Na Juricu Gašpara naletio sam u nekim novinama, negdje usput na obali, dok sam se odmarao od turista. 

Onako, kad si u gomili ljudi, povremeno se osjećaš kao usamljeni svjetioničar - samo signaliziraš; dok je Gašpar stvarno odrastao na lanterni. Sto vrtića samoće.

Odmah mi se odvrtjelo par filmova: romantizirana izolacija kao ekskluzivni turistički five star proizvod; svjetioničar kao zanimanje u GPS doba; ljudska komunikacija na prijelazu analognog u digitalni svijet uz flash back priču par likova koje znam i koji su s idejom obilaska svih jadranskih svjetionika zaplovili prema izdavanju knjige.

Nije im pošlo za rukom, negdje usput su se nasukali na hridi dok je u izdanju Marjan tiska to uspio Neven Šerić s knjigom Kamena svjetla i evo sad i Jurica Gašpar u raskošnoj monografiji Legende svjetla: priče hrvatskih svjetionika i njihovih duša - svjetioničara.

Nastao i nestao svijet

Ovo je zanimljivo koncipirana knjiga: u ritmu valova izmjenjuju se povijest svjetoničarstva (tekstualno najbliža znanstvenom diskursu), fotografija (od portreta do nečeg što bismo mogli usporediti s magičnim realizmom), monolozi svjetioničara (o svim aspektima njihova života) do prozno-lirskih autorovih pasusa - fina je to morska nautička mjera u kojoj svatko može otkriti nešto za sebe. U pričama o dva suicidalna magarca, samoći, nezgodnom položaju žena na svjetionicima, silini mora, preživljavanju u minimalističkim uvjetima do legendi i tehnikalija u razvoju lanterni ili privatnih dogodovština i portulanskih priča o bitnim morskim putevima uz našu istočnojadransku obalu.

A najbolje od svega u ovoj monografiji je što autor (koji se pojavljuje i u monološkim citatima između svjetioničara, nautičara pa i njegove mame) ne idealizira taj život već nam ga zaokružuje na način prikaza jednog vremena koje je od izgradnje 48 svjetionika tijekom 19. stoljeća od strane austrougarske monarhije završio devedesetih godina prošlog stoljeća. Od paljena vatri do elektrizacije i automatizacije svjetionika nastao i nestao je cijeli jedan svijet ljudi koji su obavezno morali biti oženjeni da bi tamo radili, uz sve trzavice i harmonije s drugim obiteljima koje imaju more u žilama ili su ga prvi put vidjeli dolazeći na to teško radno mjesto.

Danas se ti ljudi uglavnom zovu domari i smjene su im kraće i lakše, a svjetionici osim povijesne vrijednosti i estetskog doživljaja imaju i tu dodanu turističku namjenu, što na koncu opet ne znači da su na njima vjetrovi i more manje surovi, a sam život obična razglednica.

Razgrabljeno izdanje

Gašpar se bavi novinarstvom (što se i vidi iz tog koncepta knjige) i interesantno je da u dugogodišnji rad koji je rezultirao ovom knjigom nije ušao kroz klasičnu nakladničku distribuciju (sve češći slučaj u izdavaštvu) već je putem osnivanja udruge Lux Mediterraneum izbacio petsto primjeraka koji su rasprodani. Čeka se i dokumentarni film koji je radio u suradnji sa zadarskim autorom Igorom Goićem, a u međuvremenu ekipa je pozvana na sve strane: Bruxelles, Beč... Slijedi drugo izdanje monografije i prijevod na engleski jezik.

Nije loše za dijete svjetioničara koje kaže: - Nije problem odrasti na svjetioniku, teško se vratiti među ljude.

Ova knjiga može dobro funkcionirati na više razina - trebalo bi je dekretom prodati svakome tko se odlučio preplivati Brački kanal na luftmadracu i pročitati svoj djeci koja gnjave oko kupnje PlayStationa ili preporučiti onima koji mogu bar na trenutak zamisliti što znači tih stotinjak godina lanternističke samoće.

"Brinemo se o svjetlu kao da je naše dijete, a ono je svjetlo svakog roditeljskog života. Bez toga svjetla na moru bi sve stalo. A kad bi stalo, stao bi i moj život. Kad dođem iz svoje vlastite kuće na lanternu i kolega mi preda smjenu, osjećaj je neopisiv. To je teško opisati čovjeku koji to ne zna, ali osjetiš da se nešto drugačije, nešto dobro u tebi dogodi."