Jasna Horvat, profesorica statistike na osječkom Ekonomskom fakultetu, relativno brzo i s razlogom je stekla reputaciju književnice. Na poljima književnosti pojavila se 2002. godine knjigom Izgubljena vila, da bi veću pažnju publike i kritike ostvarila naslovom Alemperkina kazivanja (Naklada Ljevak, 2008.) koju čine priče motivirane slavenskom mitologijom, a podjednako su namijenjene djeci i ostalim uzrastima.

Nakon toga uslijedila su djela Pismo u pismu (2008.), Bizarij (2009.), Alikvot (2014.), Vilikon (2012.), Az (2009.), Auron (2011.) i Vilijun (2016.), a zapažanja sa svojih brojnih putovanja skupila je u knjizi Antiatlas (2014.). Putovanja pružaju širu sliku svijeta, trebala bi činiti da istinski shvatimo i poštujemo tuđe vrijednosti. Marija Todorova u knjizi Imaginarni Balkan (Naklada Ljevak, 2015.) pozitivno se izražava o putovanjima, putopiscima i putopisnom štivu, u toj vrsti literature vidi saveznika u širenju spoznaja: „Danas putopisi ne samo što dobivaju dužnu pozornost u najboljoj kritičkoj tradiciji nego predstavljaju i nezamjenjive materijale u proučavanju drugosti.“ (116.)

Simboli i pisma

Putovanja Jasne Horvat nisu izmaštana, već su stvarna i potvrđuju kako čin putovanja širi vidike, pozitivno djeluje na osobnost i čini putnika bogatijim iskustvom: „Putovanja su iskakanja iz putanje – kozmičke jedinične veličine svega što postoji. Iskakanjem iz putanja ostajemo bez rutine, a bez rutine potvrđujemo onu esenciju koju nas od djetinjstva uvježbavaju prikrivati, zatomljivati i uprosječivati.“ (49.)

Putopisno štivo Jasne Horvat krasi konciznost te stalno miješanje faktografije i osobnih dojmova. Njezini tekstovi nisu samo putopisi, već su prošarani dijelovima obiteljske povijesti; dok piše o sebi i svojim bližnjima, čini to odmjereno, sa stilom i mjerom, uravnoteženo. Tako ne saznajemo previše tko je njezin stalni suputnik B., drži do svoje privatnosti. Ne pretjeruje u opisu osobnih impresija, uljuđeno iznosi anegdote s putovanja i ujedno nudi povijesni pregled o posjećenom mjestu. Našlo se tu mjesta za Pariz, Moskvu, Barcelonu, Peking, Krk, Beč (odmah se posjetila izložba Klimtovih djela), Cancun, Zagreb, Rio de Janeiro (kao grad glazbe, autorica je primijetila da bi se taj grad svidio njezinom ocu).

Česti su pomni opisi viđenih znamenitosti, a dobar dio pažnje pridaje se simbolima i pismima, motivima koji su prisutni u njezinim drugim djelima. „Teme koje me zaokupljaju ne napuštaju me na putovanjima. Upravo suprotno, većinu putovanja kao da poduzimam upravo zbog njih. Uzročnost i posljedičnost tih vezanosti ne pokušavam pojasniti.“ (168.)

Obilne, korisne fusnote pretvaraju ove putopise u istraživačke tekstove, sve je potkrijepljeno detaljnim opisima lokacija. Opis Izraela Jasne Horvat može se usporediti s knjigom Peto evanđelje Dubravke Oraić Tolić, njezini su putopisi također duhovna putovanja, jedna vrsta pomno organiziranih hodočašća. Osim opisa procesa putovanja i posjećenih mjesta, u tekstove je redovno ubačena autoričina korespondencija koju je vodila s turističkom vodičicom Milicom, majkom i prijateljicama.

Literarni nadomjestak

Za one koji nisu vični putovanju, a rado bi nekako upoznali druge kulture, Antiatlas Jasne Horvat dobro će doći kao literarni nadomjestak za kretanje. Kod jednih će čitatelja Antiatlas poslužiti kao stimulans, stvoriti odvažnost i nagovoriti ih na put, dok će kod drugih iscrpni i informativni opisi Jasne Horvat zadovoljiti potrebu za kretanjem, učiniti da se osjećaju kao da su upravo bili na putu.[1]„Invencijski turizam“ – putovanje iz udobnosti vlastitog doma.

„Zapisivanjem putovanja traju i nakon povratka. Pišući, izdvojena sam iz života, a zapravo zaokupljena življenjem i onim što je prošlom putovanju dalo sadržaj.“ (125.) Dok putuje i znatiželjno promatra različite entitete, autorica širi horizonte – tako uviđa brojne prometne neregularnosti u Indiji, a primijetila je i da su Indijci veoma praznovjerni unatoč pismenosti. Osim što upoznaje druge kulture (indijska, brazilska, meksička), Jasna Horvat objašnjava kako brojna putovanja djeluju na nju[2]„U spremanju za izlazak s broda povjeravam se B.-u da zbog čestog, i ta mene uvijek iznenadnog ulaženja u nove gradove, imam osjećaj gubitka identiteta.“ (200.) , no nije Antiatlas samo primjer putopisne književnosti, već je i primjer odlične autobiografske proze i memoaristike.

Na kraju knjige nalazi se Apodemijski savjetnik, kratak vodič prigodan za putnike. Što ponijeti na put, na što pripaziti, koje su osnovne kulturne prakse u pojedinim zemljama i kako se (ne) ponašati. Ukratko, Antiatlas je intrigantno, sofisticirano i minuciozno štivo.