Pisanje i konzumacija sadržaja više ne isključuju arhiviranje, a to nas neizbježno sve čini - knjižničarima. Tvrdi tako Kenneth Goldsmith, nedavni gost zagrebačkog kluba MaMa, čiji je istaknuti član te u Rijeci dobro poznat i rado viđen - Tomislav Medak. Tomislav često u razgovoru s vama najprije stavlja filozofski zatim stručni, a onda i kazališni šešir. Pitanja za njega ima mnogo. Bavi se on koječime, dovodi nam redovito neke od najzanimljivijih imena medijske teorije i estetike, putuje s neobičnom kazališnom trupom BADco., zagovornik je slobodnog softvera i slobodne kulture, aktivist je brojnih inicijativa vezanih uz internetske tehnologije, a odnedavno i jedne izravno povezane s problematikom javnih knjižnica - na čemu smo i zadržali fokus u razgovoru. Jer mogli bismo se i izgubiti u proricanju smisla budućih svjetova - kao da češljamo po drevnoj knjizi mudrosti. Takav dojam nekad steknete upoznate li najprije Tomislava, a zatim pogledate medijski arhiv na kojem je izrastao.

Djeluješ u zagrebačkom klubu MaMa, svojevrsnom dnevnom boravku aktera u kulturi koji u takvom prostoru jačaju svoj dijalog. U njemu je možda najuzbudljivija uvijek rastuća knjižnica, tj. medijski arhiv za koji se naslovi pomno biraju, mješavina je to aktualnih i klasičnih tekstova koji se dotiču tema poput novih medija, društva i tehnologije, zajedničkih dobara. Također održavate zanimljive skupove, konferencije, postoji živa produkcija cijele godine. Kako ocjenjuješ takvu suradnju? Koje su nedavno pokrenute inicijative i projekti, što nas još očekuje?

Možda ću radi boljeg razumijevanja našeg rada započneti s kratkim putovanjem u bližu prošlost.

Net.kulturni klub MaMa - točnije udruga Multimedijalni institut kojoj je Klub tek jedan od projekata - nastao je i rastao iz susreta nekolicine ljudi posve različitih interesa. Okupili smo se krajem 90-ih vođeni idejom da internetske tehnologije ne donose samo nove, distribuirane forme komunikacije nego i nove forme okupljanja, stvaranja i angažmana unutar politički i socijalno razorene društvene zajednice u kojoj smo se nalazili.

Kontinuitet virtualnog i fizičkog prostora omogućio je stvaranje posve nove konfiguracije javnosti.

Naši početni različiti interesi za tehnologije, novomedijsku umjetnost, aktivizam i socijalnu teoriju našli su se u MaMi u zajedničkom prostoru, a oko tih interesa i aktivnosti krenule su se onda okupljati i šire grupe - dizajneri, programeri, umjetnici, glazbenici, teoretičari - koji su u MaMi imali prostor i potrebne resurse za zajednički rad.

Danas su glavna težišta našeg rada teorijski program s predavanjima i konferencijama u MaMi, Human Rights Film Festival, zajednica okupljena oko Hacklaba i serija hakerskih konvencija u jugoslavenskoj regiji Ništa se neće dogoditi, javno zagovaranje informacijskih sloboda i digitalnih zajedničkih dobara, uključujući i hrvatsku lokalizaciju Creative Commons licenci. Važan aspekt našeg djelovanja od samih početaka bilo je široko okupljanje aktera izvaninstitucionalne kulture na transformaciji kulturnog sustava unutar kojeg smo djelovali, ali i općih problema društvene zajednice. Tako smo dali početni obol različitim inicijativama i organizacijama kao što su Pravo na grad, mreža nezavisne kulture Klubtura ili POGON - Centar za nezavisnu kulturu i mlade.

Tijekom ovih 15 godina pokušavali smo akumulirati i desiminirati teorijski aparat koji bi nam bio orijentir u svim tim različitim aspektima našeg djelovanja. Medijski arhiv, javna knjižnica i medijateka koja se nalazi u MaMi, svojevrstan je sediment tog procesa. U njemu se nalaze probrani recentni naslovi, uglavnom na stranim jezicima, s područja filozofije, socijalne teorije, medijske umjetnosti, medijske teorije, internetskog prava i srodnih polja. Svrha je knjižnice aktivistima i znanstvenicima učiniti dostupnom tu literaturu i služiti kao nadopuna poprilično skromno opremljenim znanstvenim knjižnicama u Zagrebu.

I za kraj ovog dugog odgovora - jesen donosi pregršt događanja: drugi dio izložbe o Akrzinu, manju međunarodnu konferenciju o kapitalističkom gradu, Human Rights Film Festival i tradicionalni prednovogodišnji Ništa se neće dogoditi u Moravicama.

Istaknula bih ovdje projekt Javna knjižnica na kojem surađuješ s Marcellom Marsom. Možeš li nam opisati ideju iza inicijative, koji su ciljevi i razlozi njena postojanja, koja je poveznica između projekta s takvim nazivom i stvarnih javnih knjižnica koje su u problemima? Kako se može uskladiti tradicionalna praksa arhiviranja u fizičkim prostorima knjižnice sa suvremenom praksom arhiviranja znanja?

Projekt Javna knjižnica nastao je na inicijativu ljubljanskog media laba Kiberpipa koji je pozvao Marcella Marsa, a on pak Vuka Ćosića i mene, kako bismo napravili koncept za njihov bijenalni novomedijski festival HAIP u 2012. godini. Misao vodilja našeg koncepta bio je sljedeći niz pitanja.

Ako je idejna funkcija javne knjižnice omogućiti opći pristup svekolikom ljudskom znanju i književnosti, možemo li općedostupnu digitalnu građu na internetu osmisliti kao distribuiranu javnu knjižnicu? Kakva bi reforma autorskog prava bila potrebna kako bi realno postojeća opća dostupnost - većinom ilegalna - postala legalna? Kako bi se uklonile pravne i ekonomske barijere dostupnosti znanja te socijalne i razvojne razlike koje te barijere stvaraju? I kakve digitalne alatke trebamo razviti kako bi ta knjižnica postala što kvalitetnijom, tj. imala kvalitetne digitalne primjerke, kataloge bogate metapodacima, jednostavan pristup knjigama itd.?

I upravo oko tog zadnjeg, praktičnog pitanja - kako digitalnu knjižnicu na internetu učiniti boljom - strukturirali smo ljubljansko događanje: izradili smo i postavili skener za knjige, demonstrirali smo alatke za digitalizaciju, vođenje zbirki e-knjiga i uređivanje metapodataka, okupili smo programere kako bismo poboljšali neke od tih alatki i ponudili javnosti pristup građi velikih legalnih zbirki kao što je Internet Archive i manje legalnih kao što su Libgen.org, Aaaaarg.org i dr.

Nedavno smo u suradnji s novosadskom organizacijom Kuda.org organizirali i drugu etapu, u kojoj su sudjelovali Kenneth Goldsmith, tvorac digitalnog arhiva Ubuweb u kojem se nalaze neprocjenjiva digitalna dokumentacija konkretne poezije, konceptualne umjetnosti, neoavangarde i raznoraznih drugih pravaca suvremene umjetnosti, i Dušan Barok, tvorac projekta Monoskop na kojem možete naći sabranu građu i mapirane sudionike većine srednjoeuropske i istočnoeuropske avangarde, neoavangarde i medijske umjetnosti.

Prakse skupljanja i dijeljenja digitalnih sadržaja na kojima se temelji naša virtualna javna knjižnica većinom egzistiraju u sivoj nereguliranoj ili crnoj ilegalnoj zoni.

Daljnje etape slijede već ove godine diljem svijeta. Prakse skupljanja i dijeljenja digitalnih sadržaja na kojima se temelji naša virtualna javna knjižnica većinom egzistiraju u sivoj nereguliranoj ili crnoj ilegalnoj zoni. Otkako je internet dokinuo barijere oskudne dostupnosti kulturnih dobara vezane uz materijalni nositelj kulturnog djela, regulacija autorskog prava uglavnom je bila usmjerena protiv tog procesa, protiv povećane dostupnosti kako bi pravnim i tehničkim sredstvima ponovno stvorila uvjete oskudne dostupnosti u situaciji gdje fizičkih više nema.

I koliko god provokacija naše virtualne "javne knjižnice" željela da regulacija ide u suprotnom smjeru, to se uz postojeće ekonomske interese neće dogoditi. Očuvanje i opća dostupnost sveg ljudskog znanja i dalje će ovisiti primarno o klasičnim javnim knjižnicama. A ta njihova temeljna misija u digitalnoj sferi danas je ugrožena. Tehnologija, istina, omogućuje lako dijeljenje kulturnih djela, ali ona u vidu tehnoloških mjera zaštite također može radikalno onemogućiti knjižnicama čuvanje i posudbu digitalne građe koju su nabavile. Digitalne knjige često dolaze s ograničenim brojem posudbi i zaštićene su mjerama zbog kojih za desetak godina, kada platforme na kojima se te datoteke otvaraju padnu u zaborav, knjižnica više neće moći otvoriti to djelo. Knjižničari se moraju nastaviti mobilizirati na tom području. Digitalizacija je učinila građu radikalno dostupnom i takvu je treba očuvati.

I koliko god provokacija naše virtualne "javne knjižnice" željela da regulacija ide u suprotnom smjeru, to se uz postojeće ekonomske interese neće dogoditi. Očuvanje i opća dostupnost sveg ljudskog znanja i dalje će ovisiti primarno o klasičnim javnim knjižnicama.

Međutim, u našoj malenoj, znanstveno i tehnološki kaskajućoj državi knjižničari mogu doprinijeti i širenju svoje temeljne misije time da u svom radu imaju svijest - i o tome progovaraju u javnosti -u kojoj mjeri ilegalne prakse dijeljenja bitno nadopunjuju njihov rad. Kada sam prije dvadesetak godina studirao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u knjižnici Odsjeka za filozofiju mogao sam naći vrlo oskudan izbor strane literature, a tek rijetku utjehu našao bih u knjižnicama stranih kulturnih instituta. Danas moje mlađe kolege, zahvaljujući zabranjenoj Gigapediji i trenutno Libgenu, mogu često čitati najnoviju literaturu ukorak sa studentima koji imaju privilegij studija na najbogatijim sveučilištima u svijetu. Taj socijalno i razvojno izjednačujući faktor ilegalno dostupnog znanja vrhunska je transpozicija ideala javne knjižnice.

Pogledao si naš Magazin. Možeš li kratko prokomentirati što bi on sve mogao značiti za buduću ulogu javne knjižnice u Rijeci i knjižnica općenito? Koja je uopće buduća uloga knjižničara s obzirom na sve veću dostupnost sadržaja uz pomoć tehnologija?

Mislim da je super da se javna knjižnica pomiče prema tehnologijama i grabi tehnološki prostor kao produžetak svoje temeljne misije osiguravanja općeg pristupa intelektualnom stvaralaštvu. Kao što sam rekao, knjižnice se u mnogome nalaze na isturenoj poziciji gdje se očituje moć tehnologija i autorskog prava da ograniče dostupnost tog stvaralaštva. Bitno je da o svom radu i tim problemima mogu komunicirati s javnošću.

Mislim da je super da se javna knjižnica pomiče prema tehnologijama i grabi tehnološki prostor kao produžetak svoje temeljne misije osiguravanja općeg pristupa intelektualnom stvaralaštvu.

Funkcija knjižničara širi se u društvenu sferu - dok su prije rijetki bili kolekcionari knjiga, danas mnogi imaju sjajne zbirke knjiga na svojim računalima. Koliko god taj sadržaj bio sporan iz perspektive autorskog prava, to je nevjerojatan potencijal. Tu knjižnice mogu tu nevidljivu masu knjižničara uvidjeti kao saveznike i educirati ih kako da budu dobri knjižničari - recimo da znaju koja je vrijednost dobrih kataloških metapodataka, da im se omogući pristup bibliografskim metapodacima koja knjižnica ima na raspolaganju itd.

Funkcija knjižničara širi se u društvenu sferu.

Što se pak samog Magazina tiče, mislim da je dobro pogođena geekovska niša ljubitelja knjižnica, popularne kulture, kulture pisanja i tehnologije.

Možemo li očekivati da ćemo do pravih promjena u društvu doći uz pomoć naprednih tehnologija ili je potrebno ipak nešto više, npr. snažan društveni aktivizam? Jesi li optimističan oko tih naših "budućih svjetova"?

Iako tehnologije mogu radikalno mijenjati društvo, društveni interesi, institucije, pravna regulacija i svakodnevna praksa ti su koji određuju koliko će ta transformativna moć tehnologija biti usmjerena prema općem društvenom dobru ili privatnom interesu. U srazu tendencija prema općoj dostupnosti znanja i tendencija prema ograđivanju znanja u cilju održanja ekonomije autorskog prava dominira utjecaj velikih medijskih i telekomunikacijskih oligopola. Riječ je o ponajvećim svjetskim korporacijama.

U srazu između tendencija prema općoj dostupnosti znanja i tendencija prema ograđivanju znanja u cilju održanja ekonomije autorskog prava dominira utjecaj velikih medijskih i telekomunikacijskih oligopola.

Pogledamo li rang liste najvećih poduzeća u Sjedinjenim Američkim Državama, koje su pak globalni hegemon u polju ekonomije autorskog prava, riječ je o korporacijama koje su stupovi korporativnog kapitalizma. Za te interese monopol autorskog prava predstavlja instrument njihove dominacije na tržištu te prema tome i instrument profita. Bez dokidanja logike profita kojim je vođena proizvodnja kulture, dakle dokidanja tih oligopola, bojim se da nećemo vidjeti ni reformu autorskog prava u smjeru povećanja dostupnosti kulturnog stvaralaštva. Trajanje autorskopravne zaštite nastavit će se produžavati, kako će se približavati rok isteka zaštite nad medijskim stvaralaštvom dvadesetog stoljeća.

Tehnološke mjere koje sprječavaju razmjenu na internetu postajat će sve intruzivnije i intruzivnije. Ne vidim kako Hrvatska, iako ima vanjskotrgovinski deficit u razmjeni intelektualnih dobara, u liberaliziranoj međunarodnoj trgovini i obzirom na obaveze koje ima spram međunarodnih asocijaca može zauzeti radikalno drukčiju poziciju. Unatoč tome što tu činimo izbor između samonametnutog potčinjavanja i emancipacije od globalne strukture ovisnosti i dominacije u polju znanja, unatoč tome što se tu definira kakav model održive proizvodnje kulture i znanosti želimo imati u budućnosti.

Tehnološke mjere koje sprječavaju razmjenu na internetu postajat će sve intruzivnije i intruzivnije.

Ukratko, potrebna nam je reforma autorskog prava koja bi omogućila da se realiziraju izjednačujući potencijali tehnologija, a da autori imaju pravičnu naknadu za svoj rad, ali preduvjet za te reforme su temeljnije društvene promjene.

Za kraj, možeš li nam preporučiti nekoliko tebi trenutno najuzbudljivijih naslova koji se bave tematikom internetskih tehnologija, medijskom kritikom, društvenog aktivizma - otkrij nam nešto posljednje nadodano vašem medijskom arhivu. Možda nam možeš i nabrojati nekoliko najzanimljivijih aktera s blogerske scene na koje treba još danas obratiti pažnju?

Trenutno čitam:

Robert W. McChesney: "Digital Disconnect" - studija američkog marksističkog komunikologa o tome kako je internet, od kojeg se očekivalo da bude tehnologija koja će revolucionirati kapitalizam i društvo, postao komercijalizirani medij u kojem dominira mali broj aktera; o tome zašto je povijest komercijalizacije ponavljanje teške povijesti medija u kapitalističkom sistemu; o tome zašto i kako propada novinarstvo i što učiniti.

Philip Mirowski: "Never Let a Serious Crisis Go to Waste" - studija o neoliberalizmu kao ideološkoj formaciji, o tome kako je neoklasična ekonomska doktrina uspjela prebroditi krizu legitimnosti u koju je dovela globalna recesiju koju je posredno i proizvela te je pretvoriti u priliku za daljnju kapitalističku ekspanziju.

Nanni Balestrini: "Želimo sve (Vogliamo tutto)" - povijesni roman talijanskog književnika o siromašnom radniku s talijanskog juga koji dolazi na sjever u FIAT-ovu tvornicu u Torinu i biva uključen u veliki radnički bunt 1969. Ranije ove godine pročitao sam nastavak ovog Balestrinijevog romana, "Nevidljive", koji se s podjednakom eksperimentalnom odvažnošću priča o usponu i porazu autonomističkog pokreta 70-ih. Vrhunska politička proza.

Novo (i potencijalno zanimljivo) u Medijskom arhivu:

  • Bruno Latour: "An Inquiry into the Modes of Existence"
  • Franco Moretti: "Distant Reading"
  • Emily Apter: "Against World Literature"

Blogovi: