Možda izdeprimirani sivom atmosferom knjige, možda kolokvijima, odaziv je ovoga puta bio slab i na sastanku je nažalost bilo samo pet članova. Tako smo, čekajući da se pojavi još ljudi, na trenutke bili zavedeni idejom otići na kavu, ali ljubav prema knjigama i raspravi ipak je prevagnula.

Osnovne informacije:

Čitateljski klub: Studenski čitateljski klub „Grupa A“
Pročitana knjiga: Cesta
Autor: Cormac McCarthy
Datum rasprave: 20. 1. 2017.

Prosjek je naših ocjena za knjigu 3,3, a definitivno ga je podigla moja ekstremna ocjena od 4,8, dok su drugi izrazili veliko nezadovoljstvo knjigom (i polako slamali moje srce :), posebno naglašavajući monotonost radnje.

"Cesta" je postapokaliptični roman na početku kojega upoznajemo neimenovanog Čovjeka i Dječaka, odnosno oca i sina, koji pokušavaju preživjeti u svijetu uništenom nepoznatom katastrofom. Zemlja, već godinama nedotaknuta suncem, ostavljena je u sivilu i pepelu pomiješanom sa snijegom, a sav biljni i životinjski svijet nestao je. Oni ljudi koji su preživjeli tragaju za konzerviranom hranom i zimnicama, a mnogi su rješenje pronašli u kanibalizmu i upravo su oni ti od kojih Čovjek najviše strahuje.

O svemu tome saznajemo isključivo prateći put oca i sina, što je možda jednim dijelom uzrok nezadovoljstva čitatelja jer samom pričom nije moguće utažiti glad za očekivanim spektakularnim science fiction scenarijima. Autor dosta pažnje posvećuje samom odnosu ta dva lika i na taj način zapravo psihološki karakterizira čovjeka prisiljenog na život koji zapravo više nema smisla.

Dječak o svijetu prije apokalipse zna samo iz očevih priča koje mu prepričava dok putuju prema jugu gdje ih navodno čeka bolji život. Zapitali smo se što taj 'jug' točno znači ocu – samo traženje imaginarnog smisla, cilja putovanja, priča kojom tjera sebe i sina da idu dalju ili zbilja vjeruje da negdje ima svjetla. Do izražaja dolaze njegova bezuvjetna ljubav i očaj što mu nije u stanju pružiti više od mučnog izbjegličkog života. Na putu su se susreli s brojnim opasnostima, ali i s ljudima ravnima sebi i tada dječak pokazuje ogromnu empatiju moleći oca da podijele svoju hranu i odjeću. To nas je potaklo na razgovor o fokusiranosti oca samo na dječakovo dobro i njihovo preživljavanje, gdje se našao u potpunoj suprotnosti s njim pokazujući svoju hladnoću.

Sina je neprestano podsjećao na 'vatru' koju nosi u sebi, odnosno dobrotu koja njih razlikuje od drugih, zlih ljudi i na tome smo zastali pitajući se je li podjela na 'dobre' i 'zle' stvarna i je li Čovjek ipak previše strahovao pred svijetom. Kraj je ono u vezi s čim smo se svi složili da odstupa od ostatka knjige te da je prilično nerealan. Tu je Lovre iznio svoju zanimljivu viziju kraja (koji vam nećemo spojlati), a opisana scena s ljudima samo je proizvod Čovjekova bunila.

Ono što se nije svidjelo nekim članovima jest stil pisanja. Knjiga nema poglavlja i sastoji se od uglavnom kraćih odjeljaka oskudnih sadržajem, a dijalozi su odvojeni novim redovima i fali im interpunkcija. Između opisa putovanja ubačena su depresivna razmišljanja o životu, snovima i ljudima. Većini nije pomogla ni činjenica da je knjiga prožeta motivima zime, sivila i snijega. Tu sam se najmanje mogla složiti jer mislim da je upravo takav stil najbolje poslužio opisu zamišljenog postapokaliptičnog svijeta i upotpunio mračnu atmosferu knjige, a iako nisu previše optimistične, mogla se naći pokoja lijepa misao.

Iz rasprave su ipak proizašle ideje o mogućim skrivenim simbolima u samoj jednostavnosti knjige, što mi je dalo nadu da im knjiga ipak nije bila tako loša. Ali nećemo spominjati Miu koja je pomislila da se 'vatra' koju Dječak 'nosi u sebi' potencijalno odnosi na Lucifera kako ljudi ne bi pomislili nešto loše o njoj.

U zaključku, moram napisati istinu i reći da se knjiga članovima nije svidjela, a sljedeću priliku odlučili smo dati knjizi „U miso-juhi“ autora Ryua Murakamija.

Mila Podgornjak