Slušanost nije prioritet

Poezija Skarleta_p, nije poezija koju bih svakome i bilokome gurala pod nos. Sa druge strane, ne čini mi se da postoji literatura koju bih gurala pod nos – svakome i bilo kome. Tako da ovo nije neki osobito spektakularni intro. (Ali zašto ne sačuvati pogrešku?^[1]Moram ti reći…Kad netko od vas slučajno otpuhne / s kremšnite šećer u prahu / na moju crnu majicu / ili dnom šalice ovjerovi / korice knjige kružnicom kave / pa čak i u napetosti priče / poprska pljuvačkom moje prste … da su to moji anemici / za malaise mojih kasnih poslijepodneva.) Čak i kada bi takva literatura postojala, ne bih ju cijenila osobito. (Ili. Uopće.) Jer ako je nešto toliko u-općem^[2]Ali kada je netko toliko u pojedinačnom da pronalazi opće, tada je to nešto sasvim, sasvim drugo. Drugo koje se otkriva i kada u općem, uspijemo porezati prst na razliku pojedinačnog. da zaboravlja na pojedinačno, ako proizvodi tako da postaje nemoguće porezati kažiprst na neku razliku, tada uistinu samo grizemo život manifestima kao mliječnim zubima i ostajemo s izokrenutom mudrošću koju su za noge objesile velike tajne malih majstora. A mi? Mi mlatimo po njima kao po piñatama i gledamo kako nam se slatkiš odbija o glavu (figurativno, doslovno, sve-jedno-je). Proždrat ćemo ga i izgnjilit će nam zubi i sutra ćemo, krezubo, opet serotoninom i endorfinom za…? Za čim točno? Ili u(-)opće?

Poezija Skarleta_p nije dakle takva poezija - meni^[3]Kakva će biti bilo kome drugome i kakva je bila (u) samom autoru, ja mogu znati koliko mogu znati da…(?) Ne mogu znati. S obzirom na sve gore rečeno, bilo bi tragično kada bih mogla. Ne mogu i ne želim zamišljati trenutak u kojem priča postaje do te mjere homogena i beskonačno ista sama sa sobom. Da! Homogena priča i univerzalni sudovi o umjetnosti! Još jedan od razloga zašto pišem isključivo pozitivne kritike. Jer ne razumijem negativne. Ne, ne ne volim – ne razumijem! Svako ima pravo pronaći što god hoće u čemu god hoće. Pa tako i sviđanje. Pa tako i ne sviđanje. Ako se pak želi dati valorizacijski sud o nečemu (što nisam sigurna da umjetnosti treba – hvala Marko Luka) onda se potrudimo pronaći uspješne koliko i neuspješne realizacije. Ali tvrditi da je (posebno trenutak nečije umjetnosti) nešto cjelokupno i objektivno po sebi loše, nadilazi razinu pretencioznosti koju mogu razumjeti. Zatvori knjigu, izađi iz galerije/muzeja, ugasi televiziju ili komp i požali se prijatelju ili psihijatru – kako je jednom vještije sročila, moja draga prijateljica Tea. Uvijek ću vam nastojati skrenuti pozornost na ono što mi je donijelo ljepotu, jer ne znam zašto bi vam skretala pozornost na njezin negativ (doslovno, figurativno, sve-jedno-je).. (Ne želim biti jedna od onih koje razvijaju zaključak da znaju točno o čemu i zašto govoriš, a  zapravo samo skvotiraju u tvojim neboderima.) Gustoćom svoga pisanja i uskraćivanjem „pravog“ potpisa^[4]Čime nas neki način (simbolički) tjera, da pitanja upućujemo nečemu (simbolički) skrivenom i nepoznatom… poezija Skarleta_p odstupa od norme i skreće s glavnih pravo-pisnih ulica. No nije osobito neobično što se jedno takvo odstupanje događa u Našem ovdje-i-sada.

Drago putništvo, obratite pozornost na Skarleta_p. Ja vam ne mogu garantirati da ćete voljeti njegove kompozicije, ali obećajem vam da on zna kako ovo vrijeme zvuči!

Na piratskim stanicama…

Za početak, naše ovdje-i-sada konačno razumije ljepotu odstupanja (sa margine) i osjeća da mi jesmo „prekrasne pogreške“ (hvala Kombinat). Kao takvi, mi uopće nismo morali biti^[5]Stvarno nismo. Ja (i previše puta) razmišljam o tome da su moji roditelji jednako tako mogli i otići na večeru taj dan dok su namještali stan. Ha. And they got me instead. Pa ti vidi.. Skarlet_p bi, i jest, to rekao mnogo ljepše: da je biti / nešto što smo primili / iz ničeg^[6]Ne bih baš rekla da je to dar iz ničeg. (Pri)čini mi se, mi smo rođeni iz zvuka sa halapljivom hladi da u mrmoru svemira čim prije čujemo svoj refren. A zaboravljamopritom, kako osluškivati ritam. kao dar / jer u velikoj slici stvari / nismo nužno trebali / biti / uopće.No nije nimalo slučajno da vrijeme-prostor koje nas proizvodi odugovlači istu logiku u produžecima naše proizvodnje (prekrasnih pogrešaka) – istu nit, kao način funkcioniranja^[7]Kad se mikro i makro vide fraktalno.. Svim new age narkozama unatoč, on nije uvijek osobito ugodan.

Naše vrijeme-prostor neodlučno je koju od krajnosti proglasiti krivom za svoje tjeskobe: čas prijetnju nalazi u nasilju šizofreno raspačane vojske podražaja, čas je žrtva dosade uvijek jednog te istog. Ali razumjeti ove dvije krajnosti kao nedodirljive polove posljedica je lijenosti. Jer (ako razmislite^[8]Imate li vremena (među svojim štopericama)?): kada je nešto do te mjere zdrobljeno, vrlo vjerojatno mu prijeti da postane ujednačena kaša ničega – Kontejner stvarnosti.

Usitnjenost i jednoličnost prije su jedno drugom sud, doli suprotnost. (Umjesto da jedno drugo poništava, jedno drugo potvrđuje.)^[9]I vjerovali ili ne, tako je sa svim opozicijama. (Dunja-otkrila-toplu-vodu) Dekonstrukcija 101 Oboje su u svakom slučaju: strah. Fragmentiranost je neuroza stoljeća. Kao da mi se rastaljuju osjetila svaki dan i ne uspijevam integrirati prostor u meni. Zato mogu razumjeti zašto bi netko pokušao krhotinu rastegnuti na cjelinu, iako, čak i kada bi to bilo moguće, agonija bi time samo bila veća. Jer cjelina nije ni u jednoj od krhotina - pojedinačno. Među krhotinama, našla bih žice, namjesto živice. Jer one jesu tu i njima se sviraju genijalne simfonije.

U ovom paklu instrumentala

Već (ne)izvjestan niz godina pokušavam (u nekakvoj, ne-znam-zašto-su-je-tako-nazvali-znanosti) objasniti (sebi koliko i drugima) kako nastaju ruševine nutarnjeg geta, zašto smo izgubili veliku sliku pa posljedično graviramo samo bljeskove, zašto je neizbježno da postane nemoguće utisnutu svoje lice u vrijeme, kao inicijale u klupe, kako nastaje lomljivost svega/što obuhvaća/ moje, tvoje „ja“ i drobi ih na komadiće identiteta, pa se čini kao da smo skliznuli s bitka/ u nekoj točki/ u mnogo točaka. Željela sam objasniti kako nas stvarnost pogađa kao kiša fragmenata i možda baš zbog toga možemo odgovoriti na pitanje kako je nastala ruševina/na mjestu gdje sam nekad stajala ja. Simmel je davno objasnio koncept blaziranosti^[10]Kako bi podnijeli intenzitet (količinu, brzinu, način plasiranja) podražaja naši živci otupljuju. No upravo zbog toga razvijaju potrebu za još snažnijim intenzitetom podražaja. živaca – kao da su naša osjetila bez filtera. Izranjavana i već ponegdje gola, ponekad paranoidna, uvijek i svugdje reakcionarna (bez iznimke^[11]I bez iznimnog.). I možda baš zbog grča koji je postao civilizacijski refleks, mi se budimo uvijek pet minuta prije nego svijet i pričamo sa sobom u korporacijskim pojmovima. Pored tog istog civilizacijskog grča, a možda baš zbog njega samog, u kolijevci naših projekcija nas obično jako kratko / traje fascinacija osvojenim vrhom i mi ostajemo pregrijanih receptora za nešto veliko. Jer (kako će mi objasniti nestalnim frekvencijama) navučeni smo na sveopću glad / da budemo danas / tamo gdje se događa nešto presudno / i definirajuće … jer ako nismo tamo čini nam se kao da / nismo uopće. Ali vremena je malo, baš jako malo, jer mi uvijek negdje baš moramo biti, pa možda zato danas svi putuju zaobilaznicom / ili uzimaju metro za ići na posao / stanica „centar“ zatvorena je.

Pod koprenom tih krhotina, u porinućima njihovih pukotina, na granicama gradova: htjela sam pisati gramatikom koja ih veže u sintaksu, koja ne čini kontradiktornim ako zajedničko u različitom tu različitost i omogućuje. Ipak,nalazila sam samo nerazumljive riječi^[12]Da…za razliku od sad., za nešto što mi se ukazuje kao jednostavno, jasno.

A samo vam želim nacrtati mapu svega što sam prošla i kad bih mogla označila bih na njoj ceste do jednostavnosti svega što se nalazi u mojoj glavi. Želim vas povesti potkožnim tunelima i zračnim linijama. Želim da sa nebodera unutarnjih gradova, promatrate tlocrte, da vidite kako se jedno s drugim ipak vezuje, ne dokidajući specifičnost jednog i drugog. Ja već (ne)izvjestan niz godina pokušavam (u nekakvoj, ne-znam-zašto-su-je-tako-nazvali-znanosti) to objasniti, posebno objasniti kako umjetnost, znanost i svakodnevno, ponekad slušaju iste stanice i kako se, makar odvojene svojim imenom i teritorijem, pronalaze, ponekad titrajući na istim frekvencijama. Ritam je bio izraz kojeg sam voljela koristiti dok sam nastojala opisati^[13]opipati kako pod tim različitim imenima koje poznajemo kao markere (ne)dodirljivosti, struji taj srodan način funkcioniranja. Sve sam se to ja jako silno trudila objasniti, a da mi u trenutku drogiranosti^[14]Nadrogiranost čarobnim u običnome (drugim-u-istom i istim-u-drugom tupom iglom ne istetoviraju na čelo postmodernizam (hvala Moris). I onda su me našle dvije sjajne zbirke poezije.

Isto u različitome i različito u istome: ljubav je odabir koji uključuje drugog uživo

U međuvremenu, dolaze nam doktori, profesori, docenti / asistenti / i predstavljaju neku znanstvenu temu / na dostupan način / ili demistificiraju neke koncepte / u dominantnoj kulturi / ili supkulturi ako uopće postoji / i za to imaju trideset minuta. I govoriti će kao da su riječi „nesumjerljivo“ ili „deliberacija“ / izgovarali tečno s razumijevanjem / odmah nakon „mama“ i „beba“. Nasuprot tome, njegove pjesme, čitaju se u minutu, a opet one od čitanja zahtijevaju znatiželju kakvu i zaslužuje pisanje gramatike^[15]I gramatikom našeg „ja“. Takva sintaksa, s obzirom da ne podilazi pomodnosti, ne strahuje od (ne)slušanosti i ne teži top listama – takva sintaksa niti ne dopušta dosađivanje. Ona je pisana kišom bez interpunkcije. Katkad, putujući njegovim riječima, kao što se plovi plohom konzistencije, ritam je ono što nalazimo sami – i upravo o ritmu ovisit će misao koju čitamo (u sebi).Naša unutrašnjost čitana je tako kroz unutrašnje drugog (Svoju pronalazila sam provlačenjem kroz tuđu^[16]Provlačenjem kroz tuđu kako bi pronašla vlastitu, proizvodila sam jednu i drugu istovremeno. Posredništvo riječi omogućuje intruziju u-živo koja ne oštećuje tijela koja se međusobno prožimaju. Posredništvo riječi omogućuje da se (do)tičemo ticalima i lovimo frekvencijama. Da zajedno, svako iza svoga zida, čuje drugog, kako pleše pleše / pleše pleše pleše uz radio.). U toku svega i između svega, grana se trenutak su-postojanja. Su-postajanja. Jedan se s drugim vozimo. (Jedan se drugim vozimo)^[17]Jedan drugoga vozimo. Tok napisanog ovisi o mjestima na kojima ćemo ga presjeći. O vašem ritmu ovisit će kako ćete čitati Vodič kroz nutarnje gradove za commutere. U toku svega i između svega, (o)visi o niti (čije?) dobre volje. Ovisi o tome hoćete li dugo i daleko (sobom) putovati. Svojim fusnotama šarat će grafite po zidovima naših gradova, kao smjernice prisnijeg (o)sjećanja, kao (o)življene spomenike potresanja mikrosvjetova. On zna (o)pisati soundtrack našeg ovdje-i-sada.

Ako se velika slika stvari (od mene) skriva, ja želim to razumjeti kao igru. Ako se velika slika stvari (sa mnom) želi igrati skrivača ja ću je htjeti tražiti. Ako i postoji velika slika stvari ja sam minimalno zainteresirana da ju nađem. Čega bi se tada igrali?

Frekventno fraktalno

Pored svekolike znanstvene dijagnostike postavljene nad (vječno dislociranim) tijelom našeg svakodnevnog, izniman je trenutak kada se ona nađe (precizna i pitka), skladana skladno – kao poetičan putopis (kroz nutarnje gradove). Već (ne)izvjestan niz godina, pokušavam gramatikom znanosti, istisnuti na površinu jezika poeziju u svakodnevnom. Skarlet_p je (slučajno ili ne, svejedno mu hvala) učinio upravo suprotno: Skarlet_p je pisao poezijom i praksom počinio ono što sam ja teorijom mogla samo pokušavati. Dok sam nastojala dokazati potencijal poezije u paradigmatskom, netko drugi je prikazao paradigmatsko^[18]Iako je znam „paradigma“ trenutno, tako ružna i siromašna riječ za ono što pod njom mislim. poezijom (Možda potpuno nesvjesno). Pomogao mi je pronaći nešto makar izdaleka nalik cjelini / koja zadržava neki trag razumljive /informacije. Jer premda znanstvenosti žele reći koješta važnog još uvijek nisu prenesle… da se dobra pitanja sada traže i postavljaju / na privatnim piratskim stanicama. Problematika fraktalnog postala je frekventna. Nedvojbeno „kvantnost“ je fetiš našeg društvenog imaginarija. I pitam se često, bi li bila tako očita, da nije nužna: ideja fraktalnosti obuzima nas kao spasonosna protuteža nesnošljive fragmentiranosti. Jer bole me fragmenti / ponajviše zato jer još nisu cjelina. Čini mi se sada, cjelovitost smo odlučili tražiti drugdje, cjelovitost smo našli tražiti na pragovima između riječi i stvari, u načinu koji ih (raz)vezuje, u zvuku i ritmu.

Hoće li me moći otključati^[19]ako nitko ne poznaje melodiju / koja pokreće nit mojih ruku

Kako ja to vidim? Ako se velika slika stvari (od mene) skriva, ja želim to razumjeti kao igru. Ako se velika slika stvari (sa mnom) želi igrati skrivača ja ću je htjeti tražiti. Ako i postoji velika slika stvari ja sam minimalno zainteresirana da ju nađem. Čega bi se tada igrali? I što bi (sve) drugo promašili pronaći? – svašta. I što bi sve (drugo) propustili proizvesti(?) – drugačije. Ako ćemo fragmente razumjeti kao proliferaciju granica, tada da, fragmentiranost jest neuroza stoljeća. Ako ćemo fragmentima putovati do frekvencija tada ćemo možda, onkraj (označitelja) imena i mimo njegove definicije – slušati simfoniju koja nastaje igrom i zagrliti fragmente kao kišu citata jer ova kiša / mislio sam da dolazi poništiti me / kao nevažeću kariku da ju dolazi / smočiti i proglasiti nečitljivim / a onda / osjetio sam / kako rominja / topla kao fado / klizi po mom licu / uranja u mene sve / ono što jesi (*iz neobjavljenog).

Skarlet_p objavio je dvije zbirke pjesama. Vodič kroz nutarnje gradove za commutere i Nestalne frekvencije. Na razini artikulacijske preciznosti ideja i konzistentncije motiva, druga je pronalaženje prve. No na razini čitateljstva, nestalne frekvencije mogu služiti kao vodič kroz nutarnje gradove. (Zapravo, kako je jednom Krleža fantastično rekao^[20]Još uvijek sam ljubomorna!: sve je jedno i svejedno je.) Ilustrirajući plohu konzistencije, Deleuze i Guattari objašnjavaju kako, nije važno sa koje točke na mapi ćete krenuti. U kartografiji (našeg nesvjesnog) uvijek smo u sredini. Premalo je možda zanimljivih kustosa, ali za to se prvo moramo obrazovati kao znatiželjno putništvo. Drago putništvo, obratite pozornost na Skarleta_p. Ja vam ne mogu garantirati da ćete voljeti njegove kompozicije, ali obećajem vam da on zna kako ovo vrijeme zvuči^[21]Možda bih se trebala vama, anonimnom čitateljstvu i pseudo-nimnom (Jezik je opet bio tramsparentan) autoru ispričati što sam bila ovoliko otvorena, što sam ostavila jastučnice svojih misli širom odšivene dugmadi. Ali ne bih nikad, hvala, šminkala svoje riječi. One jesu takve kakve jesu – šminkerice su ponekad. Ali nekad – sada, htjela sam vam ostaviti urušavajuće tunele opipa slova, na kojima će se moći nešto drugo podizati. Ove dvije zbirke poklonile su mi upravo to: dovoljno prostora za introspekciju i vremena koliko (znati)želim za kreativnost.

.

Ja se neću ispričavati…

…što u ovom osvrtanju ima toliko mene^[22]Petra je upravu kada kaže da su sve te moje recenzije samo alibi za reći nešto vlastito. Ali kako da drugačije pokažem da bez njihovih, ni mojih riječi ne bi bilo. Ove recenzije su dakle: hvala.. Vodeći kroz nutarnje gradove rekao je ubrizgajte mi nasumično kombinaciju / slova koja sam vam poklanjao tijekom vremena / nemojte brisati s njih svoje otiske / oni su djelatna tvar protuotrova.

„Kad bi ti znala shvatiti svoju dužnost da budeš čisti san jednog sanjača…da nije moguće vidjeti te a ne pomisliti na drugu stvar, da podsjećaš na sve više no na sebe, da vidjeti te znači čuti glazbu i mjesečarski prelaziti prostrane krajolike mrtvih jezera utihnule nejasne šume, izgubljene u dubinama drugih doba gdje naši nevidljivi parovi proživljavaju osjećaje što ih nemamo.“

Fernando Pessoa^[23]Još jedan čovjek mnogih imena. No pored svega što je pod njima ispisano, koliko je važno to ime zapravo?