Kristian Novak, rođen 1979. godine, mladi je znanstvenik zaposlen na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci, a predaje i na Odsjeku za germanistiku u Zagrebu.

U ovome će tekstu biti riječ o njegovu novom, drugom romanu po redu, Črna mati zemla, koji s romanom prvijencem - Obješeni - objavljenim 2005. godine, dijeli brojne sličnosti. Važni su elementi obaju romana ljubavne priče njihovih junaka, ali i vrlo vješto vođene radnje, prošaranost obaju rukopisa kvaziznanstvenim diskursom, dojmljiva uporaba dijalektalnoga, kajkavskog govora Međimurja te ironični komentari društveno-socijalnih malformacija i miješanje različitih žanrova. Ipak, osnovna je poveznica među tim romanima sadržana u riječima jednoga lika iz romana Obješeni – “Ništa nije onakvo kakvim se čini.”

U romanu Črna mati zemla Kristian Novak suvereno vodi tri ogranka fabule povezane likom Matije Dolenčeca, od kojih su oni o spisateljskoj blokadi i ljubavnoj vezi smješteni u suvremeni Zagreb, dok je reminiscencijska fabularna linija locirana u malo međimursko selo tijekom 1991. godine.

Glavni je junak tridesetogodišnjak, relativno uspješan pisac koji se pri pisanju svoga trećeg romana našao u spisateljskoj blokadi, a ona je u bliskoj vezi s krizom njegova odnosa s djevojkom, ali i njegovom amnezijom. Njihova se ljubavna veza ozbiljno zaljuljala kada je Dina otkrila kako su sve Matijine priče o djetinjstvu zapravo izmišljene. Uslijed traume iz djetinjstva, povezane sa smrću njegova oca i samookrivljavanja zbog toga, Matija je potisnuo sva svoja sjećanja i zamijenio ih imaginacijama različitih neautentičnih iskustava. No nenadano je pojavljivanje jednoga motiva iz djetinjstva prekinulo njegovu amneziju, stoga čitatelj, u najopširnijem i najzanimljivijem dijelu romana, prati Matijinu retrospektivu vlastitoga djetinjstva s fokusom na događajima iz 1991. godine u malome međimurskom selu.

Tada je u kratkome vremenskom periodu čak osmero Matijinih suseljana izvršilo samoubojstvo, a to je motiv posredstvom kojega autor, osim tematizacije duhovne dezintegracije i promjene identiteta uslijed traume, suvereno problematizira i brojne druge teme poput: traumatičnoga samooptuživanja, samoizolacije i nasilnoga izopćenja iz sredine, vršnjačkoga nasilja, paranoje i licemjerja provincijske malograđanštine.

U ogranku fabule u kojemu za fokalizatora ima dijete predškolske dobi, Kristian Novak, osim što upozorava na dječju ranjivost i njihovu podložnost osjećaju krivnje, svoj rukopis na više načina očuđuje. Uz infantilizaciju diskursa i humorne komentare svakodnevice koja promatrana očima djeteta biva iskrivljena, a pojedine se ustaljene predodžbe odraslosti te brojni stereotipi i licemjerje ironično otkrivaju u svojoj himbenosti, elemente začudnosti autor inaugurira i pojedinim motivima prenesenima iz mitova i legendi međimurskoga kraja, ali i vještim korištenjem ruralne međimurske kajkavštine. Radi se o etnografskoj nadogradnji teksta, ali i vrlo efektnom lingvističkom začinu koji romanu priskrbljuje dodatnu uvjerljivost i autentičnost bez remećenja prohodnosti jer je razumijevanje tih dijaloških dionica olakšano opširnim rječnikom dijalektalnih izraza i frazema na kraju romana. Istovremeno su te reminiscencijske epizode očuđene inauguracijom dvojice demonskih likova, imaginarnih proizvoda junakove dječje mašte, koji rukopis obogaćuju napetošću te elementima bajkovitosti i horora.

Roman nije lišen društveno-socijalne analitičnosti i kritičnosti. Detekcija društvene patologije pritom nije reducirana na suvremenost, nego je Novak zahvatio širi period fokusirajući se i na početak devedesetih. Komentare svakodnevice donosi nenametljivo, uglavnom posredstvom dijaloga, i ne ugurava ih na silu u tekst što je sve primjetnija boljka recentne domaće proze. Zanimljivo je da je njegova kritika velikim dijelom usmjerena birokratizaciji suvremenoga hrvatskog društva, a to je u novijoj domaćoj prozi slabo prisutno. Novakov je Matija naime zaposlenik jedne od brojnih državnih agencija koje su postale sinonim za društveni parazitizam, dobro plaćeno uhljebljenje koje ne zahtjeva pretjeran radni angažman – pa tako junak tijekom radnoga vremena u uredu piše svoje knjige. Istovremeno se njegovi prijatelji bave PR-om, tzv. guerilla marketingom – organiziranjem evenata i prodajom nekretnina – sve od reda neproizvodnim djelatnostima, što je znakovit indikator besperspektivne gospodarske realnosti. Pritom svi oni gaje neskriven prijezir prema vlastitim profesijama, ali ih to ne sprječava da bez grižnje savjesti uživaju u povlasticama i predaju se konzumerističkim užicima. Između ostaloga, nizom od osam samoubojstava koji su se u romanu dogodili tijekom proljeća 1991. godine, autor metaforički najavljuje krvave i mračne devedesete koje su uslijedile.

Također se junakovo izmišljanje svoje prošlosti i kolektivne memorije čini metaforičnom preslikom politički motiviranoga prepravljanja određenih povijesnih činjenica, a tome smo bili svjedoci devedesetih godina. Budući da je junakov otac predstavnik pečalbarskoga proletarijata, Kristian Novak se u romanu rubno dotiče i tematizacije teškoga života gastarbajterske populacije. Također se bavi i zavičajnom tematikom, svojevrsnom mitologizacijom rijeke Mure, tematikom mitskih bića te međimurskih legendi, tradicije i folklora, uz istovremeno uvođenje, u hrvatskoj književnosti, dosad gotovo posve zapostavljene romske populacije. Jedno je od tematskih žarišta romana protagonistova spisateljska blokada, posredstvom koje se Novak pozabavio i odnosom umjetnosti, zbilje i laži te utjecaja autorove biografije na samo pisanje. Povezavši stvaralačku blokadu s amnezijom, apostrofirao je povezanost sjećanja i književnosti povlačeći paralele između ta dva pojma i implicirajući da se i u procesu prisjećanja radi o stvaralačkom činu – svojevrsnom rekreiranju sebstva.

Riječ je o autoru s izuzetnim smislom za suspense i vještinom tečnoga vođenja radnje te dojmljivoga dočaravanja atmosfere uz uvjerljivu psihologizaciju. No najveća je kvaliteta romana njegova kompleksnost i višeslojnost – rukopis je to u kojemu autor zahvaća širok raspon tema, mijenja diskurse, žanrove, emocionalne registre, ambijente i dijalekte, ali je pritom zabavan, duhovit i dinamičan te, usprkos mračnoj tematici i čestoj kritičnosti, nimalo opterećujući i zamoran. Unatoč širokom tematskom rasponu i razgranatosti fabule te bogatstvu motiva i slojeva, roman ne ostavlja dojam pretrpanosti i kaotičnosti jer je vrlo pažljivo i skladno strukturiran. Sve u svemu, Črna mati zemla vrlo je ugodno iznenađenje i pravo prozno osvježenje, a Kristian Novak autorsko je ime koje treba zapamtiti i čija nova djela svakako valja s pozornošću dočekivati.