"Marginalci" su se na svome putovanju kroz povijest popularne književnosti zaustavili u 1981.godini. 

Tada je još uglavnom neproslavljeni pisac psiholoških trilera s okusom horora, Thomas Harris, svijetu predstavio kompleksan lik psihopata – dr. Hannibala Lectera.

Iako su već prije holivudski autori proizvodili filmove u kojima detektivi pokušavaju uhvatiti osobu nemoralnog karaktera, na masovni prihvat žanra psihološkog trilera s okusom horora valjalo je pričekati još deset godina. 

Naime, u tome je trenutku serijski ubojica bio najradije viđen monstrum u zastrašujućim hororima ("Teksaški masakr motornom pilom", "Noć vještica", "Petak 13." i dr.).

U šarenilu osamdesetih godina prošlog stoljeća "Crveni zmaj" nije se najbolje uklopio kao roman. Naklade su bile skromne, a prvi pokušaj prenošenja knjige na filmsko platno, 15 milijuna dolara vrijedan "Lovac na ljude", redatelja Michaela Manna, nije vratio uloženi novac.

Međutim, upravo zahvaljujući razvoju popularne kulture u mnogim pravcima, "Crveni zmaj" domogao se statusa utjecajne knjige. Harris je nastojao stečeno znanje uporabiti na što dojmljiviji način u svojoj drugoj po redu objavljenoj knjizi ("Crna nedjelja" autorov je prvijenac), a njegov pristup forenzici, kao i tematici serijskog ubojice kasnije su, tijekom devedesetih i dvijetisućitih godina (sjetimo se popularnih serija CSI) koristili brojni američki scenaristi i redatelji.

Naravno, pravu prodaju roman je zabilježio nakon svjetskog uspjeha njegova nastavka – "Kad jaganjci utihnu". Sada već kultni istoimeni film nedavno preminulog redatelja Jonathana Demmea i podjednako nahvaljena uloga Anthonyja Hopkinsa kao Lectera podigli su Harrisovo pisanje na veću razinu pa od tog trenutka lik Hannibala Lectera postaje svjetski brend.

Naš marginalni kvartet (Milan, Mirta, novopečena članica Sabrina i moja malenkost) pročitao je roman… uz pomiješane reakcije.

Složili smo se da roman, iz današnjeg gledišta, na svojih prvih stotinu stranica djeluje zamorno (autorovo pisanje, premda se spomenuti iznimno potrudio postići autentičnost forenzičkih detalja, bolje funkcionira na filmu), velikim dijelom i zbog efekta "deja vua", za što treba okriviti proizvođače zabave u holivudskoj tvornici snova. Kako li je roman djelovao spomenute 1981. g. na širu publiku, možemo samo zamišljati. 

Mirta je naglasila da se radi o dobrom i napetom trileru, s time da joj se naročito svidio završetak romana. Sabrina je također imala riječi hvale za Harrisov spisateljski stil u drugoj polovici djela, a posebno je se dojmio humanizirani lik psihopata Francisa Dolarhydea.

Upravo Dolarhydeov lik postaje nešto najzanimljivije u "Crvenom zmaju" (uvjerljivo je prikazana povijest njegova lika, a sudeći prema težini života, čitatelj ga ima pravo žaliti – nešto slično zaključuje i glavni lik romana, FBI agent Will Graham), a odnos sa slijepom kolegicom s posla, Rebom McClane (Dolarhyde radi kao nadglednik poduzeća za distribuciju filmova) vrlo je intrigantan. 

Čitatelj polako, ali sigurno, prati i osjećajnu Francisovu stranu (zaljubljenost u Rebu, koja naposljetku, zahvaljujući animalnoj prirodi negativca, ipak ne može prevladati) i istovremeno Rebino prihvaćanje njegove tamne strane, izvrsno dočarano kroz prizor grljenja tigra.

Prema vlastitom mišljenju, riječ je o jednoj od najdojmljivijih scena "Crvenog zmaja". Podjednako izražajan je i razgovor agenta Grahama sa sinom Willyjem, kada mu, iskustvom poučen, prizna da je "ubiti čovjeka nešto najružnije u životu".

Grahamova opsesija pronalaženjem serijskog ubojice (u javnosti poznatijeg po nadimku "Zubić Vila") i borba s demonima prošlosti (psihijatar Lecter svojedobno ga je zamalo ubio, obilježivši njegovo biće na više razina) i sadašnjosti (otuđenje od vlastite obitelji) doimlju se svježe napisanima u kontekstu vremena. 

Ipak, iz današnje perspektive zasmetala nas je papirnatost i općeprisutna klišejiziranost likova (npr. detektivi genijalci u vlastitom poslu, a u privatnom životu progonjeni traumama), s naglaskom na ne osobito dojmljivog Hannibala Lectera.

Hm, bit će da je nezaboravno Hopkinsovo utjelovljenje lika, ujedno i zaštitnog znaka Harrisove karijere, ostavilo snažan dojam na nas...

Legendarni filmski producent Dino de Laurentiis (čuven po produkciji mnogih filmova – od Fellinija, preko originalnog "Konana Barbarina" i sve to do podržavanja kreativnih nestašluka velikog Davida Lyncha ("Dina", "Plavi baršun") i dr.) osigurao je autorska prava na seriju knjiga o Hannibalu Lecteru još sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća. Već godinu dana kasnije (1986. g.) svjetlo dana ugledala je prva adaptacija Harrisova romana – "Lovac na ljude", sa scenarističko-redateljskim pečatom Michaela Manna. Glavnu ulogu Grahama odigrao je tada svježe zamijećen William Petersen. Čast da premijerno utjelovi Lectera (u filmu se, na neku foru, preziva Lecktor) pripala je škotskom glumcu Brianu Coxu, izvrsnom u svojih deset minuta pojavljivanja.

Film je komercijalno podbacio, ponajviše dugujući dvama razlozima – prvo, nije se uklopio u masovni ukus 80-ih; i drugo, nije imao zvijezdu u glavnoj ulozi, koja će na odgovarajući način prodati film.

Većina glumaca iz "Lovca na ljude" u kasnijem je razdoblju svojih karijera došla do uglednog statusa – popisu odličnih glumaca valja priključiti Dennisa Farinu u ulozi Jacka Crawforda i Joan Allen u ulozi Rebe McClane. Sveopći dojam zaokružuje Tom Noonan u jezivo dobro odigranoj ulozi Dolarhydea.

Ostavimo li komercijalnu neutrživost po strani, radi se o jednom od impresivnijih psiholoških trilera na temu serijskog ubojice. I jednoj od rijetkih ekranizacija koje su bolje od književnog predloška.

Michael Mann, svojedobno proslavljeni tvorac televizijske serije (kasnije i filma) "Poroci Miamija", odlično je spojio atmosferu razdoblja (dominira glazba 80-ih, odsvirana na sintesajzerima) s prevladavajućom mračnom radnjom (podvučenom fotografijom snimatelja Dantea Spinottija, kasnije čestog Mannova suradnika), pritom režiravši nekoliko sekvenci za pamćenje.

U usporedbi s "Lovcem na ljude" iliti "Manhunterom", njegov remake, nazvan po naslovu Thomasove knjige, osrednji je pokušaj zarađivanja na sveopće prihvaćenom liku dr. Lectera. I premda je u svojoj ekipi imao niz vrsnih glumaca (Edward Norton, Anthony Hopkins, Harvey Keitel, Emily Watson, Philip Seymour Hoffman i Ralph Fiennes), scenarističko-redateljski tandem Tally-Ratner nije uspio udariti novi pečat Harrisovoj književnosti. Igra na sigurno učinila se najprihvatljivijim izborom.

Primjerice, šteta je što Dolarhydeov napad na Grahamovu obitelj (i njega samoga) nije spretnije prikazan – sa suprugom Molly u ulozi spasiteljice (to nam se u romanu nadasve svidjelo; dodir feminizma na piščev način), umjesto Willa, koji ju preuzima u filmu.

Sve u svemu, radi se o dobroj i pretežito razočaravajućoj ekranizaciji "Crvenog zmaja", slabijoj od književnog predloška.

Obeshrabren neuspješnim masovnim prihvatom "Lovca na ljude", de Laurentiis odbio je producirati sljedeću ekranizaciju Harrisovog romana "Kad jaganjci utihnu". Kasnije, kada se Demmeovo ostvarenje prometnulo u veliki hit publike i kritike, priznao je svoju pogrešku; u narednim ekranizacijama autorovih knjiga ("Hannibal", "Crveni zmaj" i "Hannibal: Početak") obnašao je ulogu producenta. 

Poslije njegove smrti Dinova supruga Martha pokrenula je produkciju serije "Hannibal", bazirane na motivima "Crvenog zmaja". Serija je ubrzo, po premijeri, ovjenčana hvalospjevima kritike i publike, neviđenima od uspjeha "Jaganjaca". 

Naše članice kažu: "Izvrsna je serija."

Zato, ako već niste, dragi čitatelji, bacite oko na "Hannibala" i – po mogućnosti – na "Lovca na ljude".

Kvaliteta spomenutih djela je zagarantirana!

OCJENE: Sabrina – 4,3; Mirta – 3,5; Milan – 3,7; Lari – 4,0.