Roman je pisan u manirima "gotičkog romana" s elementima "magijskog realizma". Duboko uranja u vrijeme u kojem se još uvijek miješaju magija i znanost, fantastika i realnost, ratovi, revolucije i velike avanture.

Radnja romana odvija u se u prvoj polovici 19. stoljeća. Iste olujne zimske noći, 1813. godine, u bordelu u Königsbergu rođena je zdrava djevojčica Henriette i zastrašujuće deformiran dječak Hercul, velike glave, izobličenog lica, bez ruku i gluhonijem, ali s neobičnim darom. Kao nadomjestak za sve mane, dobio je mogućnost ulaska u svijest drugih ljudi i čitanja njihovih misli. 

Dvoje djece odrasta zajedno i među njima se razvija istinska, nadnaravna ljubav. Nakon što su okrutno rastavljeni, Hercule kreće u bjesomučnu potragu za Henriette, s kraja na kraj Europe, istovremeno u stalnoj borbi za vlastiti opstanak. Unatoč svim osjećajima i osobnoj tragediji on se ne predaje. Vođen Henriettinim glasom, uspjeva u sebi zatomiti mržnju i izabrati ljubav...

Čitateljski klub: Čitateljski klub Knjižnice Čavle

Pročitana knjiga: Povijest jedne čudesne ljubavi

Autor: Carl-Johan Vallgren

Datum rasprave: 23. 2. 2021. 

Iako je roman "Povijest jedne čudesne ljubavi" vrlo hvaljen i višestruko nagrađivan (u Švedskoj prodan u osamsto tisuća primjeraka, preveden na dvadeset pet jezika) kod nas je izazvao podijeljena mišljenja, čak i jedan presedan - po prvi puta u našem Klubu, a vrlo vjerojatno i šire, jedna je čitateljica dala ocjenu "0" (nula, ništa, ništica !!!) No dobro, bilo je i petica, čime je naša rasprava postala zanimljivija i bogatija. A to najviše volimo, da smo iskrene i svoje.

Za mene ( Milena ) ovo je izuzetno djelo, "pravi" roman, s radnjom, zapletom, raspletom, ima sve što ima dobar roman. Podsjeća me na "Parfem" koji je u mom "top 10" izboru. Volim magijski realizam, poigravanje s fantastičnim kao da je normalno, kao što je sposobnost "čitanja misli" glavnog junaka Hercula. Navodi me na razmišljanje kako je to zapravo teška osobina, a opet, i u romanu vidimo kako se ta sposobnost, kao i mnoge druge, može upotrijebiti u dobroj i u lošoj namjeri.

Opisi "ružnog" života po bordelima, puno sirotinje, ostataka inkvizicije vrlo su realni. Možda je autor  trebao dati više prostora ljubavi glavnih junaka...svejedno, sve to ne umanjuje veličinu, bezvremenost Herculove i Henrittine ljubavi.

"Bio je potresen snagom osjećaja koji su i dalje živjeli u njima nakon svih tih godina odricanja, žarom kojim su posjećivali jedno drugo oko ponoći, njihovim načinom razgovora bez riječi i zrakama čiste energije koje su osvjetljivale život pri samom pogledu na nju. Ljubav je sadržavala sve zato što je bila veća od života. Henriette je bila inkarnacija svih onih tisuća ljubavnih pjesama koje je pročitao u knjižnici Barnabyja Wilsona, skladbe su bile namijenjene njoj i ruže su stvorene samo za nju: bila je sve žene sabrane u jednu. I bila je najljepše stvorenje koje je ikad vidio." (str. 189)

Posebno bih istaknula i dio o svijetu gluhih i znakovnom jeziku kao materinjem, te njegovoj univerzalnosti i mogućnosti da ga se "čita" i "piše" na svim jezicima.

Ističem i autorov stil - pripovjedač čitatelja ugodno vodi kroz priču, stil je pitak ali ne siromašan, jezik je bogat,  ima lijepih opisa, misli, uspješno dočarava atmosferu.

Danijela ima slične dojmove. Pojedine dijelove bilo joj je bolno čitati. Po njoj, roman svjedoči o "nepostojanju granica u zlu koje su ljudi spremni činiti prema drugim ljudima". O "čitanju misli" razmišlja kao o "daru i prokletstvu". Motiv znakovnog jezika posebno joj je bio interesantan jer je i sama završila osnovni tečaj jezika gluhih. Ističe njegov doprinos sasvim drugačijem pristupu gluhonijemim osobama.

Tonka iznad svega ističe " ljubav koja je 'držala' glavnog junaka kroz težak život".  

Jasenka je roman teško čitala. Štoviše, da nije bilo za Klub ne bi ga pročitala do kraja. Kako kaže, "tematika je grozna, stil pisanja zbrda-zdola, ljubav glavnih junaka bizarna, bolje da je ostalo na platonskoj ljubavi". Imala je "noćne more od te knjige". Svojim mišljenjem izazvala nam je i odobravanje i iznenađenje i smijeh. Na naš komentar da su na ovakve dojmove vjerojatno utjecale specifične okolnosti postoperativnog oporavka, nije se dala smesti. Baš ništa nije imala pozitivno reći za ovaj roman.

Za Jadranku F. ljubav Hercula i Henriette nije neobična, te ističe da "ljubav ne ovisi o izgledu". Roman joj se dopao, posebno atmosfera kojom odiše. Smatra da je autor namjerno pretjerao s nakaznošću glavnog lika kako bi nas šokirao i naveo na razmišljanje o odnosu prema hendikepiranima.

"Na bradi mu je rasla šiljata kozja bradica, a na obrazima par risovskih zalizaka. Izgubio je ono malo kose koju je nekoć imao na glavi, ali ostalo mu je gusto krzno po vratu i leđima, kao i rascijepljen zmijski jezik te monstruozne udubine posred lica koje su nasmrt mogle uplašiti i pratiti ih u noćnim morama do kraja života. Noge patuljka ostale su iste, kao i ruke koje su izgledale poput izvrnuta korijenja neke rijetke ljekovite biljke, i s tim atributima i u šuškavu odjelu za putovanje od plisiranog lana koje su samostanska braća dala sašitiza njega prije putovanja, nije ni čudo da je privlačio poglede." (str. 97)

Slavica J. ne voli tematiku kojom se roman bavi. Kao i Jasenka, čitala je knjigu samo zbog Kluba. Sve je opisano "prerealistično". Po njoj, primjereniji bi bio naslov tipa "Priča o preživljavanju". Čitajući prisjetila se izreke "Svatko bira vuka kojeg će hraniti", kao što je Hercul ipak, makar na kraju, izabrao ljubav pred mržnjom. Opis okolnosti iz života glavnog lika naveo ju je na razmišljanje koliko su hendikepirani stvarno "neprimjetni" među nama, a ne bi trebali biti. 

"Učinio se 'nevidljivim', netko bi možda rekao, ali onda bi ga bio prisiljen ispraviti. Jer nijedan se čovjek ne može učiniti nevidljivim, ali može neprimjetnim, što je čest slučaj među onima koji su sami." (str. 267)

Jadranka M. za knjigu kaže da je "zbrkovita, ima puno toga, a svega pomalo, ništa duboko", te se pita o njenoj svrsi. Navodila ju je na razmišljanje o svijetu gluhih i ulozi crkvi u društvu. Što se tiče ljubavi glavnih likova, ne može ju zamisliti i ova joj knjiga "nije bila za 'ljubavnu' veljaču".

Marija zamjera autoru mnoge nedosljednosti. Najveća od njih joj je "dugo traženje Henriette po cijeloj Europi, jer ako ga je Henriette razumjela u mislima, kako nije mogao doći do nje prije i kako je nije mogao zaštititi? Izgleda da njegove sposobnosti djeluju samo na blizinu." Nelogičan joj je i Herculov miran, spokojan život, a nakon svih brutalnosti kojima je bio izložen i koje je sam uzrokovao.

"Mržnja, shvatio je, moć je mnogo jača od njegova dara, prirodna snaga koja se može suprotstaviti najograničenijem protivniku; mlaz koncentrirana svjetla koje može uništiti sve što mu je na putu, ali i nasmrt izgristi svoga vlasnika." (str. 81)

Ali Hercula nije oštetila!

Tu je i nepoznanica vezana uz Herculove financije. Likova ima mnogo. Autor ih opisuje površinski i ne razrađuje njihovu psihu. Sve u svemu "knjiga joj je bila prosječno dobra sve dok nije počela s brutalnostima".

Zahvaljujemo Nelki na poslanom osvrtu. Iako ni ona ne voli sličnu tematiku, ova joj se priča o snažnoj, bezvremenskoj ljubavi na granici realnosti, jako dopala. Naročito, kako kaže, "zbog načina na koji autor vodi radnju od samog početka do kraja, sve što se događa jednostavno je nepredvidivo". Priznaje da je dijelove "strahotnog osvetničkog pohoda  jadnog Herculea čitala jednim okom, više preskačući no čitajući" što joj je donekle umanjilo opći dojam. Ali "bez njih roman vjerojatno ne bi bio 'potpun'". Ističe jako dobar prijevod prevoditeljice Željke Černok.

U skladu s iznesenim dojmovima i šarolikim ocjenama (od 0 do 5) roman " Povijest jedne čudesne ljubavi" dobio je srednju ocjenu dobar (3,3).

Naš sljedeći susret je 30.03.2021. kada raspravljamo o romanu "Lutka: portret majke" albanskog autora Ismaila Kadarea i slavimo naš 4. rođendan !

Za čitanje u travnju 2021. na prijedlog naše knjižničarke Jadranke, a u čast "Tjedna dobre dječje knjige", s  pet glasova izabrale smo roman "Samo ne Ivy Pocket" australskog autora Caleba Krispa.

Ostali prijedlozi bili su:

-  Scot O'Dell  "Otok plavih dupina" (4 glasa)

-  Ivana Šojat  "Zmajevi koji ne lete" (3 glasa)

-  Jacqueline Wilson "Lola Rose" (3 glasa)

-  Martin Waddell  "Zvjezdana noć" (3 glasa)