Promatrajući lokalni/riječki virtualni prostor komunikacije primijetit ćemo izrazitu emotivnu nabijenost sudova te uglavnom otvoreno napadački ili skeptički usmjerene komentare. Dok izvođenje napadačkih strategija ima vrlo jasnu logiku i izvore (suprotstavljeni pogled, različiti interesi, frustrirajuće stvarne svakodnevne situacije i problemi…), skepticizam je neobičnija i složenija biljka koja dijelom ima iste, ali dijelom i potpuno druge korijene. Upravo u tom kontekstu borba za Europsku prijestolnicu kulture vrlo je lijep primjer na kojem među javnim komentatorima kao temeljnu strategiju komunikacijske reakcije prepoznajemo skepsu koja nije jednoobrazna - jednu možemo nazvati nacionalnoskeptičkom, a drugu lokalnoskeptičkom. Prva izražava jasnu skepsu prema samoj Hrvatskoj kao domaćinu prijestolnice kulture (svodivo na formulaciju: zemlja u kontinuiranoj krizi korumpiranih političkih elita i klijentelističkih odnosa) dok je druga vezana uz karakterizaciju lokalnih sredina koje su istaknule kandidaturu te nevjeru da upravo njihova sredina ima uopće pravo na navedenu “titulu”.

Višak semantičkog kiča 

I doista, sama kovanica “Europska prijestolnica kulture” zbunjuje i vodi na razne stranputice pa nas to ne treba čuditi iako vrijedi pokušati objasniti. Ona jednostavno nosi previše semantike i slojeva značenja, a uparenost s neadekvatnim nacionalnim i lokalnim komunikacijskim strategijama ne čudi da stvara reakcije i interpretacije nepredvidivih posljedica, ne uvijek pozitivnih. U kovanici nema riječi koja nije višeznačna u lokalnom komunikacijskom kontekstu pa krenimo od zadnjeg pojma...

“Kultura” navodi uopće na pitanje na koju se točno kulturu misli - je li to kultura ustanova, kultura baštine,  “nezavisna” kultura, kultura svakodnevnog življenja… Nema potrebe da ovdje ulazimo uopće i u sve detalje i definicije kulture koje su pružili znanstvenici raznih profila, a navedimo samo ilustracije radi prvu rečenicu Homo ludensa Johana Huizinge: “Igra je starija od kulture; jer, koliko god pojam kulture bio nedovoljno omeđen, on u svakom slučaju pretpostavlja ljudsko društvo, a životinje nisu čekale ljude da ih tek ovi nauče igranju”. I naravno da se u skladu s modernim trendovima nameće pitanje - može li kultura uključivati i životinje i igru? Ako da - kakvu?  U lokalnijem kontekstu nije riječ samo o pitanju značenja i definicije kulture već uopće predodžbi koje sam spomen pojma doziva -  od Matice hrvatske i baleta  u HNK-u do toga kako jedemo, pijemo i čime se zabavljamo. A kada već pišemo ovaj komentar u knjižničnom kontekstu svijeta knjige i čitanja pitamo se bavimo li se kulturom i onda kada u rukama imamo knjigu Jamesa Pattersona, najbolje plaćenog pisca na svijetu koji je u posljednjih godinu dana napisao 18 knjiga, ali ima 12 koautora i “duh” autora ili isključivo onda kad u rukama držimo sabrana djela Miroslava Krleže i Žmegačeve eseje.

Koliko god pojam kultura bio nedorečen i sporan, prava zavrzlama i, vjerujemo, ozbiljnija točka prijepora te crvena krpa svih uvodno spomenutih reakcija pojam je prijestolnice. Osim što već u sebi sadrži arhaičnu dimenziju nebitnu za demokratska društva (prijestolja imaju kraljevi, a prijestolnice su mjesta gdje se kraljevi nalaze), nije ni u savršenom skladu s prijevodom riječi “capital of culture” gdje “capital” ipak označava glavni, središnji, istaknuti grad… Uostalom već i izvorna latinska značenja pružaju asocijaciju na “glavu” što je znatno fleksibilniji i mekši termin od prijestolja gdje stoluje kralj. Kraljevi su u zlatu, a ne na drvetu i mahovini pa takvima zamišljamo i prijestolnice. Iz perspektive Hrvatske stoga imamo i vlastita očekivanja što prijestolnice jesu i mogu biti - to su London, Berlin, Pariz pa kako onda možemo zamisliti u tim ulogama Đakovo, Zadar, Varaždin, Rijeku, Dubrovnik, Pulu, Split… Kandidirati se s partnerima mogao i Donji Miholjac opjevan u istoimenoj pjesmi Kandžije koji baš ne sliči prijestolnici iz naše vizije zlatnog prijestolja i kralja. (otvorena je suradnja s Osijekom)

Naposljetku dolazimo do riječi "europski". Što je uopće Europa? Staje li geografski i kulturološki na Gibraltaru i Dardanelima? Ne igraju li u europskim košarkaškim natjecanjima klubovi iz Izraela, a na nogometnima iz Kazahstana? Je li granica na našoj Uni ili dalekom Uralu? Je li Europa tamo gdje su europske kompanije? Je li Europa tamo gdje su bivše europske kolonije? Jesu li Europa izbjeglice na makedonskoj granici? Jesu li izbjeglice Europljani tj. postaju li to?  

I poput upaljenog fitilja koji je došao do dinamita, problem potpuno eksplodira kada se Europska prijestolnica kulture nazove “titulom” pritom i “laskavom”. Spremni smo tada napisati ili reći rečenicu “Koji će se hrvatski grad okititi laskavom titulom”? U imaginaciji Europska prijestolnica kulture postaje nešto poput Oskara za kulturu koji se dodjeljuje najboljem europskom kulturnom gradu što je vrlo daleko od istine. Europska prijestolnica kulture možda je jednim dijelim “titula” u smislu da se njome doista nešto označuje, ali nikako ne u smislu laskave nagrade najljepšem paunu šarenog perja. Većim svojim dijelom to nije počasna titula već višegodišnji projekt kulturnih subjekata u određenom gradu, a u smislu vođenja, ciljeva, i općih postavki programa, osim u stupnju i veličini, nema razlike između tog projekta i npr. EU projekta razvoja biogoriva od kukuruza u Donjem Miholjcu. Kao što za izgradnju stadiona nećemo reći da je titula već da je projekt, to isto vrijedi i za samu Europsku prijestolnicu kulture. To je projekt koji se gradi, ima svoj početak, kraj, faze… “Titule” nemaju faze, već uglavnom dodanu marketinšku vrijednost uspješnim projektima.

Ovu ogromnu zbrku svakako su dodatno zapetljali i potpalili pokoji dnevne pobjede željni lokalni PR-ovi, nepromišljeni mediji (urednici i novinari) i na neki čudan, ali provincijalan način promišljeni političari koji su bez puno kompleksa gradove proglašavali prijestolnicama i licitirali s njihovim šansama.

Dva eklatantna primjerka vrijedi pogledati i trajno zadržati u memoriji:  

Za tadašnju ministricu kulture, Varaždin ima velike šanse iako sama ministrica sa samom odlukom ne bi trebala imati nikakve veze, a dodatak da otvoreno naziva jedan grad favoritom ulazi u zonu skandala:

Varaždin ima velike šanse da postane europska prijestolnica kulture 

Nepromišljen naslov Slobodne Dalmacije govori da su Splitu porasle šanse za dobivanje titule iako je u tekstu riječ samo o tome da će se projekt uopće nastaviti, a stječe se i dojam kao da postoji neka ljestvica šansi na kojoj Split navodno stoji jako dobro.  

Splitu narasle šanse da postane europska prijestolnica kulture

I Varaždin i Split više nisu u utrci, ali papir je svašta istrpio, poruke su poslane, javnost opravdano zbunjena i možda ljuta…

"Svak se bori za ono što mu fali..."

Uz semantičku dimenziju problema postoji svakako ona realnija - što biti Europskom prijestolnicom kulture doista znači i čime rezultira?  U javnom diskursu imamo fragmentirana svjedočanstva i informacije u kojima se barata o određenim karakteristikama Europske prijestolnice kulture u drugim gradovima - recimo, vjerojatno svi zainteresirani već znaju da je Liverpool okarakteriziran kao maksimalan uspjeh, Maribor kao maksimalan neuspjeh, Marseille kao grad bogatog i nama nedostižnog budžeta za infrastrukturna ulaganja… Ne možemo vjerojatno reći pet razloga što je točno bilo uspješno, a što neuspješno za pojedine sredine, ali to je neka druga tema, sada nas zanima samo javna površna fenomenologija.

Čak i na unutarnjem planu sigurni smo da neki gradovi mogu biti bolji kao prijestolnice i da za to imaju puno veće šanse. Formalno ozbiljno istraživanje nije provođeno no, recimo, osobno riječko iskustvo i očekivanja riječkih kulturnjaka govore da se jako puno očekivalo od Varaždina i da se sada još više očekuje od Dubrovnika. Varaždin je potom ispao u prvom krugu, a Dubrovnik zadržao poseban status zahvaljujući i javnim istupima riječkih kulturnih djelatnika na nekim važnim mjestima, a takvima se doživljava govornica gradskog vijeća gdje je pri raspravi o kulturnoj strategiji dr. sc. Darko Gašparović otvoreno rekao da je smiješno da Rijeka uopće ide u borbu s Dubrovnikom koji ima povijesnu baštinu i turističku moć…   

Objektivno gledano prilično je neobično iskustvo u kojem važni akteri lokalne sredine odbijaju svojoj sredini pravo na sudjelovanje u razvojnom projektu, a Europska prijestolnica kulture je u skladu s našim prethodnim zaključcima o semantici pojmova upravo to - razvojni projekt. Logično je i poželjno za snagu zajednice i sveukupnog djelovanja imati neslaganja, kvalitetne rasprave i prijedloge o modusima, programima, oblicima, kreativne javne “oluje mozgova” o idejama, ali nisam siguran koliko se često nailazi na otvoreno odbijanje i uskraćivanje drugima da sudjeluju u nečem velikom i vjerojatno važnom. Možda čak i određujućem za njihovu generaciju…

To je dodatno neobično u svjetlu otvorenosti koja karakterizira veći dio provođenja projekta što je standard postavljen od strane EU. Recimo komisija koja bira prijestolnicu objavila je prijedloge i komentare na prvu verziju prijavnice i to gradova koji su ispali i opstali te svi vrlo jasno mogu vidjeti što su prednosti i mane. Svi opstali kandidati dobili su ozbiljne prigovore, a oni iz područja financija, programa i organizacijske strukture čine se najozbiljnijima. No ono što je jasno je da među kriterijima nije jeste li ili niste bili kulisa nekoj HBO uspješnici već znatno ozbiljniji kriteriji i problemi.   

Na prvi pogled se čini da će zadatak nad zadacima svih potencijalnih kandidata biti pokazati da nisu kulturu baš toliko izgurali na periferiju koliko to sugeriraju proračunska kretanja posljednjih godina. No i taj segment EU neće biti toliko ključan jer se ni sama nije ponijela ništa bolje prema sredstvima za kulturu - važno će biti pokazati da je kroz višegodišnje meditativno preživljavanje ostalo dovoljno energije, volje i kreativne gladi da 2020. rezultira velikim stvarima za lokalnu zajednicu, ali i cijeli svijet. I to ne pokazuje samo grad kandidat već cijela zemlja.    

U cijeloj priči nije nebitno ni to da vjerojatno svi kandidati imaju razvijene neke oblike lobiranja iako komisija jasno apostrofira nepristranost. No teško je uz toliku umreženost i lakoću komunikacije vjerovati u njenu apsolutnu svetost - ugledni Riječani su radili na prijavnicama za druge gradova, a ugledni djelatnici iz drugih hrvatskih gradova su radili za Rijeku što je dobar primjer mobilnosti i umreženosti.  

Problem je što nažalost lobiranje često nije pozitivno (“izaberite mene, ja sam dobar u xy aktivnosti”) već je i negativno (“x ne valja) pa možemo zamisliti da Pula ukazuje na sporne prakse riječke “Republike” i prostorne uvjete knjižnice, Rijeka na dubrovačku artificijelnost, ljušturu i smrt grada, Osijek na pulsko brodogradilište u samom centru, a Dubrovnik na osječku okruženost selom i negdašnje flastere na ustima nacionalnih manjina. Fair play ne postoji često ni u sportu iz kojeg je potekao, a kamo li  u kulturi gdje često sitni interesi određuju cijele dugogodišnje smjerove i ritmove razvoja.

Grad azil 

Od našeg užeg interesa je svakako Rijeka pa ćemo se na nju i posebnije osvrnuti. Kao sredina suočena je s nizom razvojnih  izazova i pravih problema, a vjerujemo da kao ključne u kontekstu EPK valja istaknuti:

• depopulaciju, a pri tom ne mislimo na kretanje mladih obitelji prema Viškovu i novim stambenim zonama već ozbiljan problem odlijeva mozgova koji je uslijed EU liberalizacije poprimio nove razmjere
• pitanje realne snage Sveučilišta u pravoj proizvodnji tržišno konkurentnih proizvoda, od kojih su neki i kulturni te stvaranju kulturnih kadrova koji znanjem i energijom nadilaze uobičajenu školsku učionicu
• mentalitet nezainteresiranog stanovništva bivšeg industrijskog grada kojem kultura kako ju god definirali i koliko god širili zapravo i nije toliko bitna. Sva istraživanja o Rijeci pokazuju da je kultura u užem smislu djelatnosti predmet interesa manjine. Tako Davor Mišković u knjizi Istraživanja u kulturi navodi da u riječkom kulturnom sektoru radi oko 1000 ljudi (a u to praktički ubraja i sve zaposlene u tzv. kreativnim industrijama).
• za XXI. stoljeće neadekvatna kulturna infrastruktura naslijeđena iz XIX. stoljeća i građena s potpuno drugom svrhom

Također, i neka trenutno vrlo aktualna pitanja nisu nevažna, a tu je svakako ono izbjegličko vjerojatno najuočljivije. Naime, već u raspravi o konceptu riječke kandidature s obzirom na povijesnu prirodu grada (centar migrantskog kretanja iz regije u Austro-ugarskoj….) i sadašnju ( proklamirana multikulturalnost i tolerantnost), nametnulo se razmišljanje da cijeli koncept treba promišljati kroz pojam azila. Pri tom valja imati na umu da Rijeka nije grad u kojem živi  značajan broj stanovnika crne boje kože, muslimana iz bilo koje od zemalja od Pakistana u Aziji do Maroka u Africi niti Azijata osim nekolicine vezanih uz ugostiteljske i trgovačke objekte. Sam pojam “luka” postavljen je stoga u središte, a imigranti su čak i izrijekom spomenuti kao jedna od tema bavljenja. Bilo je čak glasova da to treba biti jedna od osnova demografske obnove i bit će vrlo izazovno vidjeti koliko je to i u obliku kakvih projekata moguće operativno implementirati kroz jedan megaprojekt ovakve prirode.

Hoće li kultura biti taj integrativni faktor?

Naposljetku, ostaje nam pokušati identificirati i otvorenost naslova s trunkom provokativnosti. Zašto je Europska prijestolnica kulture bitan, a zašto nebitan projekt? Bitan je prije svega jer je potencijalno obvezujući okvir za nacionalne i lokalne javne financije u kojima kulturne djelatnosti i aktivnosti trebaju zauzeti značajniji postotak, otvaraju se kanali za dodatna EU natječajna sredstva, postoji relativna obveznost ulaganja u predviđene projekte (važno je reći da je to “meka”, a ne “tvrda” obveza vlasti jer se dovoljno toga može jednostavno zanemariti), a tu je naravno i donatorsko-sponzorska komponenta - gradovi iz kojih projekti budu mogli reći da su dio Europske prijestolnice kulture u prodavačkom će smislu moću biti uvjerljiviji i privlačniji u pregovaranju. Za pretpostaviti je i da dobro vođeni i ostvareni projekti mogu rezultirati novom dodanom vrijednošću te nastankom novih oblika organizacija i pojave novih kompetentnih profesionalaca za poslove u kulturi. Cilj je promišljati naše sredine 2025., a ne samo 2020. godine...  Pitanje je to jačanja kapaciteta koje je u okviru njihovog svakodnevnog slabljenja vjerojatno najvažnije. U svakom slučaju riječ je o respektabilnom nizu mogućih pragmatičnih dobrobiti koje se u slučaju uspješno vođenog projekta mogu manifestirati u životu lokalne zajednice.

No savršena nebitnost je možda još važnija. Neki domaći gradovi su iz utrke već ispali, a sljedeće godine to čeka i još neke domaće perjanice… Znači li to u nekom već sada zamišljenom misaonom eksperimentu da se isplanirani projekti i programi neće ostvariti? Prema prijavnici svi su se gotovo obvezali da je to zapravo njihov pravi program razvoja koji ne ovisi o dobivanju ili nedobivanju titule jer to zapravo EU i traži. Opravdan je strah da politički diskurs bez problema pruža takva deklarativna obećanja koja je onda spreman zaboraviti jer ih uostalom nitko više ni neće pamtiti. To je svakako kobno za lokalne sredine, zajednice, stanovnike… Na konkretnom pitanju Rijeke stvar se može i vrlo precizno ilustrirati.

Naime dio kulturnih djelatnika i analitičara iznosi otvoreno tezu prema kojoj Rijeka bez dobivanja projekta Europska prijestolnica kulture  neće moći ostvariti projekt “Rikard Benčić”, na razini regije jedan od većih projekata u kulturi uopće od 1945. godine. Takva interpretacija čudi i plaši s obzirom da je sve definirano i gradskom kulturnom strategijom u kojoj je EPK samo jedan od ciljeva, a ne jedan od preduvjeta.

Ispravnija je, za politiku više obvezujuća, a za kulturu i građane sigurno više ohrabrujuća teza i interpretacija da se Europska prijestolnica kulture ni ne može dogoditi bez ostvarivanja projekta Benčić jer onda naprosto građani i svi uključeni akteri neće imati adekvatnu infrastrukturu koja omogućava izvođenje programa, a kulturnim turistima, diplomaciji, delegacijama (...) dolazak. I to ne samo ona - bez ostvarivanja tih projekata ne može se više više razvijati ni grad na lokalnoj, a kamo li europskoj razini. 

Zamislite svijet u kojem se 2018. godine izostanak gradnje planirane suvremene knjižnice, muzeja, centra dječje edukacije objašnjava ili čak opravdava nedobivanjem “laskave titule”. Jezivo.

Da sumiramo, teze koje sam ovim kratkim promišljanjem pokušao izgraditi jesu:

• da postoji nejasnoća samog pojma koja pak uzrokuje probleme razumijevanja, a posljedično i djelovanja uslijed ograničene ili pak potpune nerazvijene javne komunikacijske strategije,  
• riječ je o višegodišnjem projektu kulturnih djelatnika i zajednice, a ne samo o ispraznoj tituli
• ostvarenje projekta bitno je poradi ambicije dolaska do dodanih vrijednosti i snažnijeg konteksta, ali nije bitno za ostvarenje temeljnih projekata u kulturi već ugrađenih u odgovarajuće razvojne strategije koji se moraju ostvariti neovisno o projektu zbog poboljšanja razvojnih kapaciteta i kvalitete života građana.