U američkoj verziji serije U uredu (2005-2013.) ima epizoda kada se Michael (Steve Carell), voditelj poslovnice Dunder Mifflin, pokuša boriti protiv tehnologije i inovacija. Kako odbija nove oblike rada među svojim zaposlenicima? Promovirajući starost, naglašavajući kako stari ljudi nisu skroz beskorisni. Naravno, njegova se promotivna akcija pretvori u još jedan debakl, baš kao i većina toga što dotakne.

 

Jedan od sporednih likova serije U uredu, vremešni Creed Bratton, u više je epizoda bio na Michaelovoj meti ismijavanja zbog broja godina. Creed se loše nosio sa starošću, što dokazuju njegovi neuobičajeni postupci (npr., naglo bojanje kose u crno). Da je čitao knjigu Pohvala starosti Pavla Pavličića, ne bi čovjek poput Creeda koristio drastične metode i lakše bi spavao, pomiren s godinama koje su iza njega. Pavličićeva knjiga, naime, govori o prednostima starenja, čini da se neizbježni proces starenja lakše prihvati jer, ne valja bježati od onoga što će prije ili poslije doći.

Ugodan oblik starenja prikazan je u filmu Barbarske invazije (Les invasions barbares, Denys Arcand, 2003.), gdje pratimo sudbinu smrtno bolesnog čovjeka. Posljednje ovozemaljske trenutke uljepšavaju mu vjerni prijatelji koji ne bježe od tuđe bolesti i nadolazeće smrti. Situacija u filmu zvuči i više nego idealna jer, tko u današnjem svijetu, prožetom brzinom i stresom, ima vremena za prijatelja koji umire? Zaista, tko se može pohvaliti tako požrtvovnim prijateljima? 

Više od stripa ceste

Netipičan oblik starosti prisutan je u humorističnom stripu Stare prdonje (Fibra, 2018.). Priča započinje nakon posljednjeg ispraćaja živopisne starice. Okupljaju se stari prijatelji – pokojničin suprug Antoine, anarhist Pierrot i Mimile. Društvu se pridružuju Antoinova unuka Sophie koja bi uskoro trebala roditi. Sophie je, slažu se svi, ista baka. Čak je preuzela i bakin posao – vodi putujuće kazalište lutaka.

Premda su maloprije pokopali prijateljicu (a Antoine suprugu), brzo se među prijateljima obnavljaju stara sjećanja. I sve bi bilo sjajno da Antoine ne sazna detalj iz prošlosti koji će ga nagnati na dugo putovanje. Razlog? Osveta. S mogućim smrtnim posljedicama. Da bi spriječili Antoinea u pravljenju ludosti, ostatak društva također kreće na put. Zvuči kao strip ceste i klasična komedija o starim ljudima, ali ovaj je strip daleko više od toga! Osim što je prvoklasna komedija, priča je ujedno britka kritika nekadašnjih vremena i suvremenih trendova. I mada su tri lika premašila sedamdesetu godinu života, pokaže se da ima još itekako života u njima. Kako će se priča odvija (ovaj se integral sastoji od četiri priče što se mogu čitati zasebno, ali su sadržajno povezane), tako se otpetljavaju neke sitnice iz prošlosti naših junaka. Pa tako saznajemo u koga je Mimile bio u mladosti zaljubljen i kako je zeznuo stvar, a pokaže se da je i Antoine imao snažnu ljubavnu epizodu u mlađim danima. Kojekakve će se zavrzlame, i stare i nove, dogoditi vremešnom trojcu i unuci koja je na početku priče, kako je već rečeno, u povećem stanju trudnoće.

Crtač Paul Cauuet (1980.) koristi karikaturalni crtež koji fino dopunjuje zabavnu i dinamičnu priču za koju je zaslužan Wilfrid Lupano (1971.).[1]Hrvatskim čitateljima dostupno je više stripova koje je napisao Lupano – Ćao, đaci (Fibra, 2016.), Majmun iz Hartlepoola (Fibra, 2017.) i Čovjek koji nije volio vatreno oružje (Fibra, 2018.).

Lupano ima pozitivan stav prema starosti pa su i njegovi likovi simpatični, puni entuzijazma i ideja, primjer stare škole i otpora. Pitanje otpora ponajprije se tiče Pierrota koji djeluje u anarhističkoj organizaciji Ni oka ni gospodara. Možda nije u najboljoj tjelesnoj formi, ali još uvijek aktivno vjeruje u ideale i nastoji ih ostvariti, žustro se bori protiv kapitalističkih čudovišta. Dok je prilika, Lupano unosi u priču detalje iz mladosti, prikazuje dogodovštine iz mladosti trojca, dočarava analogna vremena koja su bila sasvim drugačija od digitalnih – prikazuje sindikate koji su se srčano borili za ostvarenje radničkih prava, što se ne može reći za brojne današnje sindikaliste i sitne prosvjede nakon kojih radnički svijet ne živi ništa bolje i dostojnije! Pierrot je i u mladosti bio sklon gerilskim akcijama, pamti njegovo društvance kako je jednom prilikom dobio bitku u borbi protiv stroja, to jest, kako je demolirao stroj i izazvao pomutnju u proizvodnji!

Drugačiji klinci

Stare prdonje, pokaže se, jesu stari, ali definitivno nisu za odbaciti. Živi su vragolani, izvana stari, iznutra mladi! Mladež bi štošta mogla naučiti od starosti, što i Lupano u više navrata neizravno nagoviješta. No, današnja je mladež itekako svjesna prednosti nepotizma. Pokreće ih samoljublje, a ne humanost. Znaju da u svijetu neokapitalizma nisu važne sposobnosti, već su daleko važnija poznanstva pomoću koje se može steći željena moć i društvena ugoda. No, Lupano u svojoj priči nije skroz turoban, već pruža nadu čitatelju.

Naime, u mjestu žive dječaci koji su po mnogočemu nalik starim prdonjama i mogli bi ih jednog dana naslijediti. Doduše, klinci drugačije funkcioniraju, tipičan su primjer klinaca koji su obuzeti tehnologijom. U trenucima dosade smišljaju spačke, ali po uzoru na računalne igre jer ih nitko nije naučio standardne, tradicionalne spačke. Međutim, nema sumnje da će mladi trojac usvojiti stare fore, upravo zahvaljujući starcima!

Nije da Lupano posve idealizira starost i način razmišljanja nekadašnjih generacija, već kroz lik žustre Sophie kritizira greške prijašnjih generacija čije posljedice moraju popravljati mladi. Ne slaže se Sophie s otrcanom frazom koja kaže da je prije sve bilo bolje, već se u jednoj situaciji sukobljava s pripadnicama starije generacije: „Učinile ste mi to, draga gospođo, da je vaša generacija skrivila sve pošasti modernog svijeta! Globalizaciju, ultraliberalizam, zagađenje, prekomjerno iskorištavanje resursa, ekstenzivnu poljoprivredu, porezne rajeve, komunikaciju! SVE! Nedosljedni ste, nazadni, licemjerni, glasate za desnicu, žrtvovali ste planet, izgladnili treći svijet! U osamdeset godina doveli ste do granice istrebljenja gotovo sva živa bića, iscrpili resurse, požderali sve ribe! PEDESET MILIJARDI pilića iz inkubatora svake godine, a ljudi rikavaju od gladi!“ (40.)

Strip i film

Dakle, u Lupanovoj se priči našlo mjesta za obećavajuću mladež, kritične pojedince koji su svjesni silnih promjena što nepovratno utječu na cjelokupno čovječanstvo, u pravilo nagore. Kroz lik Sophie Lupano dovodi u pitanje ustaljenu tvrdnju da se prije živjelo bolje i kvalitetnije, pokazuje da svako vrijeme ima dobre i loše strane, nije da Lupano jednostrano idealizira mladost ili starost. Ne navija ni za jednu stranu, niti prikazuje mlade kao naivne i površne niti tvrdi da su pripadnici stare garde sveznajući i bezgrešni.

Kako se priča razvija, tako na vidjelo dolaze neke greške iz davne mladosti starih prdonja, pokaže se da ni nisu oni bili skroz savršeni u svojoj zajednici pa stoga moraju popravljati davno počinjene greške. Aktualne dogodovštine kroz koje prolazi vremešni trojac i mlada unuka prošarane su prvoklasnim humorom, Lupano nam nudi pozitivnu priču o sazrijevanju i starenju, procesu kojega se mnogi panično boje.

Dok se čitaju Stare prdonje, teško je ne pomisliti na urnebesnu komediju Prijatelji moji (Amici miei, Mario Monicelli, 1975.), klasik talijanske kinematografije u kojemu se govori o avanturama vjernih prijatelja, živopisnih osobenjaka kojima su na pameti pomalo infantilne fore. Inače, avanture starih prdonja također ćemo moći uskoro gledati na malim i velikim ekranima, Christophe Duthuron (1973.) potpisuje režiju cjelovečernjeg filma. U kojoj mjeri film pratiti strip i hoće li postići jednak uspjeh? Odgovor na to pitanje saznat ćemo uskoro.