U ono, kameno doba, prije interneta, gotovo po obredu konzultirao bi prije odlaska u kino filmske kritike Jurice Pavičića u Slobodnoj Dalmaciji.

Čitao bi, prije društvenih mreža, u Godinama Novim, njegov esej o šankovima, a zbog njega sam prije skoro desetak godina svratio i na Twitter. Mada sam ubrzo otkrio kako njegova teza o dvanaestogodišnjacima koji tvitaju nimalo ne drži vodu. Niti sam posebno uživao u njegovoj prozi koju sam tu i tamo čitkao, ali Juricu naprosto obožavam, ne kad kao kroničar piše o svemu i svačemu i akumulira svakakve komentarske napade ispod postova, već kad analizira Dalmaciju.

I to radi i piše kao nitkoprije, a vjerojatno ni nitko dugo, dugo internetskih godina, poslije njega.

Nepristran

Kao čitatelj imam veliku prednost jer nisam Dalmatinac. Ustvari, porijeklo Alerića je u dalmatinskim planinama, ali je grana moje obitelji negdje u osamnaestom stoljeću odselila u granični otomanski teritorij. Zgodna tema za povjesničare je zašto su se kršćanske obitelji svojevoljno odseljavale iz mletačke provincije na Portin bekijski teritorij. Kasnije sam rođen, školovan i veći dio svog životnog kolača proveo u toj Dalmaciji i tamo negdje, danas, od starigradske Paklenice do nekad ribarskog Molunta rado čitam Vijesti iz Liliputa (kolumnu u Jutarnjem Listu) u kojoj je Jurica Pavičić rijetko osoban poput mene i više služi kao tumač znakova na karti onoga pod čime danas podrazumijevamo Dalmaciju.

U pograničnoj Hercegovini moga djetinjstva gotovo svi smo navijali za Hajduk, krečom po zidovima pisali grafite ŽH KD (Živio Hajduk, krepa Dinamo) ali smo svejedno (nasljedno) sve one s druge strane imotsko-bekijskog polja pogrdno nazivali špercima, a Imotski (Imacki, Imocki) je bio jedini grad u okolici u koji se nije 'išlo u čaršiju', nego 'u varoš', što opet nije romanska riječ. I razbija neke klasične stereotipe o kampanilima, moru u oku i nestalim dalmatskim jezicima ili kako bi to i iz akademskih krugova znalo isplivati da je romanički stil dopro do tamo gdje raste maslina (što dakako nije istina).

U prijevodu: Vlaji su oduvijek oni drugi, drugačiji, manje civilizirani, rubni i neprilagođeni. Nekad su živjeli po planinama, a danas u splitskim suburbijama.

Najveće autorsko ime

I kad na sve te jezične, povijesne, identitetske i sve ostale stereotipe dodate tranzicijsko vrijeme propasti socijalističke industrije i ludilo kapitalističkog turističkog kaosa, eto jedne velike priče. U njoj nema Smoje i Novaka, nema više Splitskog festivala ni Tome Bebića, balun je postao agonija, a usluga, resurs, nekretnina i doživljaj riječi i diskurs koji se prodaje - kao da je sve manje topline u Dalmaciji, a sve više hladnog racija, sve manje duše i sve više instagramskih slika. Zato i jest Jurica Pavičić danas njeno najveće ime jer ovo vrijeme više ne traži karneval, fešte ni burlesku, ovo vrijeme traži sudske tumače dalmatinskih procesa.

Komparativnu analizu bez kompromisa, osvježavajući pesimizam, eklektični stil koji se ne čita tako lako, ali duboko, narezano kao petrusimul za finu riblju juvu.

Ono što nas na Interliberu čeka je zbirka eseja u kojoj se, po najavi, Dalmacija širi na Jadran i Mediteran, a autor unosi i neke obiteljske crtice (naravno u ilustrativnom smislu) u žanr. Živi bili pa pročitali. Uz primjedbu da je članak o ovoj knjizi mogao biti napisan i naknadno, kad pročitam knjigu, ali kako lijepo reče Oscar Wilde: "Nikada ne čitam knjigu o kojoj trebam napisati kritiku. To nas čini tako pristranima."