Ako sam dobro detektirao "vremensko-prostorne" odrednice u internetskim prostranstvima, blog Knjiški moljac postoji već devet godina! S obzirom da ste s njime proživjeli dobar dio faza razvoja interneta u Hrvatskoj, zreli ste za priče "s prve crte bojišnice". "Retro" je popularan pa nam recite kako se Božidar Alajbegović prisjeća tih pionirskih dana Knjiškog moljca? Kako je sve krenulo i što je blog na tom putu prošao?

Da, blog Knjiški moljac prije tri je mjeseca napunio 9 godina. Od pokretanja, na njemu sam objavio 6 844 teksta, a posjećen je više od milijun i stotrideset tisuća puta puta. Iako ni danas količina medija posvećenih kulturi i književnosti, osobito na internetu, nije velika, morate znati da je tada, prije devet godina, tih sadržaja bilo još manje. Npr. tada Booksin portal još nije postojao, a portal Moderna Vremena Info objavljivao je puno manje vijesti nego danas te je ljubitelj pisane riječi gladan vijesti iz sfere književnosti morao ulagati puno truda redovito pregledavajući internetska izdanja dnevnih novina i news-portale kako bi se bar donekle informirao.

Ja sam svakodnevno surfao u potrazi za knjiškim vijestima, a pojavom bloga odlučio sam freakovima poput mene uštedjeti vrijeme pa na jednom mjestu svakodnevno objavljivati vijesti popabirčene sa raznih strana. Istovremeno mi je blog poslužio i za samopromociju: na njemu sam objavljivao i svoje kritike i do pojedinih angažmana u drugim medijima došao sam tako što su urednici tih medija čitali moje kritike na Knjiškom moljcu te me zamolili za suradnju. No, ipak, svoj blog Knjiški moljac prvenstveno vidim kao medij za promicanje književnosti i skretanje pozornosti na trud ljudi koji književnost stvaraju, te na njemu nastojim javnosti učiniti dostupnima informacije o izlasku novih knjiga domaćih autora.

Mnogi kažu da je vrhunac popularnosti blogova prošao, ali Vi ste neumorni. Osobno doživljavam problematičnim činjenicu da je prevelik broj blogera olako nestao, odustao... Bloganje je ipak i strast...

Da, vrhunac je prošao, ponajviše zbog pojave Facebooka, ali ja to gledam ipak malo drukčije. Uloga mog bloga prvenstveno je informativna, to je specijaliziran blog namijenjen užem krugu ljudi koji znaju da će na njemu pronaći informacije iz sfere svog interesa. Zbog toga i ustrajavam na objavljivanju knjiških vijesti na svom blogu, ali sam ipak malo usporio i zapravo se trudim na blogu objavljivati vijesti koje nisu bile ili neće biti objavljene na portalima istovrsnog usmjerenja.

Što se tiče ekipe koja je odustala od objavljivanja na blogu,to su bili neafirmirani autori mlađe generacije koji su blog prepoznali kao medij na kojem mogu objavljivati svoje radove i pomoću kojeg će doprijeti do većeg broja čitatelja nego što bi to bio slučaj kod objavljivanja u npr. književnim časopisima. Kvalitetniji među njima uspjeli su na taj način privući pažnju izdavača te objaviti svoje prve knjige, što im je zapravo i bio cilj nakon ostvarenja kojega su odustali od bloganja. A mnogi od njih, iako ne svi, odustali su i od pisanja uopće. Ali, novi neafirmirani autori koji do uknjiženja pokušavaju doći preko bloga još uvijek postoje i svake godine pojavi se nekoliko knjiga u kojima domaći mladi autori ukoričuju svoje blogerske uratke.

Postoje li ambicije za redizajniranje ili kakvo drugačije unapređenje Knjiškog moljca?

Takve bi ambicije postojale kad ne bi bilo inertnosti i sljepila naših institucija, koje npr. kod sufinanciranja blog uopće ne uzimaju u razmatranje, već to treba biti barem portal, i to, da njihova glupost bude veća, portal koji je pokrenula neka udruga, a nikako ne portal koji vodi neko trgovačko društvo ili d.o.o.

Dio "kolača" blogovima uzele su i društvene mreže. Nema sumnje. Koliko sam sudjeluješ u tom svijetu? Događaju se i neke zanimljive stvari koje u fokus stavljaju književnost, npr. stranica Književnost uživo... Pratiš li ta zbivanja i kako ih doživljavaš?

Društvene mreže izbjegavam, ne samo zbog pomanjkanja vremena nego zato što smatram da, zarazliku od blogova koji potiču kreativnost, društvene mreže, tj. Facebook potiče egocentričnost, samoljublje. Naravno, Facebook ima i pozitivnih strana, odnosno može ga se iskoristiti za promociju, što su uspješno prepoznale i mnoge izdavačke kuće, i to je, zapravo, uz olakšavanje komunikacije, njegova jedina dobra strana. Stranica 'Književnost uživo' zanimljiva je i svakakose radi o hvalevrijednoj inicijativi, ali u istom bi obliku mogla postojati i na blogu.

Koliko kvalitetnog razgovora o književnosti danas na internetu zapravo ima i na koji se način on vodi? Iako se čini da svi mi iz kulture samo prigovaramo kada kažemo da nema kritike, najčešće je riječ o našem subjektivnom dojmu ili čak neznanju... Gdje dolazi do tog kratkog spoja neprepoznavanja svega onog zanimljivog što se zapravo događa? Zapravo, kao da govorimo o marketinškom problemu...

Kritike nikad nema dovoljno, naročito u okolnostima poput naših, kad su ljudi već desetljećima žrtve političke beskrupuloznosti, desničarskog primitivizma, još uvijek prisutnog i slabo prikrivenog fašizma, opće raširene gramzivosti itd. No, pretpostavljam da se referirate na česte tvrdnje kako navodno ''nema književne kritike''. Kao i sve, i to je relativno. Eto, sad ću iskoristiti priliku pa demantirati tvrdnju ''nema književne kritike'' i to nabrajanjem svih medija u kojima književna kritika još uvijek postoji:Novi list, Jutarnji list, Zarez, Vijenac, Novosti, Nova Istra, Riječi, Tema, Poezija, Osvit, Quorum, Književna Rijeka, Književna Republika, Republika, Mogućnosti, Forum, Moderna Vremena Info, Booksa, Lupiga.com, T-portal, Kupus.net, emisije 3. programa Hrvatskog radija - Bibliovizor i Pojmovnik postjugoslavenske književnosti.

U svim nabrojenim medijima, a sigurno sam i neki izostavio, književne kritike objavljuje bar 40 različitih autora. Ako gledamo na taj način, književne kritike ima više nego ikad, jer i medija ima puno više nego prije. Naravno, druga je stvar – oštrina autora koji pišu o knjigama, odnosno njihova kritičnost. No, ja koji književnu kritiku pišem već više od 13 godina, a u 15 različitih medija objavio sam dosad više od 450 kritika, odgovorno tvrdim da apsolutno nikad nisam doživio nikakav pritisak ni od koga niti mi je itko ikad sugerirao kako da pišem o nekoj knjizi. Tako da su i priče o tome kako umjesto književne kritike imamo PR tekstove zapravo promašene. Svatko tko redovito prati medije koje sam nabrojio, takve primjere u njima ne može naći, osim vrlo rijetko u Jutarnjem listu, ali ne potpisuju ih kritičari koji tamo objavljuju redovito već dugi niz godina, nego povremeni 'padobranci'. No, također mislim da kritičar mora biti neovisan, mora biti dobrovoljni izopćenik, mora izbjegavati susrete s piscima i urednicima kako bi na taj način i izbjegao bilo kakvu mogućnost optužbe za pristranost ili pripadnost navodnim lobijima (bez zareza) i sl. S tim u vezi, moj je privilegij što sam, živeći u Rijeci, u neku ruku autsajder, lišen dodira s tzv. književnom scenom i njihovim akterima. No, meni moja introvertna priroda olakšava vlastitu izglobljenost, odnosno vlastita me asocijalnost sprječava stvarati kontakte sa sudionicima književnog života. Također, redovito odbijam sudjelovati na promocijama i sličnim književnim susretima.

Osobno smatram da kritičarima nije mjesto na promocijama – neka izdavačke kuće u svojim marketinškim odjelima zaposle književne kritičare koji bi se odrekli svog posla i ispjevali laude knjigama tih nakladnika i koji bi bili spremni svoju analitičnost kanalizirati isključivo prema pozitivnim aspektima pojedinog rukopisa - u zamjenu za lagodniju egzistenciju. Ali, oni bi tada na tim promocijama trebali biti predstavljeni kao npr. 'književni PR stručnjaci – bivši književni kritičari', a ne kao književni kritičari.

Najvažniji element preporuke knjige postaje "review", tj. ocjene čitatelja... Taj, nazovimo ga Amazonov svijet, s obzirom da je u toj trgovini ta karakteristika izrazito razvijena, postao je osnovni način našeg formiranja ukusa i izbora knjige. Andrew Keen bi to nazvao "kulturom amatera". Kakvi su vaše osjećaji po pitanju takve demokratičnosti, posebno s obzirom na odnos prema "profesionalnoj" kritici?

Ocjene čitatelja mene uopće ne zanimaju, kao što mi ništa ne znače ni one zvjezdice kojima širokoj publici usmjereni mediji pokušavaju fingirati vrijednosti sud. Veliki izdavači, osobito inozemni, vjerojatno imaju ljude koji su plaćeni da na Amazonu i na sličnim stranicama ispisuju pohvale knjigama tih izdavača kako bi potaknuli prodaju. Stečeno povjerenje čitatelja kritičaru bi trebalo biti najvažnije. Ja sam inače izraziti skeptik, i možete Vi meni nahvaliti nešto do nebesa, ja ni Vama ni ikome drugome ne vjerujem ni riječi dok sam ne pročitam tu knjigu i na taj način provjerim jeste li u pravu.

Osobno, izbjegavam čitati tuđe kritike prije nego što sam pročitam knjigu. Tek nakon što knjigu pročitam upuštam se u čitanje tuđeg mišljenja, i tada uspoređujem dojmove i vrijednosni sud. Što ne znači da ne držim do mišljenja svojih kolega – naročito npr. Darija Grgića, Darije Žilić, Borisa Postnikova, Katarine Luketić – ali vlastita mi priroda ne dopušta da njihov stav bez rezerve podržim, sve dok ga ne provjerim samostalnim čitanjem knjige koju su oni eventualno pohvalili. Međutim, površnost prevladava, kako u našem društvu tako i u ostatku svijeta, i oni koji tvrde da ''nema književne kritike'' ne samo što su lijeni pratiti sve medije gdje književne kritike ipak ima nego i kritiku, kao i sve drugo, čitaju površno. Jer dobar će kritičar i odličnome romanu nešto prigovoriti, kao što će i kod loše ili tek solidne knjige uočiti neke vrline te na njih ukazati u svom tekstu. Dobra kritika nikad nije isključiva. Inače nije dobra. A površan čitatelj to nije u stanju prepoznati.

Kako sagledavate razvoj hrvatskog čitateljstva s obzirom na istraživanja koja mahom detektiraju problematičnosti – nekupovanje knjiga, nečitanje... Pa ako ćemo govoriti o internetu, na posebno smo skliskom terenu s obzirom na letimičnost i površnost koja nam je u suštini ponašanja za računalom.

Da, svi su na Facebooku pa im ne ostaje vremena za čitanje. A internet uistinu potiče površnije čitanje, jer se rukopis ne drži u rukama i koncentracija je otežana. Rastuće opadanje zanimanja za čitanje pogubno je ne samo za kulturu i književnost već i za društvo u cjelini. Čitanje je osnova, nema cjelovite ličnosti bez čitanja. Štoviše, tko ne čita, manje je sposoban za prihvaćanje Drugoga, drukčijeg načina razmišljanja, druge vjere, druge kulture, drugog seksualnog opredjeljenja, rase, jer su bez čitanja njegovi uvidi suženi, bez čitanja on ne upoznaje Drugo, drukčije.

A ako Drugo, drukčije, ne poznaješ, to je plodno tlo za mržnju. Jer, mržnja se rađa iz straha, a strah je moguć jedino u slučaju neznanja; ono što ne poznajemo, to nas plaši, a protiv onoga što nas plaši, borimo se – najprije mržnjom, a zatim otvorenom agresijom. A sve zbog neznanja, kao posljedice nečitanja. To je začaran krug. Također, bez čitanja nedovoljno se razvija sposobnost analitičnosti; u krajnjoj liniji - strast za čitanjem odraz je radoznalosti, a bez radoznalosti nema napretka. Jer ako nisi znatiželjan, ako te ne zanima zašto je nešto takvo kakvo jest, to znači da nisi sposoban ni zainteresiran za promjenu, za poboljšanje. Rezultat: inercija, nazadovanje. Dakle, u obrazovanju i znanju jest osnova, djeci se u ranoj dobi treba usaditi ljubav prema čitanju - što ja mislim da je premalo, čitanje treba postati potreba, čovjek treba biti ovisan o upijanju znanja, ovisan o čitanju – jer nedovoljno obrazovani pojedinci, pojedinci koji ne čitaju, stvaraju društvo koje nazaduje.

Ne možemo ne prokomentirati ovogodišnju hrvatsku književnu produkciju. Kakav je Vaš dojam ? Moj je više poruka – želimo nove ljude – ljudi, pišite! U tom kontekstu navire mi dilema "kokoš ili jaje", tj. pitanje financiranja književnog stvaralaštva. Naime, s obzirom na konstantnu besparicu u sferi pisane kulture sve veći broj književnika gotovo da i ne osjeća motivaciju za rad jer percipiraju da neće biti adekvatno plaćeni i sl. Takav je stav, po meni, u redu. Ali nije li to i nestanak kulture -"ako me javna sredstva neće plaćati, ja neću stvarati"? Daleko od toga da bismo svi mi voljeli da smo Stephen King, tržišno izrazito uspješni i živimo u svim blagodatima ovog svijeta samo od pisanja. S druge pak strane, kada se u sferu kulture pokušavaju uvesti principi tržišnog valoriziranja, nastane bitka – "kultura nije roba" i sl. Gdje Vi vidite ispravne putove i postoje li uopće?

Mislim da će upravo ovogodišnju produkciju obilježiti neka nova imena (npr. Kristian Novak)ili pak autori koji iza sebe već imaju knjige,ali dosad nisu bili prepoznati (npr. Mihaela Gašpar). Naravno, autori su u pravu kad zahtijevaju bolje vrednovanje svoga rada. Naročito afirmirani autori. Ali mislim da nitko unaprijed ne odustaje od pisanja zato što zna da za to neće biti adekvatno plaćen. Autori koji odustanu to čine najčešće jer postanu svjesni svojih ograničenja. No, i obezvređivanje književnog stvaranja posljedica je društva koje je većinski sastavljeno od ljudi koji ništa ne čitaju. Jer, da zakone i proračun donose ljudi koji čitaju i poštuju književne autore, onda bi i kulturi dodjeljivali veća sredstva, pa bi tako bilo i više prostora za autorske honorare.

A baš me zanima koliko knjiga godišnje pročita g. Šarar, riječki pročelnik za kulturu, zbog čije je odluke da Grad Rijeka ove godine financira izdavanje samo triju knjiga članica Povjerenstva za knjigu i izdavaštvo dala ostavku. Godišnji iznos koji Grad Rijeka izdvaja za knjigu i nakladništvo niži je od iznosa koji Grad Pula izdvaja samo za pulski sajam knjiga. No, najgora je stvar što bi se, da ima imalo volje, sa sredstvima koji su zapravo smiješno mali, u odnosu na cjelokupan proračun države, moglo napraviti jako puno. Jer što npr. milijun kuna znači u cjelokupnom proračunu RH? Apsolutno ništa. A kad bi se fond za stipendiranje književnih autora povećao za milijun kuna, još bi 23 autora (više nego sad) moglo primati šestomjesečnu stipendiju, i dobili bismo godišnje 20-ak knjiga (više nego sad) za čije stvaranje su autori primili pristojne naknade.

No, autori često lamentiraju, a nitko od književnih kritičara nikad ne ukazuje na svoje obezvređivanje. Jer za pisanje kritike najprije treba pročitati knjigu, i to nerijetko više puta, a ako ne želite otaljavati kritičarski posao, morate, osim nove knjige, pročitati i prijašnje knjige istoga autora kako biste novu knjigu pozicionirali unutar opusa. I, ako imate sreću da pišete za medij koji ipak isplaćuje honorare – najviše što za jednu kritiku možete dobiti jest 400 kuna. Dakle, višednevni (a ponekad i višetjedni) trud za – 400 kuna. Moram li još što reći? A Ministarstvo kulture RH kod dodjela stipendija knjige književnih kritika redovito zaobilazi, kao da su kužne: u 7-8 godina, koliko se stipendije dijele, mislim da su samo 2 autora dobila šestomjesečne potpore. Zato se treba diviti svim onim vrijednim ljudima koji redovito pišu književne kritike iako od toga više od 1.500 kuna mjesečno kod nas naprosto nije moguće zaraditi.

Primijetio sam Vaš dvogodišnji ritam objave knjiga – 2007., 2009., 2011., 2013.? Što je novoga u planu?

Moja nova knjiga ''Post scriptum'' upravo je izašla iz tiska i ide u distribuciju početkom rujna, čim završi vrijeme godišnjih odmora. Izdavač je Litteris, a urednik Dražen Katunarić. Knjiga sadrži 40 mojih književnih kritika domaćih proznih djela objavljenih između 2009. i 2012. Iduće godine, ako izdavač zaokruži financijsku konstrukciju, trebala bi izaći moja knjiga razgovora s 30-ak pisaca, urednika, prevoditelja, a vjerojatno će se zvati "Pametni i knjiški ljudi. Razgovori".
Inače, već imam spremno 40-ak književnih kritika stranih proznih djela koje sam od 2011. do danas objavio u Vijencu, tako da bi to, uz dodatak dotad novonapisanih tekstova, mogao ukoričiti 2015. godine. Osim toga, ako ove godine prođem na natječaju za potporu za poticanje književnog stvaralaštva (što će biti treći pokušaj!), u jesen 2015. godine trebala bi izaći i moja nova knjiga posvećena suvremenoj hrvatskoj književnosti, a u kojoj bih, osim književnih kritika prozne domaće produkcije objavljene između 2012. i 2015., objavio i cijeli niz eseja u kojima problematiziram brojne aspekte hrvatske suvremene književnosti, medija i izdavaštva.

Pitanje koje zadire malo izvan književnosti, ali je opet uz nju vezano. Vaša određena vezanost sa Štulićevim stvaralaštvom vidljiva je u knjizi "Nešto kao fleš". Spomenuli ste da su u planu "Pametni knjiški ljudi". Pratite li njegovo novo stvaralaštvo – prijevode, prepjeve i seriju novih uradaka koje besplatno distribuira putem YouTubea?

Nije da sam zaluđen Štulićem, ali u jednom dijelu života njegov mi je opus jako puno značio te ga smatram jednim od 5-6 najdarovitijih rock-pjesnika s prostora bivše Juge. I imao sam sreću u Zagrebu prisustvovati jednom od njegovih zadnjih koncerata, prije njegova odlaska u Nizozemsku, što mi je ostalo u vrlo lijepom sjećanju. Njegov tzv. album nedavno objavljen na YouTubeu sam površno preslušao i mislim da se radi o jedva slušljivom i nepotrebnom promašaju. Inače, osim što se radi o svojevrsnom hommageu Štuliću, pažljiv čitatelj mojih kritika sakupljenih u knjizi "Nešto kao fleš" mogao je prepoznati asocijacije koje vode upravo takvom naslovu.

No, kao što već rekoh, živimo u površnom svijetu i prevladava površno ili nikakvo čitanje. A Štulić je tek odraz mog glazbenog ukusa čija je osnova također u književnosti, jer opusi svih bendova i autora koje volim prvenstveno su obilježeni kvalitetnim tekstovima: Dylan, Cohen, Waits, Cave, Townes Van Zandt, Sacher, Balašević, Predin, Koja, Milan Mladenović, Wilco, REM, Patti Smith, Lou Reed, Gram Parsons, Tindersticks, Walkabouts, Cowboy Junkies, Eels, Mark Eitzel, Beck, The Smiths, Neil Young, Morphine, Pixies, Belle and Sebastian itd.