„Trči, Markec, trči!“, ponavlja si Markec u glavi dok veselo trčkara dugom cestom predgrađa beskrajnog grada.

U ruci nosi platnenu vrećicu s desetak vrsta slatkiša. To nije dovoljno. Mora još trčati, mora skupiti još slatkiša. Vrećica mora biti puna. Samo tako će ga uspjeti umiriti. Samo tako će spasiti svoju majku.

„Trči, Markec, trči!“ rečenica je koja se vrti u mališanovoj glavi kao pokvarena ploča koja zna odsvirati samo jednu pjesmu.

Klinac od jedanaest godina, plave kose i smeđih očiju trči dugom cestom predgrađa koje je usnulo u atmosferi Noći vještica. Lažni kosturi vise obješeni s drveća, a bundeve obasjavaju put. Dekadentna fasada je samo dodatan doticaj koje predgrađe oboji u dodatnu nijansu strašnijeg ugođaja kojeg svi žele imati na ovaj poseban dan. A Markec? On trči i trči. Obučen u malenog vražićka kojemu su na leđima zašivena anđeoska krila i s puškom umjesto vila, on trči i trči.

....

Pozvoni na vrata Gospođe Aberinte. Nitko se ne javlja. Mališa pozvoni opet. Nitko se ne javlja. On se sjeti riječi svoje majke, kako uvijek treba biti strpljiv. Pogleda na sat. Ima još dvadeset i pet minuta da napuni vrećicu sa slatkišima. Nervozno počne marširati na mjestu. Stane. Začuje zvukove iz kuće. Vrata otvori stara Aberinta. Lice joj je blijedo. Oči su joj krvave. Osmijeh ukrašen trulim zubima. Ruka joj je išarana ubodima igle. Neobično je sretna.

„Bok,maleni! Što želiš od mene?“

„Želim slatkiše!“

„Oooo, pa naravno. Zaboravila sam da je danas taj dan!“ gospođa nestane na trenutak i vrati se sa šakom bombona.

„Eto maleni, ovo je za tebe!“

„Ovo nije za mene, ovo je za njega!“ ispravi je on.

„Njega? A gdje je on da skuplja svoje slatkiše?“

Starica ne dobije odgovor. Samo gleda u malenog kako trči u susjedno dvorište.

„Oh...“

....

Mališa pozvoni na vrata gospodina Batinića. Nitko se ne javlja. Markec odluči pričekati. Ne želi uznemiravati starije. Zna kako su stariji ljudi često sporiji. Širom otvori svoja usta u novoj spoznaji. Stari ljudi su često i gluhi. Mališa ponovno pozvoni na vrata gospodina Batinića.

Neobično sretan, baš kao i gospođa Aberinta, gospodin Batinić otvori vrata. Prije nego što išta zamoli starca, Markec pogleda što se nalazi u slabašnoj tami. Osim starog namještaja kojega je zakrila paučina, nema ničeg interesantnog.

„Što je maleni? Želiš li slatkiše?

Markec se naceri. Podigne svoju platnenu vrećicu. Starac je otvori, gleda što ima u njoj. Nije suviše oduševljen.

„Slabo ti to ide danas. Trebao si trčati sa stalnim školskim prijateljima, oni su nas sve opljačkali za sve slatko u ovoj kući.“

Mališa tužno slegne ramenima. Uzdahne. U pozadini kuće čuje korake. Iz tmine izađe Tomica s kojim ponekad dijeli klupu u školi.

„Kako dobro...“ tiho prošapće Markec dok gleda Tomičin kostim. Školska uniforma koju inače vidi samo u starim filmovima. Uvijek je želio ovakav otići u školu. Na kostimu svog školskog druga, Markeca je najviše oduševila zamjena za krv. Znao je da Tomica i njegov otac nemaju puno para da priušte lažnu krv, ali takvi su ljudi najsnalažljiviji! Tako je barem govorio Markecov djed. Sumornoga lica, prekrivenom neobičnom i gustom blijedom tekućinom, Tomica uzme novac od starca i iziđe iz kuće. Neobično je tih.

„Pozdravi oca“ zadere se starac ćelave i smežurane glave.

Dok mu gospodin Batinić puni vreću svojim slatkišima, Markec se okrene prema Tomici koji se već nalazi na cesti i zadere se:

„Super ti je kostim Tomica!“

....

„Trči,Markec, trči!“ odjekuje ista rečenica, uvijek istog intenziteta.

Markec utrči u dvorište obitelji Fazanović. Na putu do trijema ugleda najmlađeg sina obitelji, Robija, kako se igra sa svojom djevojkom. Pozdravi ih. Robi odzdravi, ali njegova djevojka duge kovrčave crvene kose ne kaže ništa. Niti ga ne pogleda. Markec se osjeti pomalo uvrijeđenim. Taj osjećaj ubrzo splasne kada za to pronađe racionalno objašnjenje . Pa kako ga je mogla vidjeti kada licem grije golo Robijevo međunožje. Valjda se neće prehladiti.

Mališa pozvoni. Paranoični gospodin Fazanić otvori vrata. Gleda oko mališe, gleda po ulici, gleda u svog sina koji leži na onesviještenoj djevojci raširenih nogu i radi nekakve čudne ritmičke pokrete svojim bokovima. Fazanić se zamisli, pokušava se sjetiti na što ga to podsjeća. Nasmije se.

„Pa to su isti oni pokreti zbog kojeg i imaš toliko braće!“ uzvikne Fazanić na sina i prasne u histerični smijeh. Smije se i smije. Padne na pod. U salvi smijeha pokušava doći do zraka. Smiri se. Nasloni se na vrata. Uzdahne. Sretan je.

„Što želiš maleni?“

„Slatkiše!“

Gospodin Fazanić izvuče nekoliko tabletica iz džepa i strpa ih u platnenu vrećicu.

„Tvoja mama obožava ove slatkiše.“

„Super! Hvala vam gospodine Fazaniću!

Markec se uozbilji. Tuga preplavi njegovo lice.

„Ali trebaju mi slatkiši za brata...“

„Ma i on ih isto može jesti.“

Mališa se ponovno razveseli.

„Hvala vam gospodine Fazaniću!“

Prije nego što se okrenuo i potrčao prema susjednoj kući preko puta ceste, Fazanić ga zaustavi.

„Pošto si mi tako simpatičan, evo nešto posebno za tebe. Samo za tebe.“ tiho prošapće koščati narkoman i nestane.

Nakon vike s njegovom ženom, bacanja boca u zid, ženinih krikova i par hica iz pištolja, Fazanić se vrati. Neobično je sretan. Drhtavim rukama pažljivo nositi staklenu površinu na kojoj se nalazi bijeli prah.

„Što je to gospodine Fazaniću?“ začuđeno upita vražićak s plastičnom puškom u ruci.

„Sve.“

„Mogu probati?“

„Naravno da možeš. Ali moraš paziti. Ovo se ne jede ustima, ovo se jede nosom!

„Nosom?“

„Da! Tako je!“

„Ok!“ veselo klikne mališa.

...

Markec se osjeća kao da ima snagu stotinu automobila. Trči i trči! Ništa ga ne može zaustaviti. Smije se. Divi se ljepoti razrušenog predgrađa. Divi se pregaženom beskućniku koji leži na cesti. Smije se djevojci koja bježi od bande nasilnika. Divi se prizoru obješenog čovjeka kroz prozor. Sve je tako lijepo, sve je tako divno. Čak i mjesec kojega se danas ne vidi.

U trčanju mu se pridruži školski nasilnik, Macon. On isto sretno trči i divi se svemu što ga okružuje.

„Zašto trčiš, Markec?“

„Moram skupit dovoljno slatkiša!“

„Koliko ti još treba?“

„Još samo malo!“ uzvikne Markec i pokaže vrećicu koja je skoro pa puna.

„Zašto? Šta to nije dovoljno?“

„Moj brat mora pojest puno slatkoga da prestane plakati!“

„Pa to mu je dovoljno!“ Macona stane. Hvata dah. „Pa to je dovoljno!“

Macon se sruši na pod. Markec nastavi trčati. Gleda u nebo i smije se. Iza sebe začuju grupu grubijaša iz druge škole kako metalnim šipkama udaraju po Maconu. Tako divan zvuk stvaraju!

...

Još je malo vremena. Baš će stići na vrijeme natrag u kuću. Euforija zbog uspješno obavljenog posla nikako da splasne. Trči i trči. Trči i dotrči na trijem nepoznate kuće. Zvoni i zvoni. Maršira na mjestu. Pjeva pjesmicu koju je naučio u vrtiću pred nekoliko godina. Nije znao da je se sjeća. Vrata se otvore. Mališan s ljubičastim očima i razbijene usne mu otvori vrata.

„Imaš slatkiša?“ sretno ga upita Markec.

Dječak se povuče u kuću. Umjesto njega, pojavi se majka. Ispod njezinog starog ogrtača vidi stvari koje ne bi smio gledati. Ipak, pogled je teško odvratiti od tog prizora.

„Šta želiš?“

„Slatkiše!“

„Zašto bi' ti dala slatkiše? Jedva ih imam za sebe.“

Mališa razočarano gleda u crninu koja se nalazi ispred njega, na međunožju nepoznate susjede.

Razočaranje kratko potraje i sreća ponovno prokuha njegovim tijelom. Podigne svoj pogled i naceri se vragolastim osmijehom.

„Mogli li dobiti slatkiše?“ ponovno je upita.

„Zašto?“

„Jer ako se ne vratim kući unutar pola sata moja će se mama ubiti zajedno s mojim bratom!“ kroz veseli ton joj objasni svoju misiju.

Žena djeluje nezainteresirano.

„Ti si mali od one kučke s kraja ulice? Ona koja ima i onog retardiranog sina?

„Tako je! Malo retardirano đubre koje stalno plače!“

Žena ispuhne dim cigarete

„Žao mi je mali. Nemam ništa.“

„Mogu dobiti barem cigaretu za mamu?“.

Žena uzdahne. Pročačka gustu crninu na svom međunožju. Razmišlja.

....

„Trči, Markec, trči!“, ponavlja si Markec u glavi dok trči dugom cestom predgrađa beskrajnog grada. Euforija ga napušta, ali sreća i dalje kola njegovim venama. Konačno je uspio. Ima slatkiše i cigaretu.

„Trči, Markec, Trči!“, odjekuje ista rečenica, uvijek istog intenziteta. Cesta se čini dugom, no kraj je blizu. Svjetlo njegove sobe i dalje obasjava noć umjesto ulične lampe.

...

Markec uleti u kuću kroz otvorena vrata. Tišina.

„Mama, mama! Donio sam slatkiše za bracu i tebi jednu cigaretu“ ponosito će on, ali nitko mu ne odgovori. Tišina.

Bijesno uzdahne i krene marširati kućom s platnenom vrećicom koja skoro pa da je puna. Maršira kroz dnevni boravak. Ondje nema nikoga. Maršira kroz kuhinju. Ondje nema nikoga. Maršira kroz hodnik. Nikoga nema.

Popne se uz stepenice. Korača prema svojoj sobi. Odgurne vrata sobe. Veselje ispuni njegovo lice.

„A tu ste!“ uzvikne mališa kad ugleda usnulu majku i brata.

„I zaspali ste...“ tužno će.

Markec sjedne na krevet, pored svoje majke. Gleda kako njegov brat spava u invalidskim kolicima sa zgrčenim licem. Nekakva čudna pjena mu izlazi na usta. Majka pak spava mirno, smireno. Ima blaženi izraz lica, kao da je ništa ne može probuditi. Markec pogleda u praznu kutiju koja se nalazi na noćnom ormariću. Uzdahne. Bijesno. Rukama se lupi u koljena.

„Ovaj put mi nisi ostavila nijednu tabletu za sretan san!“

Legne se pored majke i pokrije pokrivačem. Glavom mu više ne lete paranoične misli kako mora trčati i trčati. Uspio je. Donio je slatkiše i cigaretu. Možda ne na vrijeme, ali uspio je. Jedina misao koja ga je mučila u te duge noći bila je zašto je majka popila toliko tableta za sretni san kad s njima ne sanja ništa osim crnine.