Knjige koje sam napisao, ujedno i ilustrirao, redovito se bave čudovištima. Logično i pravodobno postavlja se pitanje – što su to čudovišta? Ili, još bolje, tko su ta čudovišta? 

U ljudskim glavama, koje često nisu najbistrije, vlada mišljenje, gotovo konsenzus, kako su sva čudovišta bića zla, ružna, nakazna i opasna te, za razliku od baš nas, nepodobna i nećudoredna.  Ona se od čovjeka razlikuju, ona su mu tuđa, strana i neznana, pa on smatra da ih se treba bojati, trt, trt, trt… Moja čudovišta, ili „čudovišta“, čovjeku su nepoznata i od njega, na sreću, prilično različita. Uz ljudsko biće to su jedina razumna stvorenja koja nastanjuju planet Zemlju. Istini za volju, prethodna tvrdnja možda i nije sasvim istinita – sve se više čini kako manjkaju pouzdani dokazi da ljudsko biće zaista jest razumno stvorenje. U svakom slučaju ta bića ne smatraju sebe nikakvim čudovištima i na svom se jeziku ponosno nazivaju Hul-Sul-Bak. Postojanje te brojne i izuzetno raznolike vrste bilo nam je tajna  sve do moje Enciklopedije čudovišta – knjige u kojoj su nam ona sama svoje prisustvo i obznanila. Eto, to bi bila skica odgovora na pitanje što su to (moja) čudovišta.

Da bismo ih bolje shvatili, pogledajmo kronološki njihov razvoj i oblikovanje. 

Dakle, Enciklopediji čudovišta prethodila su moja prva maštovita istraživanja čudovišta, pomalo naivna, začinjena s puno humora, poučna i vesela, zabilježena u dragim slikovnicama, od kojih su neke prevedena na dvadesetak jezika – svaka im čast. Toj grupi pripadaju knjige Kućna čudovišta 1, Kućna čudovišta 2, Kućna čudovišta 3, Knjiga čarobnih formula i Izgubljene papuče. Nastale su u vrijeme kada ni sam nisam znao kako čudovišta o kojima pišem zaista postoje. Ipak, već ta početna istraživačka grebuckanja  navela su me na važnu pomisao o neobičnoj vezi među čudovištima i ljudskim karakternim osobinama. 

Poput Mendeljejeva, koji je unaprijed predvidio postojanje nekih tada nepoznatih elemenata, ja sam čudovišta slikao te o njima pisao i prije no što sam ih zaista sreo – svaka mi čast. Naime, Hul-Sul-Bake srećemo izuzetno rijetko, a još ih rjeđe prepoznajemo – kriju se od nas, iako nam u biti nisu neskloni. To s debelim razlogom čine i mnoge životinje, zar ne? Eto, divno im je biti sustanar  s tako dražesnim bićem kao što je čovjek na maloj kuglici okruženoj beskrajnim svemirom pa im je do skrivuckanja. Kako je to dražesno biće svojim dražesnim ponašanjem uspjelo ugroziti sve živo na planetu, čudovišta su bila prinuđena obznaniti svoje postojanje. To je učinio Kakbulznadar Besprijekorni, član Velikog vijeća čudovišta, pravi pisac Enciklopedije čudovišta. U njoj jena sav glas dreknuo: „ … ja, besprijekorno čudovište Kakbulznadar, objavljujem vam nepobitno i neupitno postojanje nas čudovišta! … “ 

Tijekom Kakbulznadarova i mog druženja te suradnje na stvaranju Enciklopedije znanstveno je potvrđena i već ranije spomenuta veza među čudovištima i ljudskim karakternim osobinama. U njoj se Hul-Sul-Baki na višeslojan način pojavljuju kao pandan, ogledalo ljudskih bića u kome se zrcale mnogobrojne ljudske mane podcrtavajući nedostatak vrlina. Uz kritički stav prema nama ona nam pokazuju i začudo veliku suosjećajnost i brižnost – nude nam svoj svijet, svijet kakav bih ja, bez puno dvojbe, poželio i našoj, ljudskoj djeci. Kroz takvu kompoziciju, začinjenu s priličnom dozom peckavog humora u tekstu i ilustraciji, mladi čitatelji mogu sresti i premostiti cijeli niz problema s kojima se sreću u osobnom životu, ali i onih koji tište cijelu ljudsku zajednicu. Zaključiti se da kako knjiga ta ne može škoditi ni odraslima. 

Konačni most i dijalog na relaciji čovjek – Hul-Sul-Bak, zapravo čovjek – bolji čovjek, uspostavlja se u knjizi Enciklopedija čovjeka – pisana rukom čudovišta. U njoj nam čudovište, pardon, Hul-Sul-Bak  Kakbulznadar, moj neobični prijatelj, opisuje ljudski rod, nas same. Taj lik nam s priličnom dozom opravdane gorčine, možda i uz malo pakosti, karikaturalno razgolićuje tamne i mračne zone ljudskog bića. To si svakako pročitajte – tu ćete sasvim sigurno naći i nešto ružno o vama samima. Da, da. U njoj osvješćujemo tu zapanjujuću vezu ljudskih bića i Hul-Sul-Baka, čije su sudbine čvrsto vezane nerazmrsivim nitima – osobito sada kada se svi stanovnici ovog planeta zajedno suočavaju s dosada nepoznatim nepogodama i izazovima.

Dosad spomenutim knjigama, u kojima smo već podosta rekli globalno o čudovištima i ljudima, priključuju se još dvije specijalizirane. Radi se o knjigama Dobroćudna čudovišta Hrvatske 1- čudopis i putopis jadranske Hrvatske, te Dobroćudna Čudovišta Hrvatske 2 - čudopis i putopis kontinentalne Hrvatske. Naša domaća čudovišta, koja sam upoznao prilikom dvaju izuzetno zanimljivih putovanja, potpuno se uklapaju u okvire definirane prethodnim knjigama, posebice u Enciklopediji  čudovišta. Ona nam često, ponekad i dirljivo, svjedoče o mjestima i vremenima gdje su pojedine sudbine ljudi i čudovišta bile usko povezane. 

Eto, toliko o onome što sam o čudovištima saznao i pisao. Možda bi sada bilo dobro dodati i ponešto o tome kako sam ih i zašto slikao. Za tu priliku koristit ću tekst o svojim ilustracijama, koji sam nedavno napisao za jednu izložbu na Sajmu dječje knjige u Bolonji: 

„Od pomalo izlizane tvrdnje da u gotovo svakom odraslom čovjeku živi dijete, više mi znači činjenica da u svakom djetetu živi budući odrastao čovjek. Upravo je ona jedna od temeljnih okosnica moga rada kao pisca za djecu i ilustratora. 

Željeli mi ili ne, baš taj budući odrastao čovjek srest će se s novim iskušenjima kakva naš naraštaj ne poznaje – svijet mu ostavljamo u nepriličnom i zabrinjavajućem stanju. Sučelit će se s nepripitomljenim, prestrašenim, nasilnim i pohlepnim dijelom ljudske prirode – one kojoj nedostaje temeljnog osjećaja o zajedničkoj sudbini ljudskih (i svih drugih) bića na našem jedinom i zajedničkom planetu. Stoga moje ilustracije, čvrsto isprepletene s tekstovima, nisu nježna šaputanja koja služe za laka uspavljivanja. I kad su nježne, tople, duhovite i pune suosjećajnosti, one služe za buđenja, otrežnjenja i sučeljavanja s ne baš jednostavnom stvarnošću. Likovi gotovo svih mojih knjiga su čudovišta, točnije „čudovišta“, koja nam zrcale više naše mane nego vrline, gledajući nas najčešće ravno u oči. (…) Eto, u tim prostorima i u tom rasponu nastaju moje ilustracije. I kada su raspjevane kao slobodna maštovita igra, i kada su uveseljene naoko nebitnim detaljima, i kada nas nasmijavaju, one su brižno osmišljene i odnjegovane kako bi pogodile svoj cilj – srce budućeg odraslog čovjeka koji raste u djetetu.“  

Kako bi mi ona ljudska bića, koja su se moguće našla pogođena mojim kritičkim stavom prema njima i nama svima u ovom tekstu, oprostila, molim ih javno za oprost i milost, a još više da mi ne odbijaju od plaće.                   

Zavirite u Marijanovićev svijet http://stanislavmarijanovic.com/smgallery/en/