označio početak pravog javnog života punkersko-novovalne umjetnosti u svim formama, a kao glavni gradski mediji, “Novi list” sve je češće srastao s aktivističkom ulogom medijskog izvještavanja koja je značila otvorenu, ponekad i provokativnu brigu za probleme građana i gradski razvoj. Doduše, često u dosluhu s Općinom Rijeka ili bar onim njenim dijelom koji je želio promicati određeni pristup i teze...     

“Naselja bez srca”

Kao ilustraciju, dovoljno je navesti problematiziranje načina riječke ubrzane urbanizacije (koju se uzgred rečeno redovito proglašavalo nedovoljnom!) kojoj je općenito pružan značajan prostor ne bi li u siječnju i veljači 1978. godine bila provedena i vrlo otvorena kampanja protiv izgradnje visokih nebodera. A uz neželjenost nebodera istih mjeseci snažno i otvoreno postavljeno je pitanje mogućnosti, infrastrukture i programskog rada na planu kulture u novim gradskim naseljima.   

Gordana Milić, novinarka Novog lista koja je redovito pratila kulturu u članku provokativnog naslova “Naselja bez srca (i kulture)” opaža: “Godinama su i u Rijeci građene samo ‘stambene kutije’... Što više stanova u što višim objektima. Sve ostalo nije bilo važno. Oko starog jezgra Rijeke, podignuta su tako golema naselja u kojima nije bilo niti prodavaonica s najpotrebnijim živežnim namirnicama, a o drugim sadržajima, i potrebama tih stanovnika da se i ne govori…

Činjenica je, da je paralelno s izgradnjom ovakvih naselja bilo i mnogo prijedloga onih stručnjaka, koji su se bilo riječima, bilo djelom zalagali da se te spavaonice oplemene, obogate i drugim sadržajima, da se uz trgovačke u svakom tom novom gradskom jezgru, sagrade i kulturni i zabavni centri. U jednom od najmlađih riječkih naselja Podmurvicama nedavno su useljena i dva (nadajmo se prva i posljednja) 30-katna tornja. Oko njih jedva da ima prostora za sve automobile, a za stotine dječaka i djevojčica koji u njima žive jedino mjesto za igru je balkon. I tu je ostala nedovršena zamisao projektanata, koji je predložio uz te nebodere i društvene prostorije različitog sadržaja, staklenik s mnoštvo zelenila itd…”

Na slici: Naslov osvrta Gordane Milić, siječanj 1978. godine. 

Ove intrigantne misli bile su samo uvodnik u seriju napisa koji će u sljedeća dva mjeseca predstavljati i problematizirati kulturu u tadašnjim riječkim mjesnim zajednicama ne bi li naposljetku bilo prepoznato: “Kao osnovni problem u najvećem broju mjesnih zajednica javlja se nedostatak sredstava i nedostatak ili neadekvatnost prostora potrebnog za odvijanje kulturnih aktivnosti.” Uvid u razloge ovog arhitektonsko-urbanističkog kulturnog deficita samo godinu dana kasnije dovoljno nedvosmisleno nam prikazuje film “Živi bili pa vidjeli” - socijalističko planiranje izgradnje naselja karakterizirala je upečatljiva kontradikcija teoretskih postavki od kojih se polazilo i konačnog rezultata. Sastanak biroa pripada obveznoj lektiri...

Inicijalno se kretalo od raznih humanističkih i socijalističkih pristupa izgradnji, osmišljavanju ambijenta kvalitetne dokolice (rekreacijska zona, škole, vrtići, knjižnice, parkovi, šetnice…) ne bi li se zbog nedostatka sredstava, neracionalnog planiranja ili ponekad kriminalne manipulacije završilo na gotovo nasilno poslaganim stambenim zgradama u obliku kutija šibica. Problem sustava elementarnih javnih usluga i servisa (škola, pošta…) i temeljne opskrbe živežnim namirnicama u nekim će se naseljima početi rješavati tek deset i više godina nakon njihovog nastanka, i to paradoksalno - čistim tržišnim okolnostima…  

U Rijeci su procesi brze stambene izgradnje bili izrazito upečatljivi, a naglost urbanizacijskih procesa na brdovitom terenu koji ne trpi romantiku nije pružala previše prilika za promišljanje, specifične ambicije, razgovore o civilizacijskim standardima… Uostalom, pri izgradnji objekata nije bilo riješeno ni pitanje parkirnih mjesta, a kamoli sofisticiraniji slojevi života - tako do danas nije adekvatno objašnjeno kako su se mogli izgraditi objekti poput najvećih gradskih nebodera na Turniću i Rastočinama, a da prava parkirna mjesta za stanare praktički ne postoje! No o tome drugom prilikom, ovo nije tekst o prometnoj kulturi…  

A danas je sve drugačije?  

Od zanimljive rasprave o “naseljima bez kulture” otkucava gotovo 40 godina te je malo reći da se u međuvremenu štošta promijenilo - osim očitih ideološko-ekonomskih promjena, na gradskoj razini došlo je do temeljne (r)evolucije tehnologije konzumacije dijela kulturnih i zabavnih sadržaja te radikalnih socioloških, komunikacijskih i dijelom infrastrukturnih transformacija. Čak ni današnji datum ne bismo li utvrdili koliko je godina prošlo od napisa više ne provjeravamo na kalendaru Riječke banke ili Brodomaterijala, već na ekranu mobitela na kojem je i simbol Erste mNetbanking aplikacije. Ključne točke razlike i karakteristike današnje (kulturalne) egzistencije u prosječnom gradskom naselju kao što su Srdoči, Škurinje, Gornja Vežica, Rastočine, Krnjevo jesu:

a) digitalnost

Osnovu promjene i novog konteksta života kulture u gradskim naseljima čini tehnologija distribucije i konzumacije sadržaja. Današnje mogućnosti internetskih usluga, uz korporativne servise poput Steama (videoigre…) i Netflixa (serije i filmovi) te nebrojenu količinu pisanog novinarskog, blogerskog, analitičarskog, istraživačkog sadržaja čine ispraznima teze o “naseljima spavaonicama” - dokoličarski sadržaj u smislu dostupnosti znanja, informacija, intelektualnih promišljanja i zabave "dostupan" je (gotovo) svima, i to u mjeri nezamislivoj 1978. godine.

U mraku sobe, dok partner spava, na mobitelu čitate zanimljiv prikaz knjige ili pak sami ispisujete tekst - kultura je tako i na vašem WC-u, marendi, u kafiću… Ipak, legitimno i krupno pitanje ostaje vrsta i razina “dostupnosti” sadržaja koja je prvenstveno određena imovinskim stanjem - nemate li novca, izostaje i legalan pristup npr. sofisticiranim stvaralačkim softverima, većini kvalitetnih sadržaja i mogućnosti kreativnog rada.  

Na slici: Čitanje Magazina GKR-a na mobitelu tijekom šetnje ulicom.

b) fizička mobilnost

Osim relativiziranja pitanja fizičke udaljenosti kao posljedice digitalizacije, sama sredstva fizičke komunikacije doživjela su ozbiljne promjene i stupanj dostupnosti - radikalno je porastao broj automobila, izdanih vozačkih dozvola kao i kvaliteta javnog prijevoza. Navedeno očito smanjuje ovisnost i vezanost uz vlastito mjesto življenja.

Na slici: Odgovor MZ Škurinje na pitanje o kulturi u naselju 1978. godine.

c) razvoj infrastrukture

Iako je nova stambena izgradnja na riječkom gradskom području svedena na minimum te gotovo u potpunosti izmještena u područje susjednih općina, promjene i u infrastrukturi kojoj možemo pripisati i “kulturne uloge” značajne su. Tako npr. dok je novinarka Milić 1978. zazivala izgradnju kina u pojedinim gradskim naseljima te je to bilo tematizirano kao ozbiljno pitanje, došlo je do radikalne promjene načina egzistencije kina u gradu Rijeci - sklop kinodvorana nastao je upravo u gradskom naselju (Pećine/Podvežica) iako na strogim komercijalnim, a ne principima javnih usluga.  

Na slici: Jednom aktualna tema kina u naseljima dobila je neočekivan rasplet - u Cinestaru prije projekcije Star Warsa.  

Nastali su i objekti za manjinsku kulturu kao što je Češki dom na Rujevici, a na području naselja kao što je Vežica postoji plan o izgradnji cijelog društvenog centra u kojem će među ostalim svoje mjesto pronaći i knjižnični ogranak. U sportskom centru na Zametu i u "sveučilišnim" stanovima na Drenovi također su nastali novi prostori stavljeni u funkciju kvartovskih knjižnica, a slijedi i otvaranje knjižnice na Trsatu u Dvorani mladosti. Nastao je i Astronomski centar na Vežici te  kampus Sveučilišta na Trsatu koji nisu izravan dio formalnog, ali jednim segmentom jesu sadržajnog sustava i života kulture. Posebno se to odnosi na razvoj Studentskog kulturnog centra koji je za sada ipak vezan uz samo gradsko središte.  

Na slici: Ispred prostora budućeg trsatskog ogranka Gradske knjižnice Rijeka. 

Ne nedostaje ni formalna razina uključivanja pitanja razvoja kulture u naseljima - mjesni odbori ostvaruju, doduše relativno simbolička, sredstva za kulturnu djelatnost, kulturne aktivnosti mjesnih odbora ugrađene su i u gradsku kulturnu strategiju, a važan dio  prijavne knjige za Europsku prijestolnicu kulture čini segment koji se zove “Twenty Seven Neighbourhoods”, a čije programe dijelom pripremaju kvartovske građanske udruge.

Nakon svega navedenog, u čemu prepoznajemo izazov egzistencije kulture u gradskim naseljima? Prije svega, u očitom i jasno empirijski dokazivom zaključku koji se javlja u svim analizama riječke kulture i sektora: “Riječka kultura zauzima vrlo skučeni prostor središta grada gdje je smještena većina kulturne infrastrukture… Korzo, pješačka zona, kao i bočne ulice tj. terase i kafići, čine najvažniji prostor socijalne interakcije u gradu, prostor potvrđivanja ili opovrgavanja kulturnih vrijednosti. Većina kulturne infrastrukture smještena je na udaljenosti koju je moguće prošetati u pola sata. (...) Naravno, tu se ne nalazi sva gradska kulturna infrastruktura, ali koncentracija kulturne infrastrukture u centru grada je nepobitna činjenica”, poslužit ćemo se sažetim zaključkom koji izvodi Davor Mišković u knjizi “Istraživanja u kulturi”.  

Na slici: Ilustracija koncentracije kulturnih sadržaja u centru grada. 

Više je razloga zašto posao nije završen - osim što u svijetlu stalnih promjena, pojave novih ideja i ljudi i ne može biti završen, činjenica je da proces “kulturizacije betona” i obogaćivanja pojedinih naselja kvalitetnom javnom i svima dostupnom ponudom u većini naselja čak ni na elementarnoj razini nikada nije ni počeo već su naselja tretirana parcijalno. Paralelno, cjelokupan koncept “kulture u naselju” traži prilagodbu novom kontekstu te osviještenim i neosviještenim potrebama stanovnika samih naselja.

Pođimo u kratku šetnju naseljem koje je stavljeno na marginu…

Studija slučaja... Škurinje

Kao posebno problematičan i ilustrativan slučaj možemo navesti primjer Škurinja, točnije Novog naselja čija je izgradnja sprovedena u periodu od 1975. do 1988. godine. Već spomenuti pojam “spavaonica” upravo se redovito povezao sa spomenutim naseljem. Izvorno, Škurinje je doista zamišljeno kao visoko urbanizirano naselje objekata do 6 katova visine (prizemlje + suteren + 4 kata) uz dodatnu industrijsku ulogu - u naselju je smješten građevinski pogon Adriamont, koji je od sredine sedamdesetih proizvodio betonske blokove od kojih je građeno to i druga riječka naselja te je u njemu smješten novi pogon Riječke tvornice konopa koja je u procesu deindustrijalizacije izmještena iz centra grada. Već u toj najintenzivnijoj fazi izgradnje na Škurinjama je potpuno izostala izgradnja objekata koji bi imali pravu komunalnu kulturnu ulogu - npr. doma kulture, knjižničnog ogranka i sl., a navedeno se ne čini logičnim s obzirom na visoku napučenost, strukturu stanovništva i relativnu udaljenost od centra grada.

Lišeno kulturne komunalne infrastrukture, Škurinje dočekuje devedesete - promjenom političko-ekonomskog konteksta proizvodni pogoni nestaju i ustupaju mjesto nastanku komercijalnih stupova konzumerističkog društva. Transformacija je na simboličkoj razini posebno upečatljiva - tvornica konopa koja je na novoj lokaciji radila manje od dvadeset godina ustupa mjesto Konzumu, a Adriamont autosalonu i autobusnoj garaži. Prostor svojevremeno pak jedine ozbiljnije trgovine u naselju ustupa mjesto kladionici, teretani, dućanu nošene odjeće…      

Na slici: Pogled na Škurinje s parkirališta jednog od dućana.

U samom tkivu naselja na Škurinjama više ne postoji ni kiosk (samo u sklopu trgovačke zone), a ni vrtić koji je nekada bio smješten u dva stambena stana. Određena razina društvenog djelovanja odvija se kroz udrugu umirovljenika (prostori smješteni upravo u bivšem vrtiću, što pruža novi prostor za novu metaforu) i crkveni centar koji djeluje u novijim i arhitektonski upečatljivim prostorima. Naravno, kao poseban potencijal ne smije se zaboraviti na Osnovnu škola Ivana Zajca koja je izmještena iz samog naselja. 

Objektivno, cijeli pojas betonskih zgrada lišen je suvremenog javnog kulturnog sadržaja i ambijenta za njegovo ostvarivanje. Škurinje nisu dobile ni ogranak knjižnice koju ne spominjemo slučajno - knjižnični ogranak modernog tipa (dostupnost knjige, radionički i edukativni programi za sve generacije, "treći prostor" za građane…) možda je najlogičnija, upečatljiva i u krajnjoj liniji, naizgled financijski zahtjevna, ali zapravo s obzirom na dugoročno dobiveno povoljna reakcija na “krpanje” dostupnosti kulture u određenom naselju.

Vjerojatno i zbog toga u impresivnoj sociološko-demografskoj studiji “Rijeka - baština za budućnost” Riječani ocjenjuju kao treće najmanje poželjno naselje za život (odmah iza Mlake i centra grada). Studija je doduše stara dvadeset godina, na gradskoj razini došlo je do značajnih promjena, no na samim Škurinjama u proteklom razdoblju promijenila se prvenstveno činjenica dramatičnog porasta dostupnosti trgovačkih sadržaja, a pitanje je čine li oni osnovu procjene kvalitete življenja u određenom naselju. Javna kulturna infrastruktura na Škurinjama nije nastala, a postojeća, koja možda može udomiti prostore kulture, još nije iskorištena i čeka tematiziranje.   

Na slici: Prostor bivšeg središnjeg dućana na Škurinju, danas samo kladionice, teretane i kafića. 

Prema novoj kvartovskoj kulturi…

Nakon pogleda na škurinjski slučaj čini se očitim zadržati se na zaključcima  iz 1978. godine, no ne trebamo biti površni. Na toj razini priče i problema Škurinje su jedan od gradskih izuzetaka za koji smo sigurni da treba u što skorijoj budućnosti ozbiljnije i adekvatnije tematizirati i reagirati jer je to obveza prema građanima. Vjerojatno je složenije pitanje kako odgovoriti na aktualno pitanje života kulture u baš svim riječkim naseljima -  trenutak je to kada pod “kulturom” ne mislimo više na puke sale za priredbe amaterskih društava i tradicionalne “domove kulture”. Stoga aktualizacija teme “kultura u naselju” traži razmatranje i odgovore na pitanja o novim potrebama stanovnika. Nova kultura oko koje se je potrebno angažirati u naseljima bitno je drugačija, nastaje na drugačijim temeljima i uvjetovana je novim komunikacijskim, radnim i konzumentskim navikama.

Uloge nove kulture kreću se u sferi odgovara na potrebe...

... socijalizacije

Već uslijed ubrzane urbanizacije prepoznat problem otuđenja poprimio je novu dimenziju u kontekstu digitalnih tehnologija koje uz sve prilike donose i boljku radikalne individualizacije, izolacije pojedinca, smanjenja mogućnosti funkcioniranja u fizičkom svijetu, altruistične suradnje sa sugrađanima i sustanarima. Druženje i zajedničko dijeljenje ideja i rada  postaje jedan od prioriteta sutrašnjice i temelj odgovora na potrebu za...

Na slici: Građani na izložbi o povijesti Armade u zgradi negdašnje carinarnice na Drenovi.

 ...aktivizmom

Lišen ideoloških konotacija, novi aktivizam znači utjecanje i reagiranje na procese u neposrednoj životnoj okolini. Lokalna zajednica reagira na ambijent svog življenja, što se izražava na različite načine, a je li to oslikavanje grafita, uređenje parka za čitanje ili crowdfunding za financiranje knjige o povijesti naselja, ostaje na volju potrebama stanovnika i kreativcima. Jer kreativnost znači…    

Na slici: Volonterska akcija čišćenja Lokvice.  

...stvaralaštvo

Vjerojatno najvažnija potreba suvremenog čovjeka i stanovnika riječkih naselja koji traže kanale za iskazivanje vlastitih stvaralačkih kapaciteta, pravim radom, kreativnom igrom... Pitanje današnje kulture u naseljima za razliku od nekadašnjeg nije samo dolazak do informacija i kulturnih proizvoda spremnih za konzumiranje već nastanak konteksta u kojem sami građani postaju tvorci tih proizvoda. Također, stvaralačke aktivnosti jedan su od temeljnih načina adekvatnog prevladavanja niza razvojnih poremećaja nastalih uslijed modernog načina života - tjeskobe, depresije i anksioznosti - upravo karakterističnih za visoko urbanizirana područja.

Promjene na tržištu rada i u oblicima rada također stvaraju nove potrebe stanovnicima naselja - udio freelancing radnika postaje sve značajniji, a rad od kuće svakodnevica sve većeg broja stanovnika koji imaju potrebu ostvarivati ga u adekvatnijem prostoru bliskom mjestu stanovanja. Razvoj “makers” pokreta pak svjedoči da hobistički stvaralački rad u svim sferama - od šivanja do 3D printanja traži adekvatan kontekst razvoja iskazan u vidu dobrog prostora, alata, logistike…

Na slici: Sastavljanje 3D printera u jednoj riječkoj garaži.  

Prema zaključku...

Rad na novom kontekstu kulture u naseljima dio je i EU promišljanja o budućnosti Europe kao i interpretacija  onih koji ih adekvatno razumiju:  “Kreativni gradovi ne nastaju izgradnjom golemih objekata s kojima se poslije ne zna što učiniti, nego sa stvaralačkim potencijalom iz najrazličitijih izvora: osjećajem za inovaciju, dinamikom, uključivanjem kulturnih udruga u izradu politika i programa, afirmacijom zanemarenih kvartova, umrežavanjem… Sa svim onim što prožima europsku strategiju za pametan, održiv i uključiv rast: kreativnu Europu”, zapisuje 2012. godine Biserka Cvjetičanin u članku “Lokalni razvoj, kultura i kriza: primjer Hrvatske”, a sačuvanom u zbirci kolumni “Kultura u doba mreža”.  

Unatoč svemu navedenom, čini se da vrijeme nije prijateljsko za ambiciozno razmišljanje o kvaliteti življenja u naseljima. Čini se da olako popuštamo pred logikom koja prepoznaje tobožnju nepremostivu skupoću javnih servisa, predrasudama o naseljima i njihovim stanovnicima, dodatno obeshrabreni statistikama koje pokazuju prosječan interes za kulturu na samoj gradskoj razini, što otvara skepsu za rad na demografski još užoj razini naselja i naravno, nadrealna riječka usmjerenost na centar i točnije jednu ulicu - Korzo. U tom kontekstu otvoreno se može čuti glasove trebaju li našim naseljima npr. usluge kao što je bibliobus, a osim deklarativno - paradno ne propitkujemo ozbiljno kladionice i ostale siromašne i odgojno-obrazovno otvoreno štetne elemente kvartovske ekologije koju čak opravdavamo logikom tržišta. Nije jasno u kojem smo trenu prestali biti ambiciozni, blagi prema kladionicama, strogi prema knjižnicama i angažiranim neprofitnim kvartovskim organizacijama…  

A da, kada govorimo o kulturi u naseljima, nije riječ samo o lokalnom pitanju koje se tiče npr. 6 000 stanovnika koliko ima prosječno veće riječko naselje, svjedoče razmišljanja koja se javljaju u kontekstu rasprava o dimenziji globalnog brendiranja i snazi grada. U knjizi “Destinacija kao brend” i prilogu “Estetski izazov” stručnjaci Satu Parjanen, Vese Harmaakorpi i Kaarine Kari donose misao:  “Gradski dizajn, ili estetika grada, katalizator je snažnog identiteta, a time i uspjeha razvoja; štoviše, uspješan dizajn jednog grada povećat će komfor stanovnika, kvalitetu životnog okruženja i imidž grada. On uzima u obzir povijest i kulturu grada, potrebe individualnog stanovanja, gradske kompanije, infrastrukturu regije, kao i spolno interesne grupe. Gradski dizajn mnogo je širi pojam od gradskog planiranja jer uključuje implementaciju - i zaista, menadžment gradskog dizajna.”

U okviru upravljanja dizajnom grada jasna je važnost upravo kreativnog rada na samoj razini mjesta življenja i boravka, što nam shema sjajno ilustrira:

Naša tema prestaje biti samo problem prisutnosti “kulture u kvartovima”, već ozbiljan i promišljen dizajn gradskih naselja koji pak izrasta iz adekvatnog odgovora na pitanje kvalitetnog odrastanja i starenja. Tek na snazi manjih dijelova i ukupna gradska cjelina postaje snažna i relevantna. A nije li to jedino važno? Čija je to sve dužnost, obveza i koji trebaju biti operativni principi rada pitanje je za posebnu temu.

Ovo kratko skretanje reflektora na stari izazov i zaključit ćemo s uvodno aktualiziranom 1978. godinom. Izvor su nam sada “Dometi”, i to broj posvećen temi “Čovjek i prostor”:

“Kakva je fenomenologija društvenosti u velikom gradu našeg podneblja i koji su to i kakvi socijalni prostori u njima? Gdje se to izvan stanova, tih “kula privacije”, može živjeti neposredovano ljudsko sretanje, društveno ispunjavati slobodno vrijeme, živjeti igra, užitak, ono dionizijsko u ljudskom biću? Gdje se to može zbivati razgovor, šetnja, zajednička akcija u nečemu, naprosto ljudski dodir kroz pogled, osmijeh, riječ, djelo? Kamo to čovjek može ‘samoga sebe’ staviti”, izvan stana i radne organizacije, e da bi i sam doprinosio jedinstvu društvenog života, da bi živio svoju javnu, “komunalnu egzistenciju?” pitao se i danas ugledni hrvatski sociolog Vladimir Lay u tekstu “Grad kao socijalni prostor”.

Neka pitanja ne blijede iako odgovori i pristupi trebaju izgledati drugačije.

Na slici: Specifična kreativnost iskazana na riječkom kvartovskom kiosku.