Lijepo je imati nekoliko poslova. Kad se čovjek naljuti na jedan, bavi se drugim i malo oprosti onom prvom. Kad se umori od drugog, vrati se prvom. Između se još malo bavi jačanjem struke i promicanjem čitanja i onda se pita čemu sve to, tko zapravo ima koristi od toga. Ali onda se odjednom stvori šlag na torti i stigne iznenadni poziv na nešto što vas zaista veseli. Ovo je priča o tome.

Nedavno sam kao književna prevoditeljica bila pozvana da sudjelujem na okruglim stolovima Sajma dječje knjige u Bologni. Budući da sam već više od deset godina aktivna u jačanju vidljivosti književnoprevodilačke struke, poziv me razveselio kao još jedna mogućnost za to, ali sam ujedno i kao urednica slikovničkoga niza "Mali medvjed" naklade ArTresor u tome vidjela priliku da se uživo informiram o svjetskoj produkciji. Ono što me dočekalo dijelom je premašilo, a dijelom iznevjerilo moja očekivanja.

Krenimo od nas. Hrvatska je ove godine bila počasni gost Sajma i taj se projekt, pod nazivom Živa voda pripovijeda, pripremao više-manje otkako je to objavljeno, ali vrlo intenzivno nešto više od posljednjih godinu dana. Hrvatski nastup sastojao se od tri odlične izložbe, dvije – suvremene Aquamarine Selection (Akvamarinski odabir) i povijesnog pregleda Moorings and Deep Waters of Childhood (Pristaništa i duboke vode djetinjstva) – na vrlo prominentnom mjestu na sajmu te treće, Svjetlana Junakovića Cabinet of Wonders (Kabinet čudesa), u prestižnoj galeriji Forni u gradu. Imala je Hrvatska na sajmu i svoj štand, vizualno usklađen s izložbama, a na njemu brojne knjige hrvatskih izdavača za djecu i mlade. Prateći program sastojao se od niza radionica za djecu pod vodstvom kiparice i ilustratorice Hane Lukas Midžić te okruglih stolova pisaca, prevodilaca i ilustratora, koje su vodile suautorice koncepcije nastupa, književna kritičarka i spisateljica dr. Nataša Govedić i kustosica Vanja Žanko. Popratni materijal cijeloga projekta bio je upravo čaroban – oslikana platnena vrećica u obliku ruksaka s velikim katalogom izložbi i manjim katalogom štanda – a zahvaliti za njega možemo grafičkoj dizajnerici Rafaeli Dražić i ilustratoru Tomislavu Tomiću.

Izložba hrvatske ilustracije bila je jedno od najposjećenijih mjesta na Sajmu. Provela sam sva četiri dana na sajmu i kad god sam prošla kraj naše izložbe, pred vitrinama je stajala gomila ljudi koja animirano razgovara o ilustracijama, a za stolom s knjigama o povijesti ilustracije nije se moglo naći mjesto. Pritom valja imati na umu da bolonjski, za razliku od naših sajmova, nije sajam otvoren javnosti. Ovaj je sajam posvećen isključivo poslovanju, a njegovi su posjetioci skauti i agenti, državne agencije i nakladnici, pisci i prevodioci te nedvosmisleno istaknuti kao najvažnija karika u knjižnom lancu – ilustratori.

Hrvatski je nastup, i izložbu Svjetlana Junakovića, u ime Ministarstva kulture otvorila Tamara Perišić i to, na veliku radost domaćina, na tečnom talijanskom jeziku. Srećom po mene, inače se na sajmu ipak govorio engleski.

Nezadovoljnika će uvijek biti i razni će se tobožnji dušobrižnici u izbornoj godini rado snebivati zbog navodnih skandala, pa se neću praviti da se prije i tijekom Bologne nisu čuli glasovi što su osuđivali Ministarstvo kulture i članove organizacijske ekipe zbog izbora i odluka koje su donosili, ali sam je nastup dokazao da je to sve samo kiselo grožđe.

I sad je dosta o nama. Da vidimo čega ima na tom sajmu: osim što su u ulaznoj hali svagdje postavljeni dugački zidovi na koje mladi umjetnici lijepe uzorke svojih radova uz koje prilažu i svoje podatke za slučaj da ih netko "otkrije", sajam se sastoji od pet velikih paviljona koji prije zaslužuju riječ hangar i zaista, osjećate se kao na aerodromu, a komandni je toranj veliki poslovni centar za prodaju stranih prava. Ondje za sto deset stolova sjede predstavnici raznih agencija i zemalja koji kao na speed-datingu razgovaraju po pola sata s potencijalnim kupcima – izdavačima i urednicima – o svojoj ponudi.

A ta se ponuda prostire u onih pet hangara. Izlagača ima doslovce iz cijeloga svijeta, svi su kontinenti zastupljeni. Osobito sam se veselila razgledavanju afričke i azijske ponude jer su mi one iz jezičnih i drugih razloga slabije dostupne, a pretpostavljala sam da ću naići na posve drugačije ilustracije i teme nego što smo navikli u Europi i SAD-u. Nažalost, moja su očekivanja bila daleko previsoka. Bivše francuske i britanske kolonije nekako i nisu tako bivše kad pogledate čime se diče u produkciji za djecu i mlade, a one koje su kulturalno samostalnije uglavnom su sklone onome što se kod nas voli nazivati komercijalnim slikovnicama za djecu, a što je zapravo samo pristojan izraz za kičasti šund. Nitko ne kaže da takve knjige i "knjižne igračke" nisu zabavne i da ih djeca ne vole. I slatkiši su šareni, fini i djeca ih naprosto obožavaju, ali kako sam kao urednica sklonija knjižnom ekvivalentu gurmanskih gozbi, nije mi preostalo ništa drugo nego da pogledam što nudi Japan, počnem pregovore oko poetske slikovnice koju želim za Malog medvjeda, svisnem od divote nad maketama slikovnica Škole za dizajn, i vratim se Europi.

A njezinu je produkciju najlakše pregledati u posebnom dijelu Sajma koji se zove Svjetska knjižara. To je ujedno i jedino mjesto gdje knjige možete i kupiti. Izložene su abecedno ali po temama. Tako ćete pod A naći Abecedu i Arhitekturu, pod B Bebe i Biografije, pod C Hrvatsku i Kinu (koliko sam primijetila, jedine zemlje posebno istaknute u knjižari). Svim su tim slikovnicama zajednički vrhunski dizajn, ilustracija i tisak. Tekstovi su im manje ili više uspješni, ali posebno su me se dojmila tri tematska kruga – priručnici o svijetu oko nas (gradnja, arhitektura, botanika, ekologija i sl.), biografije velikana znanosti i umjetnosti te one koje potiču nježno, nenasilno, samopouzdano odrastanje. Znate li onaj osjećaj kad uđete u knjižaru i zaboravite na vrijeme? Sad to pomnožite s deset. E, tako. Mogla bih vam satima pričati o knjigama koje sam ondje vidjela, ali nažalost ni jedna od njih još – priznajem, tri sam ih "bezecirala" za iduće kolo Malog medvjeda – nije prevedena na hrvatski.

Zato ću se ipak još malo vratiti na "nas". Izložba suvremene hrvatske ilustracije obuhvatila je već poznate ilustratore starije i srednje generacije, ali je prikazala i radove triju mladih umjetnica čija imena svakako zapamtite (abecednim redom, baš kao u katalogu): Jelena Perišić, Ivana Pipal i Vendi Vernić – u nadi da će produkcija domaćih slikovnica za djecu procvasti baš kad i one. Baš kad i riječ komercijalno izgubi svoj negativni predznak i postane ispunjenje želja svakog nakladnika koji objavljuje umjetničke slikovnice za djecu.