Nekolicina nas se, a svi redom članovi SČK-a, odlučila pogledati trilogiju koju čine filmovi Before Sunrise, Before Sunset te Before Midnight. Redatelj i scenarist sva tri filma je Richard Linklater, a u potonja dva kao scenaristi su se okušali i glavni glumci, Julie Delpy i Ethan Hawke.

Što da kažem, SČK-ovci ne mogu šutjeti ni dok gledaju film, a zbog rasprava koje su uslijedile nakon gledanja odlučila sam da naše misli moraju negdje ostati zapisane kako bismo, nakon devet godina, mogli utvrditi jesu li nam se stajališta promijenila.

Before Sunrise

Prvi film, Before Sunrise, snimljen je 1995. godine. Mi smo ga pogledali 2013., prvi put svi zajedno, iako smo ga Bruno i ja gledali već nebrojeno puta te smo bili glavni "krivci" za ovaj movie night. Mjesto radnje - moj dnevni boravak, ponedjeljak prije neradnog utorka (neki državni praznik, ali koga uopće briga koji, bitno da se ne radi). Ozren nam je napravio tortille s meksičkim punjenjem, grickalica je bilo u izobilju, a našlo se i nešto pića za nas, mlade. Skupili smo se - Marko (Čović), Almir (Maslić), Tina (Kovačić-ja-pišem po sjedenju na kauču), Romina (Rovan), Ozren (Maričić), Bruno (Pauletig - uzeo čovjek stolicu samo za sebe). Parter su zauzeli: Nataša (Maslić), Kristina (Kardum) te Vedran (Laković). Moj stan ne pamti kad je zadnji put bilo toliko ljudi u njemu, a Coce je dobila živčani slom te se povukla u sobu. :) Nakon ćakule, upoznavanja, prvog pića i hranjenja napokon smo krenuli s gledanjem. Rekao bi čovjek - gledat ćemo u tišini. Prevario bi se. Romina se prisjećala svoje prošlosti, Vedran prigovarao likovima, Almir čekao da padne seks, Kristina držala lekcije o ženskoj emancipaciji, Marko predviđao što će se dalje dogoditi u filmu, a ja sam ih ušutkivala i svako malo se zaderala: "Ovo je najbolji dio! Gledajte!" Nataša je pričala, ali pojma nemam o čemu, a ne zna vjerojatno ni ona, bitno da priča, srećica naša. Mislim da su jedino šutjeli Bruno i Ozren, najnoviji članovi, i u sebi se pitali što im je to trebalo i kako mogu pobjeći od nas. Ali nema - jednom SČK-ovac, zauvijek SČK-ovac (zapamtite to ako netko od vas odluči postati papom!). Film, tko još nije gledao, neka pogleda. Jesse i Celine upoznaju se slučajno, u vlaku, te odluče zajedno izaći u Beču te dok razgledavaju grad, filozofiraju o životu, ljubavi, roditeljima, politici, praznovjerju, smrti i svim ostalim (ne)bitnim temama. Za oboje, to je susret koji će ih zauvijek promijeniti. Može li se doživjeti ljubav na prvi pogled? Ili je ipak tek riječ o početnoj zainteresiranosti koja poslije preraste u nešto više? Na kraju odlučuju ne razmijeniti brojeve telefona ni mail adrese (naravno da je pao komentar o facebooku - kako su ljudi živjeli prije njega?!), već se naći za pola godine na istome mjestu. Svatko odlazi na svoju stranu, a nama ostaje pitanje - jesu li se našli?

Svi smo se složili kako je riječ o filmu s iznimno kvalitetnim dijalozima, odlično napisanom (snimljenom? J) te dok ga gledate, skoro da i nemate osjećaj da se radi o filmu. Jedino nas je "scena" seksa razočarala - odnosno nepostojanje iste - mi smo htjeli krv, znoj, suze, akciju i reakciju, a Marko je obećao potražiti i dostaviti nam pornografsku verziju filma. :)  Svidjela nam se Celinina emancipiranost i snaga te način na koji cijelo vrijeme spušta nabrijanog Amerikanca Jesseja.

Before Sunset

Drugi dio, Before Sunset, snimljen je 2004. godine, točno devet godina nakon prvog dijela, a Celine i Jesse također se susreću prvi put nakon devet godina (ne, nisu se našli za pola godine, sorry na spoileru). Tko nije došao i zašto, pogledajte sami. Kako god bilo, sudbina ih ponovno spaja te provedu još jedan dan razgovarajući, ovoga puta u obilasku Pariza. Stariji su. Oprezniji. Zatvoreniji. Možda mekši iznutra, ali na očigled tvrđi izvana. Ranjeni. Obeshrabreni. Bolno svjesni svih svojih pogrešaka koje se više ne usude izreći naglas jer bi ih onda morali priznati i sami sebi. Iluzije su netragom nestale, a ostao je život, koji nije ispao onako kako su planirali devet godina ranije. I tako, u tom periodu života, susreću jedno drugo i ponovno dobivaju priliku s nekim iskreno porazgovarati o sebi. Zasigurno znate taj osjećaj, kada ste iskreniji prema nekome koga dugo niste vidjeli no što ste prema ljudima koji su dio vaše svakodnevnice. Susret sa starim prijateljima tjera nas da napravimo reviziju sebe. Drugi nam je dio svima nekako draži. Opet smo se našli kod mene, dan nakon prvog gledanja, nešto manje hrane, ništa alkohola te nešto manje nas - ovaj put skupili smo se Kristina, Nataša, Romina, Bruno, Marko, Vedran i ja, a čak je i Coce malo provirila. Napravili smo i fotosešn za našeg Vibora koji se otisnuo u široki svijet (i možda u nekom gradiću susreće djevojku koja će mu zauvijek promijeniti život). Ovoga puta rasprava je bila žustrija. Vedran je cijelo vrijeme prigovarao likovima (najbolje mi je bilo kad je počeo pričati o plaćanju računa i da je on ipak Balkanac i da bi se likovi trebali sabrati), Nataša se stalno derala kako je Celine živcira jer previše komplicira (morate poznavati Natašu da biste shvatili koliko je to ironično), Kristina je zapitkivala što će se dalje događati, a Bruno i ja smo se samo smješkali i razmjenjivali poglede koji su govorili "vidjet će na kraju filma". Ipak, u jednom je trenutku atmosfera došla do usijanja te sam zaustavila film i počeli smo se svi u isto vrijeme derati jedni na druge. :) Naš balkanizam dobio je konačnu potvrdu u trenutku kada se njih dvoje penju po stepeništu jedne prilično oronule zgrade, a mi komentiramo da zašto plaćaju pričuvu?! :) Ali onda je došao kraj. I onda smo zašutjeli, shvativši da nekad pogled zaista govori više od riječi. Kraj je to koji, možda, oprašta nesavršenost? U tom je trunutku Nataša shvatila da nikad nije pogledala kraj tog filma, a mislila je da je, a Kristina da je vidjela samo taj kraj, a nije ostatak filma! Kako god, tišina je potrajala tek nekoliko trenutaka, nakon čega je krenula bujica. Pamtit ćemo Kristinino energično skakanje na kauč i deranje da se ona neće ponižavati zbog nijednog muškarca. Natašino bezuvjetno vjerovanje u pravu ljubav. Romininu ludost koju je napravila zbog ljubavi, Vedranove mudre misli o tome kako jedan partner ne bi smio biti hobi drugome. Moje opravdavanje razloga zbog kojih neke osobe pristanu biti s nekim tko ih samo zadovoljava (nemojte slučajno spojiti te dvije riječi! :) ). Jer, lako je nama sada biti sigurnima da nikada ne bismo pristali na tako nešto, ali - što kada nastupi samoća, kada su svi prijatelji oženjeni, kada shvatimo da je financijski lakše u dvoje, kad poželimo djecu koju nećemo sami odgajati... Mnogi se onda slome i pristanu na manje no što su ikada sanjali. Ali nama se to neće dogoditi. Ne, mi ćemo se oženiti za partnere koje volimo najviše na svijetu, za one nama savršene, mi nećemo izgubiti prijatelje, mi ćemo nalaziti vremena za sebe i kad budemo imali djecu, mi ćemo cijeniti naše odnose, mi ćemo... Hoćemo. I vjerujemo u to, mada smo godinama bliži ovim pariškim negoli bečkim likovima. I dobro je da još vjerujemo u to. Neka potraje što duže, a ovaj će zapis ostati kao podsjetnik pa ćemo vidjeti za devet godina. Razglabanja o ljubavi nastavila su se do kasnih večernjih sati, padala su tu svakakva priznanja, samo što suze nisu potekle (mislim da je Marku bilo jako drago što je morao na nogomet), sjećanja na bivše ljubavi i praznine koju često ostavljaju za sobom, nada u one buduće koje će biti prave i smijeh na pomisao kako bi izgledalo da nam život namijeni upravo suprotno od onoga što namjeravamo. Mudrost večeri ide Bruni, nekako nas uvijek ostavi bez riječi, što je bio slučaj i kada je ustvrdio koliko malo poznajemo sami sebe, a mislimo da poznajemo druge.

Before Midnight

I na kraju - Before Midnight. Dnevni boravak zamijenili smo kinom, neki od nas u nadi da ćemo barem tamo biti tihi. Kako da ne. Nataša je glasno žvakala čips, Marko se derao: "Kad će ovo više završiti?!", a kunem se da smo u jednom trenu Bruno i ja počeli naglas raspravljati o Celine! Mislim da su samo Kristina i Alan bili mirni, ali opet, sjedili su dalje od mene tako da ne mogu biti sigurna. Falila nam je samo Romina koja je proživljavala avanturističku nedjelju pa nije stigla s nama u kino, ali ne sumnjam da će pogledati treći dio. Alan nam se pak pridružio tek na trećem dijelu te je pri izlasku iz kina začuđeno upitao - zar postoje i nastavci? :) Ah, ljubić naš koji živi u svom svijetu, čovjek ga mora voljeti!

Treći se nastavak uvelike razlikuje od prva dva. Više likova koji se u njemu pojavljuju ukazuju na to koliko su se Celine i Jesse odijelili jedno od drugoga, fizički i emotivno. Koliko god voljeli nekoga, ne možemo cijeli život provesti samo u interakciji s tom osobom, i drugi ljudi čine naš svijet. Njih pak susrećemo devet godina nakon njihovog drugog susreta. Zajedno su i imaju dvije prekrasne djevojčice. Ovaj film odgovara na vječno pitanje - što se događa nakon sretnog završetka? Ljubav života je tu, no je li to dovoljno? Je li ijedna ljubav "prava" ako se na njoj ne radi? Ovaj je nastavak najteži od sva tri. Nekome će biti ubitačno dosadan (Marko), nekoga podsjetiti na vlastite ideje o životu (Kristina), a neke na vlastite ljubavne odnose (Nataša i ja). Glavne likove ovaj put zatičemo u trenutku kada proživljavaju krizu. Tko je u pravu, a tko u krivu, nebitno je. Radnja je na trenutke divno duhovita da bi zatim postala bolno realna, smiri se samo da bi se opet uzburkala, ali nas, baš kao i prva dva nastavka, neodoljivo uvlači do granice kada zaboravimo da je riječ o fikciji. Ni odabir prostora nije slučajan - dok ih je u ranijim filmovima redatelj smještao na trgove, ulice, dakle u vanjski prostor, u ovom ih dijelu zatvara u hotelsku sobu (barem u središnjem dijelu filma), tjerajući ih time u kut gdje se moraju usredotočiti samo jedno na drugo, gdje više nema drugih ljudi da pobjegnu sami od sebe i gdje se postepeno skidaju slojevi njihova odnosa otežalog od problema. Ne bih dalje ulazila u analizu već samo preporučila - pogledajte filmove. Ako niste jedna od osoba koja uživa isključivo u Terminatoru, mogli biste pronaći mnogo toga interesantnoga. Mi smo ostali još neko vrijeme raspravljati nakon filma (ljepota SČK-a je, ističem u svakoj prilici, u našoj različitosti, što se potvrdilo i na ovom primjeru - dečki i Kristina ne vole svađe, a Nataša i ja bismo dušu dale za jedno dobro ispucavanje energije u vidu žustrijeg raspravljanja i nije nam strano preuveličavanje i izmišljanje razloga za svađu. Ničiji način nije ispravan, složili smo se, bitno je samo naći osobu kojoj će odgovarati naš način. Ah, kako smo mudri!).

A što će biti s nama?

Na kraju, ostaje pitanje za svakoga od nas - biste li izašli iz vlaka s potpunim strancem? Usudite li se voljeti? I što ljubav uopće jest? Na kakav način voli samostalna Kristina, racionalna Romina, temperamentna Nataša, romantična Tina? Možemo li si uopće pripisati te karakteristike ili smo ipak mnogo više od toga? Nemam pojma. Za mene, ljubav su svi prijatelji koji su se tih dana izležavali na mome kauču. I nadam se da ću ih sve poznavati i za devet godina.