Prebacili smo se na ljetnu shemu (kad sam ovo počela pisati stvarno smo se bili prebacili!:)). S unutarnjih smo prešli na vanjske aktivnosti, oni s više sreće klone se ljudi na nekom egzotičnijem mjestu, a oni manje sretniji gađaju smjene knjižničnih odjela i ogranaka i kopaju po knjigama tražeći uzrok nekolikim satima ili danima svoje radosti. Pitam se, pomisle li ikad one knjige na skrivenim policama pod Z, Q ili Š kako neke druge knjige s obzirom na svoju ugodno ukoričenu, novu i skupocjenu vanjštinu imaju sve u životu jer su završile na beskonačnim kupovima na stolovima u Središnjem i stalno izlaze van, ljetuju tko zna gdje sve ne i kad se vrate ne stignu ispričati kako su se provele budući da ih odmah pokupi netko drugi? A o tome s kime sve izlaze i kako ne biraju bi se isto dalo diskutirati :D. Možda se neka knjiga pod T, u očajnom pokušaju da privuče pažnju, baci s police kako bi podsjetila knjižničarku ili korisnika u prolazu da postoji? Možda, kad se ugase svjetla, bude ružnih riječi, očaja i tuge ili pak ratova između čitavih polica različitih struka? Možda zato nekima fali stranica ili im je iskočio hrbat i treba im plastična operacija, a redovi su dugački...

Izvedite na ljetovanje i one knjige koje nisu na stolovima! Dajmo im da vide svijeta!

Ali, što sam ono, zapravo, htjela reći?

U baš takvoj atmosferi, sad više ne toliko vruća, ali sasvim pristojno topla, dolazi nam iz Disputa knjiga Idoli i barabe. Sigurno i vrapci na grani znaju tko je Irena Lukšić jer joj dolaze u prozorsku knjižnicu stalno, a njezin projekt Na tragu klasika očarava značajni dio naše čitateljske publike (posvećen joj je čak i jedan čitateljski klub). Iz njene se biblioteke rodila velika ljubav mene i Arcibašijevog Sanjina (Sanjine, patnjo srca moga! Da nas barem stoljeće ne dijeli!) i sad nakon toliko vremena praćenja rasta ove biblioteke mogu reći da je ona postala svemir za sebe. Prate je Blagovati na tragu klasika (recepti iz djela objavljenih u ovoj biblioteci), Gradovi, sela, dvorci (literarni vodič za putnike ovom bibliotekom) i zadnja Idoli i barabe: slavne osobe u književnim djelima (osobna iskaznica slavnih u ovoj biblioteci i slavnih koji su to postali ovom bibliotekom). Tu je Miss i mister klasika, grupa na Facebooku koja okuplja zaljubljenik/ce edicije koji/e su direktno sudjelovali u stvaranju ove knjige formirajući svojim glasanjima top liste Sto veličanstvenih slavnih u pjesmama ili HOT 100 najistaknutijih osoba svih vremena, zanimanja i naroda.

Kompozicijski sastavljena od eseja, stručnih članaka, crtica, rang lista dnevničkih bilježaka i leksikografskih shema (a nađe se i koji recept) koji nam pojašnjavaju ulogu tih slavnih filozofa, filologa, glazbenika, književnika, političara, vojskovođa, javnih osoba, slikara, pustolova i srodnih osoba ostavlja dojam kao da u rukama držimo nečije svjedočanstvo vremena u obliku hrpetine nabacanih uspomena.

Sve te anegdote ljudi koji su nas satima zabavljali su gotovo pelevinski i postmoderno izbrisali granice između naših svjetova npr. bilješka Ekstra: t.A.T.u. i Pelevin koja prilično dobro gađa teorije zavjere koje su opet strašno popularne zadnjih godina. (GUŠTERI VLADAJU SVIJETOM! :))

Upravo je Pelevinu kao možda i mlađim generacijama najintrigantnijem ruskom piscu posvećeno više dijelova ove knjige. U kakvoj je vezi Daniil Leonidovič Andrejev s Pelevinovim Sindromom Wikileaksa tj. Operacijom Burning Bush i zašto Kika u Dijalektici prijelaznog perioda piše Makedonsku kritiku francuske misli, što misli o Sartreu, Derridi i Baudrillardu? Demidov iz U očekivanju potresa priča o Viktoru Coju i njegovom značaju za rusku popularnu kulturu, Duke Elington U krstarenju rajem dolazi Samu Shepardu i Sam ne može skinuti pogled s tih prstiju koje božantveno sviraju Satin Doll, a tu je i Stogoff s kojim imam love-hate odnos iako svaki put uživam u njegovim putopisima, makar to značilo da ćemo skupa zaviriti u svaku birtijetinu od Rusije, Kine, Gruzije, Moldavije itd. i naravno ugasiti žeđ litrama votke, da će nas putem pretući i opljačkati i da je pitanje hoćemo li se ikada vratiti u komadu. Palo mi je na pamet da bih ga mogla opisati kroz tri njegova romana: za vrijeme od Trinaest mjeseci, Mačo ne plaču, bit će prije da je Stogoff običan mASIAfucker i ta uloga mu odlično stoji!

U knjizi Bauhaus i Zdravko Čolić imaju nešto zajedničko, slomljenu Laru iz Nošeni valovima, ženu čiji očaj pratimo kroz priču nestanka njezinog djeteta na brazilskoj tržnici tješi glazba grupe The Who, Tallulah Bankhead i Zelda Fitzgerald vladaju plesnim podijima, Brežnjev se pojavljuje glavom i bradom u Knjizi kratkih vječnih ljubavi, o Staljinu postoji cijela bilješka, Denys Finch Hatton ljubuje s Karen Blixen, slikari Ajvazovski i Guibert spominju se u Čovjeku s crvenim šeširom itd... Tu je naravno i pregršt drugih fragmentarnih slika, informacija i suludo bi bilo izdvajati ih sve!

Knjiga se može čitati neovisno o poznavanju djela iz ove biblioteke, ali pretpostavljam da će uvijek biti zgodnije da u nju zaviri već upućeni par očiju, što sve skupa upućuje na povremeno čitanje ovih budućih klasika kojih sada ima već pozamašan broj, jer vrlo vjerojatno, i u ovom trenutku dok ovo čitate, Irena priprema neko novo iznenađenje.