Osnovne informacije: 

Čitateljski klub: Pohotnici/SČK

Pročitana knjiga: Vrli novi svijet 

Autor: Aldous Leonard Huxley 

Datum rasprave: 2014.

(Napomena: svi engleski citati su s Wikipedije)

Oh, Vrli novi svijete! uspio si dobiti prosječnu ocjenu 4.3 (min. 3.5, max. 5, median 4.5), a kako i ne bi kad činiš kombinaciju cjeloživotne mladosti, sreće, zdravlja i seksualnih sloboda. (In 1999, the Modern Library ranked Brave New World fifth on its list of the 100 best English-language novels of the 20th century. In 2003, Robert McCrum writing for The Observer listed Brave New World number 53 in "the top 100 greatest novels of all time", and the novel was listed at number 87 on the BBC's survey The Big Read.)

Prije no što smo ušli u filozofske rasprave i počeli stvari shvaćati osobno, bilo je nešto uvodnih komentara o samom piscu (Aldous Leonard Huxley 26 July 1894 – 22 November 1963) i njegovoj motivaciji da napiše ovakav roman. Kao razlog predložen je šok koji je pisac  viktorijanskog uređenja (Queen Victoria, after whom the era is named 1837–1901) doživio kada se susreo s američkim hedonizmom. (He spent the later part of his life in the United States, living in Los Angeles from 1937 until his death.).

Slično bi se, kako priče kažu, dogodilo kad bi Sanjari došli na raspravu Pohotnika. (citation needed)

Nakon kratkog uvoda rasprava se vodila oko pitanja je li Vrli novi svijet distopija.
Nad njim su formirane dvije grupe: "Sokrat, a ne svinja/Moje patnje, moji snovi" (u nastavku PROTIV) te suprotna "Odoh ja u svinje, brate Sokrate/ bolje gram, nego jamac za kredit" (u nastavku ZA).

"Tko ima pravo odlučivati da će netko biti fizički osakaćen!"
Smetale su preuzvišene ideje Mustafe Monda i ostalih vladara svijeta grupu PROTIV. Smetalo ih je što je čovjek, a ne slučajnost, odgovoran za odluku da će netko biti Alpha Apolon, a drugi Epsilon šonjo. ZA nisu imali ništa protiv toga jer su prethodno spomenuti sretno osakaćeni u svom postojanju, jer imaju svrhu i svoje mjesto pod suncem.
U svijetu umjetnog, ali održivog sklada moraliziranje bez razloga ili kritika na mjestu?

„Nema sreće bez borbe..."
"Nesreća je mjerilo sreće..."
Misli je nastavljala PROTIV. Ideja je bila da je svijet, prepun stalne sreće koja nije rezultat osobnog truda, plitak i nezanimljiv te da bi radije prihvatili bol u stvarnom svijetu, napredujući i pronalazeći svoj put. Neosporno uzvišen cilj, ali ZA bi prihvatila sigurno zadovoljstvo, makar i da im ga netko drugi osigura, nego riskirali ne pronaći vlastito zadovoljstvo. Nema glamura u sreći, rekao bi Mustafa Mond: 

"Actual happiness always looks pretty squalid in comparison with the overcompensations for misery. And, of course, stability isn't nearly so spectacular as instability. And being contented has none of the glamour of a good fight against misfortune, none of the picturesqueness of a struggle with temptation, or a fatal overthrow by passion or doubt. Happiness is never grand."

Razlog dolaska do vrloga novog svijeta je taj što su ljudi bili bezuspješni u pronalasku osobne sreće, što je u konačnici rezultiralo ratovima.
Jesu li ratovi, kao posljedica nezadovoljstva, manje plitki od strukturirane sreće?

"Kako se razvijati kao osoba ako si stalno sretan?"

ZA bi se bez dvojbi nagutala some, tugu prespavala, rast zanemarila.
PROTIV je davala primjere svojih nedaća te kako su kroz njih nešto naučili, uglavnom  postali potpuniji i zanimljiviji...

Manifestacija nesreće i nezadovoljstvo kao glavna pokretačka sila promjena mogu se vidjeti kroz dva obrađena lika u Vrlom novom svijetu.
Bernard Marx je Alpha koji tamo ne pripada. Prezire plitko društvo jer nije prihvaćen. Moralizira jer ne može uživati koliko poželi, što ga dovodi do samostalnog razmišljanja, do uzdizanja vlastite individualnosti i patništva. Ali kad se prilika za potpunim uživanjem pruži, patništvo naglo pada u drugi plan. Koliko je uzvišeno uzdizati patnju kada ona nije izbor?
Helmholtz Watson savršen je u svemu. Kršan momak, popularan među djevojkama, predavač na faksu. Može uživati u čemu poželi. Usprkos tome, osjeća se neispunjeno te odlučuje potražiti nešto više. Nadrasta lako dostupne užitke bez osuđivanja, osjeća se neispunjenim a ne zamjera, ne stvara patnika od sebe da bi nahranio taštinu. Time predstavlja jedinu stvarnu kritiku vrlom novom svijetu.

Pisac ovog izvještaja u raspravi je bio skloniji grupi ZA jer je vjerovao da su ljudi PROTIV Bernardi koji se vide kao Helmholtzi. I sam se često tako ponaša, osobito kad o sebi piše u trećem licu.

Bila je to zanimljiva i zabavna rasprava čiju će strast teško nadmašiti ljubavni roman ili putopis.

Do sljedeće prilike,
živjeli!

 

Treće lice: Alan Martinović