“Usklađivala je korake s koracima nepoznatih ljudi da je tako odvedu u različite sudbine. Zavidjela je poštaru na biciklu, zavidjela je njegovim kotačima koji su ljubili šljunak, zavidjela je što zna samo jedan jezik, samo jednu zemlju, zavidjela je njegovoj neodijeljenoj prošlosti, neodijeljenoj od njegove budućnosti.”

Čitateljski klub “Nedopričljivi” tradicionalno u mjesecu ožujku odaje počast hrabrim i snažnim ženama. Ovoga puta smo izabrali roman koji je djelomično autoričina autobiografija. Naime, Anouk Markovits je odrasla u ekstremno zatvorenoj ultraortodoksnoj židovskoj zajednici te je zbog dogovorenog braka odlučila napustiti obitelj i zajednicu, sa samo devetnaest godina.

Čitateljski klub: Nedopričljivi
Pročitana knjiga: Zabranjena sam
Autorica: Anouk Markovits
Datum rasprave: 17.03.2022.

Radnja započinje 1939. u Transilvaniji, kada petogodišnji Josef svjedoči ubojstvu svoje obitelji, koje je počinila rumunjska fašistička organizacija, tzv. Željezna garda. Pet godina kasnije, Josef će spasiti mladu djevojku Milu koja će odrastati u obitelji Zalmana Sterna, uz njegovu kćer Ataru. Zbog komunizma u usponu, Stern će se sa svojom obitelji preseliti u Pariz. Atara i Mila, nažalost, neće osjetiti čari modernog i velebnog Pariza jer se mlade djevojke moraju što više učvrstiti u svojoj židovskoj vjeri, bez snova o slobodi i modernom životu, u kojem se krije bogatstvo pisane riječi i perspektivna karijera.

Tema nam je bila nova, što će reći da o hasidskim židovskim zajednicama nismo znali ništa. Dobri stari Google je pomogao i u ovom slučaju. Pa da vas onda kratko upoznamo s tim:

Hasidizam, religijsko-socijalni židovski pokret sa snažnim pijetističkim i mističkim korijenima, raširen u XVIII. st. u Poljskoj i središnjoj Europi. Značajke su mu molitvena pobožnost, proučavanje Biblije i Talmuda; utemeljitelj je Jisrael ben Eliezer (1700–60). U XIX. st. pokret se s emigrantima djelomično seli u SAD, gdje kao i u Izraelu ima vrlo razvijene zajednice. (izvor: enciklopedija.hr)

Ponekad je teško komentirati i osvrnuti se na nešto o čemu, prije svega, ne znaš ništa niti na taj način živiš svoju sudbinu, vjeru, karijeru…

Pokušali smo shvatiti taj način života, bez osuđivanja i negativnosti jer nam, u pravilu, nije jasno kako netko može živjeti u takvom okruženju – primjerice, što će reći drugi ako voziš bicikl na šabat ili kako ti pada na pamet da se usprotiviš dogovorenom braku.

Ponekad je teško komentirati i osvrnuti se na nešto o čemu, prije svega, ne znaš ništa niti na taj način živiš svoju sudbinu, vjeru, karijeru...

Priznat ćemo da smo više očekivali o životu same Atare, mlade buntovnice u kojoj smo prepoznali autoričin potpis i zaključili kako je o sebi možda i najteže pisati. Možda smo u ovom slučaju ipak dobili onaj efekt “manje je više” jer nam je Atara postala simbol snage i hrabrosti, ono za što se jedna žena treba boriti i izboriti kako bi sama donosila vlastite odluke: o školovanju, karijeri, braku i slično.

Tema vjere, koja gotovo da graniči s mazohizmom, još jednom nam je stvorila gorčinu u želucu jer smatramo da trebaš živjeti svoju vjeru ako te to čini sretnim do određene granice, bez odlaska u krajnost. U protivnom se sve svede na zabrane, kontrolu nad svakim postupkom i život koji je netko drugi stvorio da ga živiš. Vjerujemo da su ipak sretni oni koji, i u takvim dogovorenim brakovima, uspiju naći svoju srodnu dušu i zajedno živjeti u ljubavi i vjeri.

“U treperavo pariško praskozorje zanjihao se krug makova, svaki cvijet grimizna sloboda koja podrhtava na krhkoj stapki.”

Jedna od članica ispričala nam je zanimljivu priču o tome kako je godinu dana živjela u jednoj židovskoj četvrti u Londonu. Unutar “slobode” kojom su okruženi, zapravo su sve zatvoreniji. Lijepo to izgleda izvana: djevojke koje proučavaju Toru i pritom se igraju riječima; magično, ali tužno jer te djevojke u konačnici služe samo za rasplod. “Licemjerje je to na svim razinama”, zaključila je na kraju.

“Rijeka je plakala na prozorskom oknu, oplakivala nemoguć povratak.”

Posebno nam je bio upečatljiv lik Florine, koji se pojavljuje na početku i na kraju romana. Bivša sluškinja obitelji Lichtenstein i nesuđena Josefova “majka” spasila je siroče koje je ostalo bez roditelja i pokušala ga odgojiti kao kršćanina. No, nedopustivo je židovsko dijete odgajati u drugoj vjeri. Florina će na koncu duševno oboljeti: srećom, život će se pobrinuti da zaborav prekrije njenu bol.

Priznat ćemo da nismo vjerovali da će ova tema i ovaj roman izazvati ovako žestoku raspravu. Upadali smo jedni drugima u riječ, što naravno nije pristojno, ali definitivno smo imali puno toga za reći. Još smo jednom zaključili da smo sretni što živimo tu gdje jesmo i da imamo “slobodu” ponašati se kako želimo.

Priznat ćemo da nismo vjerovali da će ova tema i ovaj roman izazvati ovako žestoku raspravu.

Nismo mogli, a da se na kraju ne zapitamo što bi na sve to rekao Bog, s obzirom na to da nas uče kako se moramo bojati Boga, ali i da nam Bog na kraju sve oprašta, samo se trebamo pokajati. Ako je Bog milostiv i spreman oprostiti, ima li čovjek (vjernik) pravo činiti suprotno?

U pauzama između komentara, konzumirali smo fine slatke i slane zalogajčiće jer smo, usput, proslavili i naš 8. rođendan. Živjeli!

8. rođendan Nedopričljivih

A sad ćemo vas upoznati i s ocjenama koje smo udijelili ovom romanu: tema/ideja 3.7; stil pripovijedanja 3.4; karakterizacija likova 3.6 i opći dojam 3.8, što romanu daje konačnu ocjenu 3.6.

Do sljedećeg susreta s Nedopričljivima, još jedan prekrasan citat:

“A onda je jedno slovo pobjeglo i zavrtjelo se izvan sobe. Rukama je pritisnula otvorenu knjigu, ali slova su se nastavila izdizati, poskakivati, odmatati se u otvorene oblike koji su se vrtjeli, vrtjeli… vrtjeli su se u zabranjene pjesme liceja i matematičke formule.”