U stručnim knjižničarskim krugovima poznata kao voditeljica Knjižnice Marina Držića u mreži Knjižnica grada Zagreba, a na književnoj sceni kao kroatistica koja je mnoge domaće knjige vidjela u najranjivijem izdanju, naime u rukopisu, u fazi kad im pristup ima samo dvoje povlaštenih "mučitelja" (istodobno i "mučenika":)), urednik i - lektor.

Čitateljska javnost upoznala ju je kao autoricu dvaju romana (Između koljena, 2015 i Taurus, 2017), koje bilježim kao rijetke koji nisu dobili nijednu lošu kritiku. :) Božica Dragaš opasno ruši stereotipe o knjižničarima kao neambicioznim i inertnim introvertima, (hiper)aktivna je na više frontova, razgovorljiva, energična, svestrana. I obožava svoj posao, knjižnice, knjige i ljude s kojima radi.

Ispričala nam je ponešto o svemu.

O knjižničarstvu

Kad i zašto ste diplomi kroatistike odlučili pridodati i onu bibliotekarstva? I zašto na koncu knjižnica kao životni poziv, a ne škola, nastava? Planski ili se tako dogodilo?

Premda mi se knjižničarstvo, kao i većini mojih kolegica i kolega, dogodilo kao ishod, a ne kao zacrtani cilj pri odabiru studija i zamišljanju životnog poziva, ne samo da to nikada nisam požalila, nego mi je ta struka donijela toliko zadovoljstva u radu i otvorila toliko horizonata da ne vidim što bi joj u tom smislu za mene bilo alternativa.

Upisala sam ga na trećoj godini kao zaseban studij, uz jugoslavistiku, iz vrlo praktičnog razloga – saznala sam da je deficitarno zanimanje i da u Zagrebu ne postoji nijedan nezaposleni diplomirani knjižničar. Financijska situacija mojih roditelja bila je vrlo kritična pa su me na studiju, osim povremenih poslova preko studentskog servisa, uzdržavala dva skromna, ali presudna izvora: općinska naknada koju nisam trebala vratiti pod uvjetom da redovno dajem godine i diplomiram u roku, te stipendija Titova fonda. Dakle, znala sam da odmah nakon diplome moram naći posao.

Na kraju mi se dogodila velika sreća: ne samo da sam odmah nakon diplome dobila posao, nego sam došla u sjajno okruženje.

Ubrzo mi je odluka o bibliotekarstvu pokazala svoje dodatne prednosti. Naime, početkom 90-ih pojavila se teza da bi hrvatski jezik i književnost trebali predavati samo Hrvati. U to je vrijeme i jedna moja draga kolegica sa studija, koja je diplomirala među prvima i silno bila motivirana za rad u nastavi, dobila otkaz u jednoj zagrebačkoj školi, s obrazloženjem da je draga i lijepo radi, ali je nevolja što čuju da su “neki njezini ostali s druge strane”. Tako je ona koja je sebe i svoje pretke oduvijek doživljavala autentičnim Dalmatincima, odjednom postala Srpkinja i ostala bez posla. Moji su, doduše, bili s ove strane i moj je brat svih ratnih godina bio u hrvatskoj vojsci, ali roditelji su mi, zajedno sa svim sumještanima, bili iseljeni i doslovce si nikakav, ni materijalni ni mentalni rizik što se tiče posla nisam smjela dopustiti.

Na kraju mi se dogodila velika sreća: ne samo da sam odmah nakon diplome dobila posao, nego sam došla u sjajno okruženje Knjižnice Marina Držića, uzorno i u radnom i u ljudskom smislu.

Presjek dosadašnje karijere, prijelomne točke, ukratko?

Počela sam raditi na poslovima obrade građe za novu knjižnicu, koja je godinu dana poslije, 1993., i otvorena u naselju Savica, pri čemu je bila jedna od malobrojnih, ako ne i jedina hrvatska knjižnica s računalno obrađenim cjelokupnim fondom. Radeći u njoj od dana otvorenja, imala sam jedinstvenu prigodu da sukreiram dušu jedne knjižnice od samoga njezina početaka.

Ono što smo tada ugradili u njezine temelje osnova je i današnjega njezina identiteta: bogati programski sadržaji i na odjelu za djecu i mlade i na odjelu za odrasle, od kojih su mnogi osmišljeni na poticaj korisnika ili u suradnji s lokalnom zajednicom. Danas sam voditeljica Knjižnice Marina Držića, koja osim Knjižnice Savica ima još dva ogranka i središnju knjižnicu.

Također vodim projekt „Zelena knjižnica za zeleni Zagreb“, koji sam oblikovala krajem 2016. godine, a sada se provodi u dvadeset knjižnica mreže KGZ-a.

Suština bibliotekarstva je što? Zašto je taj posao važan? Mnogima to kao da još nije sasvim jasno, knjižnicu doživljavaju kao ugodno radno mjesto, ali ne shvaćaju posve zašto je knjižničarstvo općekoristan, često i kompleksan, vrlo zahtjevan posao, pa Vas molim jedan sasvim osoban doživljaj struke, s obzirom na Vašu dugogodišnju praksu.

Suština je bibliotekarstva da omogućivanjem dostupnosti građe, informacija i znanja te poticanjem čitanja osnažuje pismenost građana u sveobuhvatnom njezinu značenju, koje osim sposobnosti razumijevanja pročitanog teksta obuhvaća i sposobnost pronalaženja i procjene informacija. Pismenost danas obuhvaća i informatičku, medijsku, pravnu, financijsku, zdravstvenu i tzv. zelenu pismenost, koja se odnosi na informiranost i vještine povezane uz zaštitu okoliša i održivi razvoj.

Porast broja knjižničnih usluga, programa i projekata, čemu svjedočimo posljednjih desetljeća, rezultat su promjena koje su nam donijele nove tehnologije i novo društveno okruženje, s kojima mi knjižničari želimo, ali i moramo ići ukorak kako bismo osigurali dostupnost novih znanja i uspjeli u misiji osnaživanja pismenosti. Zato se svaki put nemalo začudim kad iz knjižničarskih usta začujem negodovanje zbog nekog od programa koje provodimo, a koji nije u neposrednoj vezi s knjigama i poticanjem čitanja.

Radionice informatičke pismenosti za beskućnike, kao i one za starije korisnike, robotičke radionice za djecu, programi zelenih knjižnica, u sklopu kojih se, primjerice, osim predavanja i predstavljanja knjiga, zajedno s korisnicima uređuje i knjižnični okoliš, sve su to aktivnosti s istom našom temeljnom svrhom: da osiguramo dostupnost informacija i omogućimo korisnicima stjecanje znanja i vještina. Kao posebnu vrijednost istaknula bih veliku osjetljivost knjižničara za ranjive društvene skupine i nastojanje da im se kroz različite programske sadržaje osigura jednaka dostupnost informacija, a osim programa za beskućnike i osobe starije dobi, ovo obuhvaća i raznovrsne inkluzivne programe za osobe s invaliditetom ili poteškoćama čitanja.

O društvenoj važnosti knjižničarstva možda najbolje govori činjenica da među UN-ovih 17 globalnih ciljeva razvoja, poznatih kao Agenda 30, ne postoji nijedan čiji sadržaj nije uključen u neki od aktualnih hrvatskih knjižničnih programa.  

Ako imamo na umu da u Hrvatskoj, osim u nekoliko gradova, još nismo dostigli standardima predviđen udio od 15 % stanovništva u knjižničnom članstvu, ne treba čuditi slaba javna zamijećenost društvene korisnosti knjižnica, kao i njihove potencijalne društvene moći.

A ta moć nije samo u našem doprinosu informiranosti sugrađana i poboljšanju kvalitete provođenja slobodnog vremena, već itekako i u njegovanju navike čitanja lijepe književnosti.

Stjecajem naših prostornih okolnosti, nemam ured na jednom mjestu, nego ovisno o vrsti posla, radim za nekim od svoja tri radna stola na tri različite lokacije, katkad i u istom danu, a od jedne do druge jezdim biciklom.

Kako izgleda Vaših uobičajenih osam radnih sati?

U ovih godinu dana svoga voditeljstva još nisam iskusila uobičajenih osam sati, a i malo je bilo takvih dana u kojima je sve stalo u samo osam sati. Osim poslova vezanih uz nabavu knjiga te komunikaciju s kolegama u vezi s različitim aspektima rada i potreba u knjižnicama, većina je voditeljskog posla administrativne naravi.

Stjecajem naših prostornih okolnosti, nemam ured na jednom mjestu, nego ovisno o vrsti posla, radim za nekim od svoja tri radna stola na tri različite lokacije, katkad i u istom danu, a od jedne do druge jezdim biciklom. U svemu tome neprocjenjiva je vrijednost to što imam sjajne suradnike i što su kolegijalni i ljudski odnosi u našoj knjižnici od davnina izvrsni.

Upravo zbog ljudi s kojima radim, i u danima zamornih izvještaja na posao idem s veseljem. 

Po čemu se Vaša knjižnica razlikuje od drugih iz sustava KGZ-a (i šire), jeste li po nečemu osobiti?

Knjižnica Marina Držića ove godine obilježava sedamdeset godina svoga osnutka. Dobitnica je Nagrade grada Zagreba i triju prvih nagrada „Pavao Markovac“, koje su joj dodijeljene za „izvanredan doprinos u približavanju knjiga radnicima“. Od sedamdesetih pa sve do početka devedesetih jedanput do dvaput tjedno zaduženi djelatnici odlazili su raditi u desetak trnjanskih knjižnih stacionara u lokalnim tvornicama i ustanovama.   

Naša središnja knjižnica, koja je u blizini Filozofskog fakulteta, ima iznimno bogat fond građe iz društveno-humanističkih područja, osobito filozofije, sociologije i nezaobilaznih naslova lijepe književnosti.  

U Knjižnici Savica začeti su mnogi inovativni programi, a na osnovi nekoliko njih poslije su razvijeni projekti koji se sada provode na razini čitave mreže Knjižnica grada Zagreba - projekt „65 plus“ i „Zelena knjižnica za zeleni Zagreb“. U toj je knjižnici 2004. godine niknuo prvi i ujedno najdugotrajniji volonterski program Knjižnica grada Zagreba, radionica informatičke pismenosti za zreliju dob. Potaknula ga je i danas ga još uvijek vodi dr. sc. Vesna Turčin, umirovljena knjižničarska savjetnica.

Ponosni smo na svoju visoku razinu stručnosti u radu, kao i na spomenute izvrsne međuljudske odnose, a osobito se ponosimo time što nam korisnici često ističu našu ljubaznost i profesionalnost u komunikaciji.

Neka knjižnična anegdota, nezaboravni upit, korisnik koji se pamti?

Nekoliko svojih nezaboravnih korisničkih upita citirala sam u romanu „Između koljena“, a čini se da je jedan od inspirativnijih naslova „Sadako hoće živjeti“, koji se traži kao „Sad, bako, ako hoćeš živjeti“, „Sad ako ćeš živjeti“ i „Addiko hoće živjeti“. A moj korisnik koji se pamti profesor je matematike na PMF-u koji je veliki čitatelj dobre literature, kao i njegova supruga, također profesorica matematike u jednoj zagrebačkoj gimnaziji.

Obično bi u knjižnicu dolazili zajedno i veliki mi je užitak bio s njima razgovarati o autorima i knjigama. Kad je jedne subote gospođa došla sama, ispričala mi je kako se suprug ujutro probudio i upitao je može li taj dan biti oslobođen svih obiteljskih obveza, kako bi mogao ostati u krevetu i čitav dan čitati Prousta. 

O čitanju

Koliko stignete čitati?

Knjige su hrana od koje se raste iznutra. Imam veliku sreću da mi je posred svijeta u kojem živim i radim prostrt taj golemi stol s pladnjevima, pri čemu mi je jedina poteškoća nositi se s frustracijom zbog nedovoljnog vremena koje mi je dano da kušam sve ono što bih željela. No uzdam se u dobre vijesti koje su nam stigle s Yalea: istraživanjem provođenim dvanaest godina na 3 000 ispitanika dokazano je da čitanje produžuje život! Kako tvrde istraživači, sa samo pola sata čitanja dnevno, živjet ćemo 23 mjeseca duže, a to znači da što više vremena odvojimo za čitanje, bit će nam više darovano za još čitanja.

Teško mi je zapravo razumjeti zašto se malo čita. Zašto se ljudi uskraćuju u tako jednostavnoj i lako dostupnoj mogućnosti da uživaju, zabave se, spoznaju i uče. Kad usred napornog dana zamišljam idealan poslijepodnevni odmor, onda je to čitanje pod dekicom. Premda ne postoje dani u kojima ništa nisam čitala, uvijek mi se čini da je premalo.  

Teško mi je zapravo razumjeti zašto se malo čita. Zašto se ljudi uskraćuju u tako jednostavnoj i lako dostupnoj mogućnosti da uživaju, zabave se, spoznaju i uče.

Što ovih dana čitate? Preporučite i nama nešto!

Čitam „Lisicu“ Dubravke Ugrešić, slasnu književnu deliciju za sve one koje zanima čarolija pisanja, pripovijedanja i neuhvatljive igre fikcije i fakcije.     

Od knjiga s kojima sam se družila posljednjih mjeseci, izdvojila bih kratki roman „Sutra je ponedjeljak“  norveškog autora F. Gryttena, „O čajnicima i ženama“ i „Spori odron“, dva izvrsna romana naše Mihaele Gašpar, koju sam otkrila tek ove godine, te dojmljivu dnevničku prozu „Jedna žena u Berlinu“, surovo svjedočanstvo o vremenu njemačke kapitulacije.  

Možete li izdvojiti neki naslov koji ste čitali više puta i u različitim ga životnim razdobljima drugačije doživjeli, a sa svakim novim čitanjem Vam je postajao sve draži? Takav koji biste bez razmišljanja uvrstili među deset prijelomnih, životnih knjiga?

Više sam se puta vratila Proustu i Bulgakovu, sjajnom „Majstoru i Margariti“, i ne samo da sam ih drugačije doživjela, nego mi se činilo da čitam drugi tekst. One bi zasigurno bile na tom popisu, kada bih ga imala, a nemam jer taj koncept s deset prijelomnih knjiga ili ne funkcionira u mom iskustvu ili mi nikad nije bio u fokusu pa ga nisam ni osvijestila. Radije u glavi okupljam knjige po drugim kriterijima. Recimo knjige endemskoga autorskog glasa, koje ne sliče ničemu što sam prethodno čitala. Takvo mi je nekoć bilo „Sto godina samoće“ Garcie Marqueza i Borgesove priče, ili „Djevojčica koja je previše voljela šibice“ G. Soucyja, koja mi pada na pamet kao primjer iz novijeg vremena, a takvim sam doživjela i Karakaševo „Kino Lika“.

Postoje knjige koje nisam mogla ispustiti iz ruke dok ih nisam dovršila, jedna od posljednjih takvih jest „Odrubljena glava“ I. Murdoch, zbog koje sam, zadubljena u čitanje, u tramvaju ostavila kišobran.

Postoje one koje su iznimka među onakvima kakve ne volim – nezaboravni „Ostatak“ McCarthyja dokaz je da i lik koji je karikatura može biti savršeno uvjerljiv u majstorski napisanom tekstu. 

Postoje i one koje sam završivši zadnju stranicu, okrenula prvu i počela čitati ispočetka, takva mi je bila  „Lala“ poljskoga književnika J. Dehnela.

Postoje knjige čija se energija tako snažno izlila u mene da je još mnogo vremena poslije mogu osjetiti na tjelesnoj razini. Na primjer, „Brisanje. Raspad“ i „Hladnoća. Izolacija“ T. Bernharda.

Ali kao što se u svoje ljubavnike možda nikada ne bismo zaljubili da smo ih sreli u nekom drugom trenutku ili na drugom mjestu, tako bi vjerojatno i ova čitanja u nekim mojim drugim okolnostima imala posve drugačije ishode.

O pisanju

Domaća književna scena, uspijevate li je pratiti i što Vam se čini, živahna jest, ali koliko je zdrava?

S obzirom na to da vodim odjel nabave za četiri knjižnice, imam uvid u aktualnu književnu produkciju, a koliko uspijevam, nastojim je pratiti i kao čitateljica. Za zdravlje književne scene potrebno je mnogo više sinergije od postojeće: osim autora, potrebna je dobra i ni o čemu ovisna književna kritika, snažno nakladništvo i zainteresirana čitateljska publika.

Posebno me znalo rastužiti kad bi korisnik kojemu bih ponudila nekog domaćeg autora sumnjičavo negodovao ili bi mi čak odrješito rekao da „ne čita naše“, s objašnjenjem da ne voli hrvatske pisce jer da to ništa ne valja, ali kad bih ga pitala što je posljednje pročitao i koji mu se to autori nisu svidjeli, ne bi znao reći, odnosno odgovorio bi da ih jednostavno ne želi čitati. Knjižničarima, ali i drugim organizatorima književnih susreta dobro je poznato koliki trud ulože u oglašavanje takvog događaja i koliko su ona, unatoč tome, slabo posjećena. Na promocijama knjiga uglavnom su autorovi prijatelji i rodbina, a iznimke su vrlo, vrlo malobrojne.

Nakladništvo, pak, osim o (ne)zainteresiranosti čitalačke publike, ovisi o njezinoj kupovnoj moći, a aktualnu situaciju najlakše mogu oprimjeriti iskustvom iz knjižničarske perspektive: dok bi nekoć knjižnice čekale na hitove, slično kao što DVD izdanja filmova čekaju dok se oni ne izvrte u kinima, sada nam izdavači svoje bestselere dostavljaju odmah, kao kupcu na kojeg u startu itekako računaju.

A što se tiče naše književne kritike, kad bi je bilo više, kad bi bila više praćena i kad bi bila neovisna o poznanstvima ili bilo kojim drugim motivima izvan teksta, vjerojatno ne bismo bili u situaciji da imamo više pisaca nego čitatelja.

Vaša pozicija u tom kontekstu? Osjećate li se dobro kao hrvatska autorica u trenutačnim okolnostima?

S obzirom na to da sam imala veliku sreću da mi rukopisi dospiju kod sjajnih urednika, Krune Lokotara i Tanje Tolić, kao i to da mi je sva komunikacija i suradnja s izdavačkom kućom Hena com, koja mi je objavila drugi roman, bila čisti užitak, i ako tome još dodam odlične kritike, moje je iskustvo san svakog autora. Uzmem li pak u obzir ukupnost trenutačnih okolnosti o kojima sam prethodno govorila i smjestim li ih sustav vrijednosti u kojem već dugo kao društvo atrofiramo, ne osjećam se ni dobro ni optimistično.

U kojem se trenutku velika čitateljica prometnula u suverenu stvarateljicu teksta, nije baš da se to dogodi svakom gutaču knjiga...

Svojom spisateljskom barčicom zaplovila sam u trenutku kad je naš slavni nakladnički div potonuo, ostavivši iza sebe mnogo, mnogo brodolomaca. Za tu sam nakladničku kuću godinama honorarno lektorirala, sanjajući pritom kako ću jednoga dana, kad si to vremenski i financijski budem mogla priuštiti, i sama pisati. Nakon posljednje predane lekture, koja je, kako će se ubrzo ispostaviti, bila samo još jedna u nizu onih za koje nikada neću dobiti honorar, odjednom mi se dogodilo to dugo žuđeno slobodno vrijeme. Poklopilo se, naime, s trenutkom kada je i moje dijete dovoljno odraslo da sam to vrijeme mogla imati samo za sebe.   

Što Vas pokreće na pisanje novog teksta, što je onaj početni impuls?

Rečenica koja mi iznenada padne na pamet, a da ne znam ni tko ju je ni zašto u mojoj glavi izgovorio. Poslije će, kao i svaka zakotrljana gruda snijega, završiti tko zna gdje u lavini teksta. U „Taurusu“ je to „Kad zažmiriš, koga vidiš“. Jednu sam priču započela zbog ove: „Kad ju je upoznao, s jednim je živjela, drugoga je voljela, a s trećim je vodila ljubav; žudio je postati barem jedan od njih trojice”, jednu drugu zbog ove: “Na dvorištu punom kvrga ostao je babin lavor, da ga pere kiša.”  A sad mi je u glavi ova: „Zaljubio sam se u kraste na njenim mršavim koljenima.“

Raspisujete tabue, koketirate s pomalo bizarnom tematikom, iz kakve je to potrebe i s kojim ciljem?

Rekla bih da je to odraz moje neukrotive potrebe za kopanjem po unutrašnjim ranama i krastama, a bizarnim se služim kao lupom pod kojom se one bolje vide. Ne kopam zato da bi više boljelo, nego zato što me zanima kako se s njima nosimo i na koje se načine borimo za svoju unutrašnju slobodu. U romanu „Između koljena“ nije me zanimao incest kao patološki ili sociološki fenomen. Zanimala me mogućnost da se takav odnos dogodi odraslim, duševno zdravim osobama koje na njega svjesno pristaju, a mislim da nema odnosa u kojem se ljudi ne mogu naći.

Odnos prema svome starenju, propadanju tijela, kao i odnos prema vlastitoj smrti, što je najveći intimni tabu, samo su neke od dubokih voda za uranjanje u kompleksno tkivo čovjekove unutrašnje slobode.  

Interesantno je da prema postojećim zakonskim regulativama u većini zapadnih zemalja ne postoje ograničenja za sklapanje brakova duševno bolesnih osoba koje ne bi bile u stanju samostalno podići svoje potomstvo, ali je kažnjivo sklapanje brakova između srodnika do trećeg koljena, koje je, primjerice, posve uobičajeno u velikom broju azijskih zemalja. Argument o povećanom riziku od nasljednih bolesti potomstva kojemu su roditelji srodnici ne drži vodu jer je taj rizik jednak i kod potomstva nesrodnika koji su nositelji nasljednih bolesti. Osim toga, kažnjiv je brak srodnika čak i ako oni više nisu u fertilnoj dobi.

Sloboda i pravo na izbor ključne su riječi i „Taurusa“; kako se nosimo s odnosima koji nas guše, a iz kojih, zbog materijalnih okolnosti ili društvenih normi nije lako izići. Pravo na izbor bez obzira na dob i rodne uloge. Odnos prema svome starenju, propadanju tijela, kao i odnos prema vlastitoj smrti, što je najveći intimni tabu, samo su neke od dubokih voda za uranjanje u kompleksno tkivo čovjekove unutrašnje slobode.  

Romani su Vam složene strukture, kako gradite priču?

I za jedan i za drugi roman nekoliko mi je čitatelja reklo da ga nisu mogli ispustiti iz ruke i da im se sviđa lakoća kojom se čita. Rado bih da mogu reći da sam ih s lakoćom i pisala! Više od mene priču grade sami likovi koji ubrzo postanu nekako samosvojni i samovoljni. U tom shizoidnom procesu u kojem slušam njihove glasove i živim i njihove živote, preplićem vlastito iskustvo s njihovim i vrlo sporo i mukotrpno raspetljavam situacije u kojima su se našli. 

O lektoriranju

Što Vas u tekstu koji dobijete na lekturu može posve izbezumiti?

Nakon što smo urednica i ja proglasile „Taurus“ završenim, još smo ga jedanput detaljno iščitale, paralelno uz lektoricu, koja nije samo kroatistica, nego je i književnica i urednica, s dugogodišnjim iskustvom u lekturi. Svi naši ispravci uredno su uneseni. A opet sam u objavljenom primjerku, nasumično otvarajući stranice, pronašla propuste. To se svima događa, zbog zasićenja tekstom i, još više, kratkih rokova. Takve sitnice u tuđim tekstovima primijetim, ali ih razumijem.

Drugo je kad tekst boluje od autorove nepismenosti i nepoznavanja jezika, što je samo djelomice posljedica neadekvatnog obrazovanja, a prije svega je odraz nenačitanosti. S tim se vrlo teško nosim kad je u pitanju autor koji je svoju kreativnost odlučio izražavati jezikom, ali jednako tako i kad su u pitanju diplomski, doktorski ili slični stručni radovi, bez obzira na njihovo područje. 

Malobrojni su danas pisci koji tako poznaju normu i funkcionalne jezične stilove da glazbu svojih riječi mogu proizvesti kao na dobro ugođenu instrumentu. A najveći je problem kad autor svega toga nije svjestan. Zato sam se oduvijek klonila lekture beletrističkih rukopisa.    

Djelujete mi kao jedan od onih razumnih i milosrdnih lektora, koji ne zadiru u stil autora, ne mesare, ne diraju internacionalizme, dijalektizme itd.? :)

Najveći dio moga honorarnog lektorskog staža vezan je uz prijevode publicističkih i popularnoznanstvenih djela stranih autora, objavljivanih u izvrsnoj biblioteci Facta. U svakoj struci internacionalizmi su posve prirodna pojava pa njihovo kroatiziranje nakon što su se već uvriježili nije samo umjetno, nego može biti i kontraproduktivno.

Slično se dogodilo i u našoj struci, kada smo bibliotekare preimenovali u knjižničare, što je sadržajem već bio zauzet pojam i značio je zvanje kolega sa srednjom stručnom spremom. Pritom se za njihovo zvanje nije našao spretan izraz, nego su postali pomoćni knjižničari, što uopće ne odgovara sadržaju poslova koje obavljaju, jer diplomiranim knjižničarima oni nisu pomoćnici, nego su poslovi tih dvaju zanimanja različiti.