Valjalo mu je sačekati tridesetak minuta prije nego li će sjesti za volan svog kabrioleta, odvesti se na obližnji aerodrom pa otrčati u zagrljaj djevojci koju nije vidio čitave tri godine. Dan je bio ljetni; zamijetio je nekoliko gospođa kako sklonjene pod visokim mediteranskim biljem uživaju u trivijalnoj književnosti i njihove muževe kako sjede za stolom uronjeni u kartašku igru. Tamo niže, na samoj plaži, uočio je i nekoliko djevojaka, naočigled predivnih. Sjedile su u plićaku; jedne zamahujući lepezama, dok su se druge igrale oblutcima i prevrtale ih u svojim rukama prije no što bi zamahnule (koliko im je to krhkost bića dopuštala) pa ih otpremile ka dubinama. Prema horizontu, otocima koji se naziru, suncem obasjanim brodicama, prostoru i vremenu kojemu ne pripadaju, koje im izmiče – prema nepoznatome.

Uživao je u promatranju njihove bezazlene igre. Jasno je mogao razaznati kako su i one osjećale zadovoljstvo; lica su im emitirala radost koja se rasprostrivala poput koncentričnih kružnica propadajućih oblutaka. Zvukovi su bili sasvim prikladni; čuo je padanje karata o stol, harmoniju okretanja listova te sudare kamenja i mirne, ledeno glatke, vodene površine. Razigrani su ženski glasovi dirigirali tim orkestrom, upravljajući pozadinskim zvukovima među kojima se mogao čuti i kakav povišeni ton za kartaškim stolom, komentar o knjizi te dobro poznata, neprestana arija cvrčaka.

Izuzev toga nije bilo previše za čuti ili vidjeti. Bonaca se podigla iz mora i ušuljala u prostor, čineći od okolnog svijeta da bude miran i staložen.

Ovaj ga se prizor dojmio. Punim je pravom uživao i u milozvučnoj glazbi života što ga je pratila, njena je blaga melodija na stanoviti način opravdavala samo njegovo postojanje. Čak i da je stigao na ovaj svijet bez nekog posebnog cilja, pomislio je, samo je svjedočanstvo ovome prizoru dovoljno da svoj život proglasi velikim, vrijednim i vrlo dobro iskorištenim.

Sloboda je, izvadio je svoj dnevnik i počeo zapisivati, kada se život razumijeva na taj način – jer to čovjeka čini zadovoljnim, spremnim da se oduševi trenutkom, da ga registrira, vrednuje, pa prema njemu odredi svoje buduće akcije i poteze. Ne bi li bilo divno za čovječanstvo, nastavio je pisati okružen spokojem i skladom običnog srpanjskog dana, kada bi svi ljudi na ovome svijetu bili upravo tako slobodni, pa da o sebi odlučuju i život si grade u dosluhu s harmonijom u kojoj su nastanjeni?

Nedaleko je od sebe ugledao sitno biće koje ga je zainteresiralo, pa je ustao provjeriti o čemu se radi. Spazio je guštera; primijetivši kako leži rasprostrijet na vreloj kamenoj postelji. Gmaz se sunčao, skamenjen od užitka i mirnoće koja ga je zatekla u ovo sparno popodne. U isti se mah s njime poistovjetio, pomislivši kako je ležanje na suncu zasigurno najraširenija omiljena aktivnost među čitavim životom na Zemlji.

Misao ga je udarila poput metka.

Gušter, djevojke u plićaku, on, i onih nekoliko galebova što ih je promatrao kako se uvijaju u svojoj raskoši prije nego su poletjeli u visine – svi oni su isto. Iznenada je pojmio; kada bi se sutradan sunce kojim slučajem ugasilo, nestajući iza obzora zauvijek te ostavljajući svijet okupan u crnilu, nestalo bi i guštera, i galeba, i njega. Isčeznule bi i djevojke u plićaku, trivijalna književnost, kartaška igra i mediteransko bilje. Nestala bi i ona, avion i smioni pilot koji će ga uskoro prizemljiti.

Potresen tom spoznajom čitav je prizor ispratio još jednim pogledom te se konačno uputio prema svom kabrioletu. Uskoro ju je trebao vidjeti.

Putem je, dakako, razmišljao o njoj. Jasno je pamtio njen pogled; bila je to jedna od uspomena koja mu je ostavila nadu u njih dvoje te ga prisiljavala da je opetovano oživljava u svojim mislima, a koja mu i sada daje naslutiti kako nije sasvim besmisleno da upravo odlazi pred nju. Sjećanje ne može biti samo lijek za bolesne, pomislio je, za one koji se ne mogu poistovjetiti s realitetom sadašnjosti; sjećanje mora upućivati na nešto značajnije, ono što može iz njega proizaći – određenu vrijednost. Ne daje li mu to, na koncu, i legitimitet za samo postojanje?

I njen smiješak je čuvao kao bistru uspomenu; nerijetko ga je izvlačio iz nevolja te ga je bez veće muke mogao dozvati k pameti. Katkad bi, naime, znao jutro dočekati potišten, naročito u one dane kada bi osjetio da ga nešto pritišće, sa svih strana, nešto što nije mogao identificirati i čemu nije mogao odrediti uzrok. Tada bi, prestravljen, požurio da je nježno probudi; najprvo je promatrajući, odgađajući tako savršen trenutak koji će ga izvući iz tog stanja – časak u kojemu će život poteći iz njena osmijeha i podsjetiti ga na magičnu dražesnost, vrijednost kojom je ispunjavala samo njegovo biće.

Nešto mu je govorilo kako ova sjećanja ne mogu biti uzaludna, kako nešto ima proizaći iz njih.

Razum mu je govorio drugačije; prošlost nas oblikuje na onaj način na koji je sami interpretiramo, a ona ju je mogla posve različito odgonetnuti. Shvativši kako je zamršena mreža ljudskih sudbina potpuno neovisna o njegovim sjećanjima i željama, zgrozio se u trenu. Obuzet osjećajem potpune bespomoćnosti najzad je zaključio kako ne zna što od ovog susreta očekivati.

Stigavši na mali provincijalni aerodrom parkirao je automobil u ugodan hlad palmi i ispružio se na haubi, namjestivši se upravo tako da mu je pogled obuhvaćao nebeski prostor kroz koji će vrlo skoro proletjeti avion, i ona u njemu.

Pokušao je osluhnuti svijet kojim je tamo bio okružen – tišina. Pomislio je kako neko mjesto možemo odrediti prema njegovim zvukovima, prema izloženosti životnim melodijama koje od njega čine ono što jest. Izostanak buke ga je oraspoložio; svijet je ovdje bio spokojan, oslobođen od vike i dernjave, razriješen napornih zvukova svake vrste. To mu je prijalo; dopuštalo mu je da osluhne vlastito srce i uvjeri se kako je živ, kako postoji.

Prekinuo ga je oštar, prodoran zvuk. Zatim je ugledao avion i pogledom ispratio njegovo slijetanje.

Izašla je za manje od deset minuta. Potrčavši joj ususret se nemalo razočarao; zagrljaj nije bio dostojan trogodišnje odvojenosti. Doimala se odsutnom. Izmijenili su nekoliko riječi prije no što joj je zazvonio telefon.

Promatrao ju je dok se vrlo glasno s nekime prepirala na njemačkom jeziku; strašni, naporni zvuk svađe parao je milinu dana. Svijet je odjednom postao bučan te je pomislio kako ne žali što ne razumije ni riječi.

Istovremeno mu je nešto privuklo pozornost; ugledao je žohara. Izvrnut na leđima, mali je stvor ležao ondje i nije znao što bi sa sobom. Njegove sitne nožice su neprekidno igrale, a mladić se upitao misli li ovo biće kako i dalje gazi pravo, kako korača kroz svijet ili je svjesno ove tragedije u kojoj se zateklo te čini sve ne bi li se uspjelo okrenuti? Nadvio se nad njim kako bi mu pomogao, no ona ga je preduhitrila.

Stala je na nj čitavom težinom svog lijepog tijela; kukac prsne, njegova mala crijevca poispadaše te se na gnjusan način sljube s asfaltom i postanu ništa. Ovo biće nestane. Njegove igraće nožice su bile raspadnute, ticala pokidana; bila je to samo odvratna mrlja što čeka da je ispere tijek vremena ili kakav ljetni pljusak. Zvuk koji je ispratio ovaj užas bijaše grozan; čuo je krckanje njegova oklopa, istiskanje njegove ljepljive, želatinaste srži. Osluhnuo je smrt; osjetivši je bitno drugačijom od svega što je imao prilike taj dan iskusiti.

Djevojka je po završetku telefonskog razgovora sjela u automobil. On joj se pridružio, upalio motor i polagano krenuo. Nije bilo previše od razgovora. Djelovala je ljuto, vidno potreseno. Mladić je zaboravio na užas kojemu je svjedočio maločas te preneraženi izgled lica zamijenio obrisom blagog spokoja i snažne uvjerenosti.

Napokon je znao što mu je činiti.