Samo dva dana kasnije, Sunce će se ugodno smjestiti u svoju proljetnu točku (Aries), zavaliti se u ležaljku, „napucat“ će sunčane naočale, pijuckati osvježavajuće piće tamo negdje na precjecištu nebeskog ekvatora i ekliptike (sunčeve „putanje“ tijekom godine), putujući tako, doduše prividno, ali ipak... s južne na sjevernu nebesku polutku, dakle prema nama, dajući nam tako više svjetla i topline. Danas, dok pišem ovaj osvrt, 21. je ožujka, proljetna ravnodnevnica ilitiga ekvinocij (lat. aequinoctium jednakonoćje), u kojem je dnevni luk jednak noćnomu, pa tako obdanica i noć traju jednako, po 12 sati.

A već od sutra dolazi nam više jedinica dnevnog svjetla, nasuprot tamnoj strani.

„Kuga“ govori upravo o tome, pobjedi svjetla nad tamom. Camusa zanima kako, polazeći od klime nihilizma svojeg vremena, promišljati i zagovarati pozitivne vrijednosti glede čovjeka, društva i svijeta. Romanom „Kuga“ započinje njegov ciklus pobune, pobune malih, svakodnevnih ljudi i priča naspram apsurdnosti vremena i situacija u kojima su se našli. Nasuprot pobune kao negacije i apsurda, „Kuga“ je roman afirmacije i pobune kroz promoviranje pozitivnih vrijednosti. Pobuna, a naročito revolucija, lako se može izroditi u tiraniju. Stoga se pobuna ne smije iscrpljivati u negaciji, ne smije prekoračiti neke granice unutar kojih, kako bi ostala plodotvornom, brani neke pozitivne vrijednosti, a to su prvenstveno sam ljudski život i dostojanstvo. Traganje za srećom i slobodom obogaćuje se vrlinama ljudske solidarnosti, žeđ za apsolutnim utažuje se kroz skromno, ali i uzbudljivo traganje za umjerenošću i mjerom. Camus se „Kugom“ vraća klasicizmu, po vlastitom nahođenju, povjerenju u riječi, iz skromnosti, jer za njega suvremena književnost nastoji šokirati jer to je lakše nego uvjeriti. On sam svojom nas Kugom nastoji uvjeriti, u čemu poprilično i uspijeva.

Kuga je Oranu donijela sužanjstvo, uostalom vrlo slično onome koje je Europi donio Drugi svjetski rat, slično konačno tamnovanju koje donosi svaki teror i totalitarizam. Važno je pred njim ne pasti na koljena, negoli suprotstaviti mu se. To je zapravo istina koju pronosi roman Kuga. Svaka čovjekova pobuna, i kada je individualni gest odbijanja patnje, poniženja, tiranije, uvijek u sebi sadrži zahtjev za afirmacijom ljudskog dostojanstva svih ljudi. Zajednička borba daje viši smisao svakom životu: ljudskom solidarnošću i istinskim prijateljstvom.

Camus je pisao roman s namjerom da prikaže zahtjevno, mukotrpno i nadasve važno traganje za nekim pravilima ponašanja pomoću koje je braniti ljudskost, tj. slobodu, pravdu i ljepotu.

Većina likova ovog alegorijskog romana pokušava „skovati stanovito umijeće življenja podešeno vremenu katastrofe da bi se ponovo rodili i potom otvoreno borili protiv nagona smrti koji je na djelu u našoj povijesti“ (iz Camusovog govora na dodjeli Nobelove nagrade u Stockholmu, misleći pritom na vlastitu ratnu generaciju).

Prethodno spomenuti redovi dolaze uglavnom iz redova književne kritike, predgovora i pogovora izdanjima, koji se mogu pronaći u raznim izdanjima Kuge, no nas zanima što o romanu misle Marginalci.

Možda bi za početak bilo dobro napomenuti da je konačna ocjena 4,41. S napomenom da tri Marginalca nisu imali problema svrstati Camusa u one odličnike koji u životu prolaze s 5,0. Međutim, pred sudom konačne pravde i ocjene svih čitatelja ČK „Na margini“, Camus se sa svojim vrlo dobrim romanom pokazao kao vrlo dobar. Jest da vrlo, vrlo, ali ipak vrlo dobar!

Pa krenimo od ideje u kojoj se svi slažemo.

A to je da je Kuga metafora, što se već može uočiti citatom Daniela Defoea, i to već prije prve rečenice romana:

Camus je upotrijebio navedeni citat kojim usmjerava značenje romana. Za neke od nas to je definitivno rat (što se u romanu može naslutiti biranjem strana, mi i oni, spominjanjem kuge u Parizu prije dvadesetak godina, zatvoreni, odnosno oslobođeni grad na kraju). Camus je na Kugi radio 7 godina, prva verzija bila je završena 1943, da bi definitivna verzija bila ona iz 1947., što nekako Kugu smješta u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Time nekako doprinosi i prva rečenica romana: „Neobični događaji koji tvore predmet ove kronike dogodiše se 194... u Oranu. Prema općemu sudu bijahu pomalo neumjesni, izlazeći iz okvira običnog života. Na prvi pogled Oran je sasvim običan grad, obična francuska prefektura na alžirskoj obali.“

No, ne nužno. Alegorija djela ne ograničava radnju na određeno vremensko razdoblje. Camusovo je djelo svevremensko i može biti riječ i o nekim drugim, vremenskim nepogodama, epidemijama, bilo kakvom obliku ugnjetavanja i totalitarizma, neslobode, ili kako je primijetila jedna hrabra Marginalka, Kuga kao zamračenje onih osnovnih ljudskih vrijednosti u ljudima. Kuga kao osobna stvar svakog pojedinca.

Napomenuli su neki Marginalci da se u vremenima krize različiti ljudi različito postavljaju, pojedinci se u vremenima patnje nastoje osobno okoristiti. No, u većini prevladava onaj zajednički nagon za samoodržanjem i vodi ka međusobnom pomaganju. Ljudi pred raznim oblicima iskušenja postaju povezaniji, bliskiji i odlučniji. Oni koji se brinu samo o sebi i svojoj dobrobiti obično budu označeni kao „oni“, u prijevodu izdajnici, nevjernici, petokolonaši...

Jedna je Marginalka spominjala ravnodušnost nekih pojedinaca koji su odustali od svake borbe, dok je druga Marginalka ukazala na redovnika Panelouxa i njegovu prvu propovijed kojom naglašava da je sve što se događa Božja volja i iskušenje. Pa ipak, suočivši se sa smrću djeteta i doktorom Rieuxom (koji odbija ljubiti svijet koji je tako stvoren da su i djeca u njemu izložena mukama), redovnik mijenja svoje viđenje svijeta, te malo ublažava početnu premisu zaključujući „da su putovi Božji nedokučivi te da vjernik mora voljeti i ono što ne razumije“.

Svi su Marginalci složni u tome da je ovo djelo veoma jakih rečenica, od kojih većina nosi poruku i Camusovu pretpostavku da je pojedinac spreman pobijediti Kugu i promijeniti svijet. Camus je ostao dosljedan sebi i svojoj vjeri u male, obične, svakodnevne ljude.

U romanu Kuga lako je pronaći svjetlonoše u vremenima krize. Jedna od takvih velikih „malih“ ljudi jest i majka doktora Rieuxa, koju Tarrou, jedan od pripovjedača, opisuje kao: „Pogled u kojem se čita toliko dobrote uvijek će biti jači od kuge.“

Mladi je novinar Raymond Rambert žrtvovao vlastitu sreću i ljubav kako bi ostao u zaraženom gradu iako je mogao pobjeći potajice, smatrajući kako bi tim svojim „sebičnim“ činom izdao svoje prijatelje u nevolji. Njega se može najbolje shvatiti kroz njegovu misao „Čovjek se može stidjeti ako je sretan jedino on.“ Nije se teško ne oteti dojmu da je to i glavna misao vodilja Alberta Camusa i njegova glavna poruka u romanu Kuga.

Roman ima koliko-toliko sretan završetak jer je kuga naizgled iskorijenjena iz grada. Pa opet nisu svi junaci preživjeli. Jedan od likova zaključuje o smrti vrijednog i požrtvovnog Tarroua: „Tako je to. Najbolji odlaze. No, to je život!“ Smrt ne bira, jednako je neminovna kao što je i nepravedna.

Isprofilirajući se na kraju kao glavni pripovjedač romana o Kugi, što nije teško zaključiti i shvatiti razloge zbog kojih je baš doktor Rieux najpozvaniji pripovjedati o toj, u prvom redu, zdravstvenoj nepogodi, u zadnjem odlomku doktor Riuex vidi dalje od ljudi koji se prepuštaju sreći nakon velike nepogode koja je zadesila i blokirala njihov grad: „Slušajući radosnu ciku što je dopirala iz grada, Rieux se sjetio da je ta radost zapravo svagda ugrožena. Jer on je znao što nije znala ova radosna gomila, a može se saznati iz knjiga: da bacil kuge ne ugiba nikada; da se može desetke godina pritajiti u pokućstvu i rubenini, da čeka strpljivo u sobama, podrumima, kovčezima, rupcima i papirima i da će možda doći dan kad će na nesreću i pouku ljudi, kuga probuditi svoje štakore i poslati ih da uginu u nekom sretnom gradu.“

Neki su Marginalci zamjerali Camusu što je na kraju naglašavao tko je glavni pripovjedač romana, no ubrzo su i to zaboravili, prepustivši se ugodnim zrakama Sunca, zavaljeni u stolicama na jednome gatu, jednoga grada u kojem je kiša padala danima, „napucavši“ sunčane naočale, pijuckajući osvježavajuća pića i osjećajući prve znakove proljetnog Sunca koje im se smiješilo sve više se približavajući, donoseći sa sobom radost, vedrinu i toplinu.

U toj svojoj sreći zaboravili su i na kišu, i na kugu, i na ostale vremenske nepogode. Jedino je Milan, poput doktora Rieuxa, znao da je ta radost svagda ugrožena i da sretnim Marginalcima predstoji još mnogo rasprava i čitanja. Nasmiješivši se, prepustio se i on na kraju Suncu i proljeću...

P. S. Za nove čitalačke glavobolje, vratolomije i čitanje u zadnji čas određeno fiksnim rokovima pobrinuo se već Lari sa svojim prijedlozima, od kojih je pobijedio, unatoč kupovanju glasova i manipuliranjem njima jedne od Marginalki, roman "Felidae" autora Akifa Pirinçcija. No, to zahtijeva već neku drugu raspravu i neki novi osvrt, koji će već Milan dodijeliti, smjestivši tako nekom nedužnom Marginalcu...