Taman kad sam htjela nastaviti živjeti na slavi osvrta na knjigu „Cesta“, morala sam naljutiti voditelja rasprave (kojeg neću imenovati da si i dalje može tepati o poštenju) koji je odabrao upravo mene da pišem osvrt na „Fantoma Opere“. Prije nego što je rasprava spomenute knjige počela. Prije nego su došli svi članovi čitateljskog kluba. Skroz. Pošteno. Iako, možda i u duhu načina odabira knjige za studeni... (ako slučajno čujete o nekom prisiljavanju mijenjanja glasa s Kingovog Toma Gordona na Fantoma, ništa im ne vjerujte.)

Okupili smo se u malom broju s većinski pročitanom knjigom i Teom koja je došla do polovine te nas, manje ili više uspješno, skretala s teme kraja romana kako joj ne bismo sve razotkrili.

Osnovne informacije: 

Čitateljski klub: Sanjari

Pročitana knjiga: Fantom Opere 

Autor: Gaston Leroux

Datum rasprave: 5. 11. 2015.

Složili smo se kako je stil pisanja takav da je potrebno nekoliko stranica da se na njega navikne, ali u trenutku kada ga takvog prihvatimo, prestajemo čitati knjigu i postajemo gledaoci kazališnog komada, meškoljeći se u prvim redovima. U pauzama predstave propitkujemo je li gore konkretno nekoga mučiti ili ga zatvoriti u prostoriju gdje ništa nije kako se čini i čekati da odrazi u ogledalima postanu toliko nepodnošljivi da jedini izlaz leži sklupčan podno umjetnog stabla? Netko iz drugog reda dobacuje zamjerke na objašnjenje prošlosti Fantoma kroz prizmu Perzijanca koji naprasito postaje jednim od bitnijih likova. Žena u plavom otpuhuje na svaku scenu patetike Raoula, dok je ovoj do nje naprosto sve divno jer pokazuje kako je razlika davne 1900 i neke s danas u tome što su možda jedino haljine bile malo veće. Dva muškarca sa šeširima odvlače pažnju od žute ruže i simbola platonske, neuzvraćene ljubavi, na sirenu koja čuva Fantomove odaje i pitaju se tko li je. Pa, sirena, ona što pjesmom mami ljude u smrt - netko nadoda i povuče smijeh skroz do osmog sjedišta desno. Nekoliko dama priklonilo se ideji prave sirene, iščupane iz nekog drugog svijeta i postavljene u jezero na dnu Opere, no većina je nezadovoljno odmahnula glavom i pripisala sirenu još jednoj od Erikovih dovitljivih zamki. Fantom je svakako misteriozan, ali nikako nadnaravan. Svjetla kazališta počinju se gasiti, a u zraku, kraj onog starog lustera još uvijek visi pitanje bi li Christine ostala s Erikom da je lijep i naočit ili da je zauvijek ostao misterija pod maskom?

- Ali njemu samo treba zagrljaj i malo ljubavi! Nije uopće jako negativan lik!

- Društvo ga je uništilo, roditelji odbacili...

- Ja bih ostala s njim na njenom mjestu da je bio lijep! Tako mističan i divno pjeva...

- Tiho! Počinje!

Carlotta nastupa.

Iako smo se u početku pribojavali da će rasprava suviše kratko trajati, ipak smo uspjeli sat vremena lutati podrumima Opere, smijati se njenim direktorima, osluškivati pjesmu Fantoma u zidovima, provirivati ispod njegove maske, živcirati se zbog Raoula i Christine, bježati od divljih zvijeri u ogledalima i, za svaki slučaj, držati ruku u visini vrata. Tu našu malu kazališnu avanturu ocijenili smo na kraju s 3,98.

Nekoliko pouka moglo se izvući iz ove rasprave. Jedna nam govori da nije pametno prozivati voditelje. Druga o tome kako vlast kvari ljude (pusa, Franko). A, treća... treća sigurno ima neke veze s pročitanom knjigom.

Vidimo se u prosincu; druženje uz „Krik i bijes“ Williama Faulknera... jer - Božić.

Pusa! :)

Sandra Crnko