Samozatajnim ljudima, koji nastoje sačuvati svoje ja, nije do iskušavanja vlastitih granica i kockanja, klone se moćnih funkcija. Znaju skromni pojedinci kako vjerojatno neće steći zemaljsku slavu i velebne vile ako se drže postrani i što dalje od žiže događanja, ali znaju i da će tako lakše uspjeti zadržati osobni mir te ugodan san ukoliko su tijekom dana pošteno zaradili svoju plaću, bez da su smuljali ili oštetili nekoga. 

Određene halapljive mutikaše, kojima gode blještave turbulencije i osjećaj moći, uživaju u donošenju odluka i kontroliranju mase. I dok se jedni ne trude sakriti arogantno lice, već otvoreno manifestiraju svoju dominaciju pred novinskim kamerama i mikrofonima, drugi se prave fini i nesebični pred snenim očima javnosti, ostavljajući dojam empatične osobe. Dužnosnici često izgledaju kao slatkorječive osobe koje rade za dobrobit zajednice. Usporede li se njihove imovinske kartice prije i nakon mandata, može se vidjeti jesu li radili za druge ili zgrtali bogatstvo za sebe, osiguravali svijetlu budućnost potomcima.

Uhićenje

Rijetki su pojedinci koji ne zloupotrijebe utjecajan položaj kada se pokaže prilika, već čuvaju čast i ne koriste ponuđene beneficije. Ne kaže se uzalud da čovjek pokazuje svoje pravo lice ukoliko mu se pruži moć. Upravo zbog crte sebičnosti, osobine koja je vjerojatno primarna ljudska karakteristika, socijalno društvo nije održivo i zvuči poput idealne ideje, stalno na rubu propasti. Svijet bez klase ili besklasno društvo ideja je, kako nam pokazuje povijest (i sadašnjost), koja neće nikada aktivno i u potpunosti zaživjeti, što nam se predočava i u trodijelnoj priči Jonas Fink (Fibra, 2018.) koju u cijelosti potpisuje talijanski autor Vittorio Giardino (1946.).

Životni im standard stalno opada pa stoga i nejaki Jonas mora početi raditi kako bi nekako pripomogao majci. Jonasov je otac, pokazat će se kasnije, uhićen zbog antisocijalističkog djelovanja.

Giardinova priča smještena je u nedavnu povijest, u područje nekadašnje Čehoslovačke gdje je vladao socijalizam, sistem koji nije tolerirao drugačije mišljenje, proganjao individualnost i sa sumnjom gledao pojedince koji su bili na glasu kao razorni element. Zbog drugačijeg načina razmišljanja, koji nisu bili u skladu s propisanim normativima, ljudi bi imali ozbiljne probleme, bili zatvarani i nadgledavani, promatrani kao subverzivni element. Kroz tri priče - Djetinjstvo (1994.), Mladost (1997.) i Praški knjižar (2018.) Giardino govori o procesu stasanja, sazrijevanja i odrastanja Jonasa Finka, osobe koja je živjela u vremenu i prostoru gdje su nadgledanje i špijunaža bile uobičajena pojava.

Prva priča (Djetinjstvo) počinje u kolovozu 1950. godine. Djetinjstvo dječaka Jonasa još je bezbrižno, u školi je uspješan zbog izvrsnih mentalnih sposobnosti, no čitav obiteljski sklad i daljnje djetinjstvo bude narušeno naglim uhićenjem Jonasovog oca koji je po zanimanju liječnik. Jonasova majka ne može saznati gdje joj se nalazi suprug, zašto je točno uhićen, kako je i treba li mu nešto. Birokracija je nijema i sterilna, činovnici ne pokazuju sućut ni interes za tuđe probleme pa ni za upite Jonasove majke koju također percipiraju kao sumnjivicu.

Jonasu je u međuvremenu onemogućeno školovanje, dok je majka prisiljena raditi teške fizičke poslove kako bi preživjeli. Životni im standard stalno opada pa stoga i nejaki Jonas mora početi raditi kako bi nekako pripomogao majci. Jonasov je otac, pokazat će se kasnije, uhićen zbog antisocijalističkog djelovanja. Jonas je u društvu automatski obilježen kao sin neprijatelja naroda, vršnjaci ga odbacuju, postaje neželjena osoba.

Ljubav

U drugom i trećem dijelu priče Giardino također govori o nadzoru i prisluškivanju, zadrtim poslušnicima koji svugdje i u svima vide potencijalnu opasnost za budućnost sistema. Jonas Fink postupno sazrijeva, vapi za osobnom slobodom i mirom. Tijekom buntovnog mladenaštva nimalo mu ne odgovara stalna oskudica i ima trenutaka kada ga smeta što se zarađen novac troši na očeve potrebe koji je osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Predočio je Giardino brojne mijene u Jonasovom mentalnom sklopu što su ga obilježile kroz djetinjstvo, mladost i zrelu životnu dob. Jonas Fink nije idealan protagonist. U mladenačkoj dobi, kada ga intenzivno muče ljubavni problemi i nastoji pronaći željenu sreću na tom polju, ne odgovara mu odricanje pa glasno negoduje pred majkom zbog lošeg standarda.

Osim što govori o traumatičnim, represivnim događajima koji su ostavili negativan trag na psihi Jonasove brižne i razumne majke Edith, Giardino u drugu priču (Mladost) ubacuje ljubavnu priču. Jonas se zaljubljuje u pametnu i lijepu djevojku koja mu uzvraća osjećaje, no problem je u tome što ona potječe iz ruske obitelji, dok Jonas potječe iz židovske obitelji koja je na glasu kao sumnjiva. Za očekivati je da njezini roditelji, naročito visoko pozicionirani otac, neće imati razumijevanja za mladenačku ljubav.

Jonas potajice čita literaturu što je zabranjena jer predstavlja opasnost za sistem, ne godi mu nametnuta cenzura. U tom razdoblju Jonasu pronalazi očinsku ulogu u gospodinu Pinkelu, vlasniku knjižare koji je jednom prilikom zaključio: „Jonase, represija odrađuje selekciju književnika bolje od ijedne književne nagrade.“ (265.)

Prava atmosfera Praga

Treća priča (Praški knjižar), koja se odvija krajem 60-ih godina 20. stoljeća, sadržajno je najopsežnija. Govori se o Jonasovim zrelim godinama, osobnost mu je uvelike formirana, a praško je društvo ponešto tolerantnije. Ljudi su pod manjim nadzorom, no elitizam i ideološka pripadnost još je uvijek izražena. Preporučuje se boravak u propisanim uvjetima, odudaranje od prosjeka još uvijek može završiti kobno. Giardino u toj priči naglasak stavlja na Jonasov privatni život u koji se, u većoj ili manjoj mjeri, ipak umiješa sistem. Nasilna ideološka nametanja u trećoj priči jesu nešto rjeđa, u manjoj mjeri primjetna. U sve tri priče pojavljuje se drug Komesar Muda koji ima na piku Jonasovu obitelj. Taj se čovjek kroz sve godine neće promijeniti jer je duboko uvjeren u ispravnost svojih ideja, primjer je poslušnog vojnika koji nema običaj sumnjati u svoje postupke.

Priča o Jonasu Finku ne sadrži ni svemoćne junake ni moralno savršene protagoniste, već ju čini samo puno običnih ljudi koji imaju i prednosti i mane.

Kroz tri priče Giardino je zorno dočarao atmosferu što je obilježila Prag u drugoj polovici 20. stoljeća, nudeći ujedno čitateljstvu lako pojmljivu i nadasve aktualnu priču o društvenom elitizmu, mentalnoj izolaciji, prozivanju i negativnom obilježavanju. Priča je aktualna jer se diljem svijeta ljudi iznova svrstavaju i dijele, očigledan je porast mentalne zaostalosti i ukalupljenosti. Giardinova priča o lažnom blagostanju te odudaranju i danas itekako drži vodu jer, iz dana u dan svjedočimo kako se revno stvaraju ubitačni razdori i grade novi zidovi, dok se graditelji nerijetko pozivaju na Boga, tvrdeći kako rade za bolju i sigurniju budućnost. Na raznim frontama bujaju populistički pokreti i nasilni ekstremizam.

Priča o Jonasu Finku ne sadrži ni svemoćne junake ni moralno savršene protagoniste, već ju čini samo puno običnih ljudi koji imaju i prednosti i mane. Zaljubljuju se, imaju problema s propisanim pravilima, pogriješe pa onda ispravljaju pogreške. Ono što je proživio Giardinov Jonas Fink čitatelju bi trebalo biti blisko jer, slične priče možemo čuti i danas, jedino su imena protagonista drugačija. Giardino je sastavio priču koristeći motive iz naše svakodnevice – zabranjena ljubav i traženje osobne sreće, neugodna javna prozivanja i osuđivanja bez dokaza, ideološke razmirice i pripadnost, čuvanje dostojanstva i mučno pomirenje s greškama iz prošlosti.

Ništa strano, zar ne?