(Prvi zajednički osvrt Sanjara, u stilu same knjige, dakle stvaramo osvrtničku povijest! ☺)
Knjiga je započela veoma narcisoidnim uvodom (jedino što sam pročitao).
Naranče nisu jedino voće. Postoji i ananas. U konzervi. Konzerve nas asociraju na Cestu. Nakon Ceste ova knjiga nije imala nikakve šanse. U nekoliko smo se navrata pitali čime je to zaslužila da joj posvete cijele kolegije i uvrste je u 500 knjiga koje trebate pročitati. Snažno ju ne preporučamo.
I onda su žestoko vodile ljubav! Tako se seks ubacuje u knjigu. I bez kakva smisla, usiljeno. I dok pastor grmi na protagonisticu da ju opsjeda sam Sotona, nama je u glavi film kojim dirigira D. Lynch, iako Lynch ovom prilikom nije u negativnom kontekstu. Što je autorica mislila, ako je uopće mislila, neka istraži W. Reich jer ja odustajem!
Osim seksa u knjigu se nasumično ubacuju i razni drugi prizori. Tako odjednom imamo vitezove okruglog stola koji trče tekstom ili pak overly attached čarobnjaka i njegove štićenice. Sigurni smo da postoji dublja poveznica između glavne priče i ovih sporedno ubačenih, no s obzirom na to da nam je od cijele knjige samo naslov bio donekle zadovoljavajuć, nismo bili dovoljno motivirani za grebanje ispod prezentirane površine.
Od mene je, evo, ovo, ako može biti. Valjda od rođenja patim od kroničnog manjka čakri, pa iz duhovne garsonijere ne vidim više sfere. Tko će ga znati.
Kako pisati osvrt na knjigu koju, još dok je čitaš, zaboravljaš?! Ni rasprave se više ne sjećam. Jesam li ja to počela imati problema s pamćenjem? Ne, imam problema s lošom knjigom! U redu, slažem se da loša knjiga znači dobru raspravu, ali jedino što sam ja dobila od ove knjige jest da se svaki put kada jedem naranče sjetim da one nisu jedino voće. Govorili smo mi o svačemu na toj raspravi, trudili se naći smisao gdje ga nema, crtali zamišljene spirale po stolu, ali ništa nije pomoglo da na kraju promijenimo mišljenje i povisimo te ocjene. Ali kao što rekoh, rasprava je bila dobra.
Jeanette i njena majka (koja, važno je napomenuti, ima svojih osobnih problema sa Djevicom Marijom. Ako želite znati kojih, pročitajte knjigu. Ne želim da baš svakog budućeg čitatelja odvratim od čitanja) kao da su preslikane iz filma Carrie (i to, naravno, mislim na De Palminu verziju iz 1976.; za sve ću se ostalo praviti da ne postoji). Povlačim paralele – Carrie ima tajanstvenu moć telekineze dok Jeanette ima "tajanstvenu moć homoseksualnosti", i jedna i druga žive u sjenama majki koje su vjerske fanatkinje. (Ovdje potičem budućeg čitatelja da sam otkrije svake daljnje usporedbe!). E sad, ako bih ostavila malo postrance ta dva velika slona u knjizi, a to su vjera i homoseksualnost, koje su uvijek goruće teme, pitanja koja mi se nameću jesu: zašto se Jeanette na kraju vraća kući, majci i zajednici koji su je s takvom lakoćom odbacili? Je li dovoljna ta nekakva poetska pravda što je vjerska zajednica iz koje je izbačena i sama doživjela javnu sramotu i propast? Imamo li svi zavezan nevidljivi konac na gumbu kaputa, kojim smo zauvijek povezani sa svojim majkama i koji nas uvijek vuče natrag bez obzira koliko daleko otišli? Pa makar samo da ju čujemo kako govori "Naranče nisu jedino voće."
Iako Sanjari nisu pretjerano uživali čitajući roman, o čemu svjedoči i ocjena koja se nije digla iznad mršave dvojke, čeprkanje po pitanjima koja se otvaraju u samom romanu i kritiziranje nezadovoljavajuće (ili neshvaćene) dubine romana prošlo je u prilično ugodnoj atmosferi.
Potencijalno dobre teme u romanu ostale su neiskorištene, Sanjari se uglavnom nisu uspjeli povezati s protagonisticom i njezinim odnosom prema svijetu, majci, ženama, vjeri, demonima i narančama.
Hvalospjeve postmodernoj formi iz uvoda autorice Sanjari nisu uspjeli opravdati, no uspjeli su uživati u razgovoru, druženju, atmosferi i muffinima koje je ispekao Franko.