Marin Držić je imigrant.

Bježao je kao živ književnik iz Republike, selili su mu skulpturu s Babinog Kuka u Grad, a sad je iz sve te drame završio i u stripu.

Prigodno, uz obilježavanje 450. obljetnice književnikove smrti, akademski slikar Dubravko Kastrapeli oslikao je stihove Novele od Stanca.

Ova komedija izvedena je prvi put 1550. godine na piru Martolice Hajdinova. Tiskana je godinu kasnije u Veneciji, u Zagrebu zaigrala 1895., a 2008. godine suvremenome jeziku prilagodio ju je Ludwig Bauer pod naslovom Šala sa Stancem.

Praksa "ostripavanja" književnih klasika nije od jučer (Čuvaj se senjske ruke u strip prvi je preveo Albert Kiner, pa su ga precrtali Neugebaur i Maurović, dok je treća slikovna verzija ona Mladena Trnskog. U Šenoinu romanu inspiraciju su našla i dva srpska stripaša Veselinović i Filipović, kao i ruski umjetnik Jurij Pavlović Lobačev – naš je to književni rekorder po broju strip adaptacija) ali na malom domaćem tržištu ovo i nije baš tako česta praksa. Pogotovo ako se uzme u obzir da su, na jednoj drugoj razini, megalomanski projekti Marušićeva pretočavanja Šimunovićevih pripovijetki u animirani film, bili katastrofa financijski nacrtanih razmjera. Vani ima svega i svačega u tim literarnim stripovima: od Gemme Bovary, Heuetove adaptacije Prousta i ostalih crtanih eksperimentalnih verzija književnih djela koje razvijaju jedan potpuno novi, autonomni jezik likovnjaka i grafičara.

"Sinoćka u ovi grad uljezoh čestiti,

u kom ni star ni mlad ne ktje me primiti"

Dubrovnik se pred nama mijenja: platežno nam je sve nedostupniji, a našoj djeci nerazumljiv sa svim tim kruzerima, britanskim vjenčanjima i svijetom stradunskog spektakla. Zato je ovaj strip zanimljiv, na više razina. Mada sam strip danas i nije medij koji ni edukativno ni zabavom ne može privući širu publiku, ali je u kontekstu šire društvene poruke, kao dio niza igranih filmova, dokumentaraca na slične teme u slučaju Dubrovnika i Držića i našeg odnosa prema njima - bitan i značajan.

Vizualna, pa otud i duhovna slika grada danas je nama onaj blokirani skup ljudskih tijela koji je, unatoč obaveznim pješačkim smjerovima, zapeo na putu od Pila do Straduna. I obratno, kako piše na Libertasovim busevima (sloboda se ionako oduvijek vrti u krugovima). Puno prije nego li, recimo, poetska pa onda i vizualna slika zbirke Miševi i mačke naglavačke Luke Paljetka. Mada bi maštovit karikaturist ove dvije slike i više nego li zanimljivo mogao iskombinirati, sve u duhu Grada u vremenu.

Ovaj strip je bitan i iz razloga da se i mi danas ne osjećamo u Dubrovniku kao što se Držić nije dobro osjećao pred tijelima vlasti Dubrovačke Republike. Nema danas ni kneza ni Velikog ni Malog vijeća ali tu su zato ekskluzivni hoteli, najskuplje vile na Jadranu i neki drugi milijarderski rektori.

Proučavajući ostavštinu i temelje hrvatske renesansne drame i književnosti lako ćete držeći u ruci znanstveni diskurs kakvog držićologa naletjeti na riječi: ulica, višejezičnost, groteskno, karnevalsko, dijalog, ludizam, antička tradicija, privremenost... kao da ne pišemo o pastirskim igrama, kanconijerima, komedijama u stihovima ili dramama već o turizmu danas.

"Komed'ja će ovo bit"

A da turizam u našim, poglavito u dubrovačkim okolnostima i nije nešto a priori negativno, dovoljno je da malo špijunski, kao što je to i Držić znao raditi, otputujete u Karlovac. U tom gradu, u njegovoj austrijskoj srži: Zvijezdi, možete osjetiti svu bijedu grada koji turizma nema. Zato nas ne treba odbiti iluzorni sjaj Dubrovnika na prvu. Jer i to je samo  jedan od paralelnih univerzuma ovoga grada, a i sam je Marin Držić gorko spoznao na kraju svojeg puta kako od utopija nema ništa i da gradovi i društva neće nikada biti onakvi kakvi bi mi htjeli da budu.

Politički je Marin Držić prvi Dubrovčanin koji se pobunio protiv vazalstva Turcima. Zvanjem klerik zaglavio je pred kraj života u urotničkim pismima, ali nemaju te biografske crtice presudan uticaj na njegovu književnost. Ili pak možda i te kako imaju? Porijeklom obespravljeni plemić, wannabe politički uticajan u Republici završio je zamrznut kraj Dvora, zbog književnog dara, a ne politike. Ili, ako ćemo tražiti dlaku u jajetu, možda i zbog kolektivnog dubrovačkog farbanja loše savjesti.

Paradoks micanja skulpture Marina Držića najljepša je ironija cijelog mu života. U Republici je postojala samo jedna skulptura, ona pučanina Miha Pracata u Kneževu dvoru. Sve u mudrim, ali i perfidno proračunatim političkim okvirima izbjegavanja kulta ličnosti. I to da raguzejski enfant terrible danas dobije ekskluzivni najam na prostor između Kneževog dvora i Gradske kavane, divan je krug ljudskog života samog po sebi. Marin je bio pučanin, što daje tu komediografsku notu cijelom slučaju i povijesnim konotacijama koje idu uz njega. Za Republike samo je Miho novcem mogao biti odljeven, poslije Republike došao je Držić u brončanim stihovima: commedia je to po raguzejski. Mada, mogli bi sad o javnom prostoru, smislu i besmislu tog, umjetnički gledano, čina, ali natrljat ćemo si nos - točno ono što turisti rade sa Držićevom skulpturom. Ima nešto u prologu Dugoga Nosa u Dundu Maroju što ih tjera na to.

"Rijeti ti ću sve poslije"

Vidra bi, tako, zasigurno u ovo vrijeme bio filmaš, a Novela od Stanca bila bi parodična Telenovela od Stanka - argentinskog milijunaša naših korijena, koji se upravo posvadio sa ženom, cugnuo koju previše i pozvao taksi od Vlaha. Miho je samo htio da ga Vlaho trgne do Pošte Lapad pa su se obojica uputila do hotela Palace. Ali onda su sva trojica odjurila za Komolac tražeći gdje ilegalno rade Perlica, Kitica, Pavica i Propumanica: putane po jedrilicama.

Ili bi radio neko high tech eksperimentalno kazalište. Gledatelj, gledatelji, umjesto na stolicama leže na podu. Najednom, oko njih prekriju ih, kao u cirkuskoj šatri, najprije zidine, dubrovački miri, zatim cijeli Dubrovnik legne na oči, sa stradunskim prorezom preko zjenica. Naopako. I gledamo glumce u projekciji. Izgleda kao da bi nam mogli pasti na glavu dok na vrhu šatre, u Onofrijevoj kanalizaciji, igraju snimani čin koji je projeciran na platno od 180 stupnjeva iznad gledatelja.

I razlika između Držića kao autora ove stihovane šale i Jole ili Jasmina Stavrosa koji sviraju po malograđanskim vjenčanjima nije jaz između lakrdijaških dječijih zabavljača i oca hrvatske književnosti i teatra. Kanjon je to između dva svijeta: tužne zabave i zabavne tuge neostvarenih čežnji. Kazalište nedosegnute životne sreće, koja je uvijek u nekoj vreći iza scene.

Na kojoj je komedija Grižula nazvana po glavnom muškom liku, a neki su je imenovali Plakir, po božićku ljubavi i ugode. 

U onom turističkom kompleksu hotela na Babin Kuku za koji je cijela radna Jugoslavija izdvojila jedan dan - hotel Plakir preimenovan je nakon obnove u Lacromu, a začudo vjetar nije otpuhao ime Tirena hotelu ispred kojeg je bila Držićeva bista, kao što je jaka bura otpuhala premijeru drame Tirena ispred Kneževa dvora.

Mada ga nikad i nisam previše volio, nedostaje mi danas kafić Talir, kao što će mi jako nedostajati stari personal iz nekih Maestralovih hotela kad ih država proda. Sve će se unificirati, unajmit će mladu potrošnu radnu snagu i izgubiti dušu. Koja je ionako pokleknula otkad su krenuli renovirati plažu u Uvali Lapad.

"Putujem na suho, more mi drago nî"

Teatarski zamišljam kako, idući nanovo po stoti put u Dubrovnik, čitam Anitu Ruso u predgovoru stripa: "Neobično je važno napomenuti da u izdanju koje držite u ruci nijedan od tih stihova nije ni skraćen ni izbačen. Dubravko Kastrapeli majstorski je likovno izrazio baš svaku situaciju koju je Držić stavio u stih. Jaki kolorit čistih boja nositelj je dinamičnosti crteža koji je nepretenciozno šaljiv, kako Držićev tekst i nalaže, a u svojoj karikaturalnosti dovoljno je precizan da se u njemu ogledavaju sve glavne karakteristike Vidrinih protagonista.

Budući da je Držićev tekst klasik, Kastrapeli se nije trebao truditi da crtežom spasi moguće scenarističke manjkavosti. Njegove su ilustracije u tehnici tuša u boji karakteristične po svom jakom kolorizmu kojim naglašava likove, njihove pokrete i tjelesne karakteristike. Kastrapelijeva prepoznatljiva nota vidljiva je upravo u upotrebi jarkih boja, koje mu služe da izgradi likove, ali i scenografiju kojom nevjerojatnom lakoćom uspijeva prenijeti atmosferu određenog trenutka iz Novele."

Dolaskom u tu današnju mješavinu resorta, novele i grada osobno se volim slugati, piti kapućin i slušati kako se ono A u Gradu meko prelijeva u O. Ili čuti kenova dok Jadrolinijinom Postirom iz Gruža plovim prema Kalamoti do Držićevih vinograda mašući Dubrovniku. Onako kako su nekad žene s Babinog Kuka mahale mornarima koji odlaze putevima u kojima je dovoljan i prst da te spoji sa cijelim svijetom.

"Maškarate zbogom!"