"Ubiti pticu rugalicu" Harper Lee: pročitati knjigu divnicu
Sanjari Vrlog novog čitateljskog poznati su po sanjarskim osvrtima koji znaju okasniti, no ovaj ruši sve dosad ostvarene rekorde. Trčao je prema nama punih šest mjeseci. No, stigao je na cilj jer, kad trebate pisati seminare, i zaostali osvrt čini se zanimljivijom rabotom.
Kad joj je bilo gotovo osam mjeseci, moja je grupa Sanjara u lipnju pročitala roman Ubiti pticu rugalicu autorice Harper Lee. Kad smo se sastali, i naši strahovi od toga da nikako nećemo naići na dobru knjigu u nizu osrednjih pročitanih pokazani neutemeljenima, opustili smo se i zaboravili na rane iz prošlosti. Naši dojmovi i slijeva i zdesna bili su ponešto različiti, bilo da smo stajali ili sjedili, jurili kroz knjigu ili polako uživali. Nismo marili, sve dok smo iz knjige nešto dobili.
Kako je prošlo dovoljno vremena da se objektivno osvrnem na ovaj događaj, mogu reći da je sve počelo jednim mojim rođendanom kad mi je drag prijatelj poklonio ovu knjigu. Da je nisam imala na svojoj polici, možda je ne bih tako često zagovarala kao prijedlog i tko zna što bismo na kraju čitali. Bili smo prestari da bismo svađom izborili ono što želimo, pa smo prionuli demokraciji. Mogu reći, iako nisam Atticus, da smo dobro izabrali.
Kao Sanjarima, bio nam je izvor srama što nam se zaredalo nekoliko osrednjih knjiga prije tog lipnja. Napokon je izglasana ova knjiga na mojoj grupi i s veseljem smo prionuli čitanju kao kruni našeg druženja prije ljetnog spajanja grupa…
Kao što se događa s uspomenama, osobito onima na lijepe događaje, mnogo se detalja s rasprave izgubilo u mom sjećanju, ali ostale su neke najvažnije stvari.
Sama priča o dvoje južnjačke djece, Scout i Jemu i njihovu ocu Atticusu, u doba rasnih nemira i previranja, jedna je od onih koje ćemo zauvijek pamtiti. Lik male Scout, netipične djevojčice koja umjesto igre lutkama i paradiranja u haljinama, kako se od nje očekuje, radije se igra s bratom i prijateljem i u hlačama istražuje svijet oko sebe i ne boji se reći što misli, jedan je od najživopisnijih likova koje ćemo upisati u listu svojih književnih prijatelja. Harper Lee nije samo napisala roman, ona je stvorila svijet za koji imamo osjećaj da smo u njemu hodali, da smo ljude upoznali, vidjeli, porazgovarali s njima, da smo preskakali ograde, uplašili se Booa Radleya zajedno s djecom, da smo strahovali za optuženika Toma Robinsona i gurali se sa svjetinom u sudnici, da smo sjedili kraj Atticusa na trijemu i slušali njegove mudrosti. Ono što smo iz knjige naučili jest da nema velikih pomaka, da se svijet teško mijenja, ali da su mali pomaci ono što pokreće promjene, da su pojedinci, koliki god bio njihov doprinos, važni i ključni za napredak i pomak nabolje. Ovo je priča o odrastanju ne samo dvoje djece, već i o odrastanju zajednice, o učenju na greškama, o prevladavanju predrasuda, o malim životnim mudrostima koje su zapravo velike.
Raspravljali smo i o izopćenicima i segregacijama tad, a i danas, osvrnuli se na situaciju u Hrvatskoj i u Rijeci, preispitali svoje vlastite predrasude i stavove i zaključili da i na tome treba raditi.
Zašto svi trebaju pročitati ovaj roman? Zašto je dobio najvišu ocjenu u povijesti SČK-a (kako smo se u lipnju još uvijek zvali), koja je iznosila 4,83? Zato što je roman užitak čitati zbog izvrsnog stila, slojevite karakterizacije likova i bogatog nijansiranja jedne zajednice. Zato što je aktualan i danas jer kao zajednica moramo još mnogo učiti o toleranciji, poštovanju, prevladavanju predrasuda i suživotu. Zato što ove likove nećete nikad zaboraviti. Zato što je važno prohodati u tuđim cipelama, sagledati stvari iz tuđe perspektive. Zato što je divan.
Pucaj u šojke koliko god hoćeš ako ih uspiješ pogoditi, ali upamti, sramota je ubiti pticu rugalicu... one ne čine ništa, osim što nam pjevaju. Ne uništavaju ljudima vrtove, ne gnijezde se u kukuruzu, samo pjevaju. Zato je grijeh ubiti pticu rugalicu.
Fotografije: Muzej grada Rijeke