Prva sezona, četvrta epizoda Žice. Nakon nekolicine Freamonovih uspješnih intervencija u istrazi, iznenađeni detektiv McNulty mu prilazi i kazuje:„So you're a police after all. You know what you're doing but ain't been doing it how long?“ Član Pawn Shop jedinice, Lester Freamon, u kratkim crtama udara radni okvir svojeg zaposlenja zadnjih 13 godina i četiri mjeseca nakon čega na pitanje čime je to zaslužio odgovara – police work. Odlaze u obližnji bar gdje mu stariji detektiv razlaže slučaj zbog kojeg je zaslužio svoj bullshit job. Za nas je važan kraj priče; nakon odrađenog slučaja, nadređeni dolazi Lesteru i pita ga gdje želi otići raditi:„ I don't care, I like to be outside, you know. Give me a goddamn foot post. I'll still make my money, you know.“ Nakon što je to čuo, pitao ga je gdje ne želi otići raditi:„I don't want no fucking paper shuffle, no office shit. Send my black ass outside, let me police somewhere.“ Poruka je jasna, a za one koji su gledali Žicu (svi, naravno), važna.

 

Zašto izvještaj o gostovanju novog GKR rezidenta Svena Popovića započinjemo scenom iz Žice? Gledajte, standardnih izvještaja, razgovora, Q&A i podcasta s mladim autorom ima dovoljno. Znate što misli o pisanju, čitanju, pelinu, viskiju, životu, smrti, Šoljanu, Bukowskom itd. Jedino nam još nedostaje prolazak njegovim stanom u sklopu Cribsa. I dok smo se toga sjetili prekasno, imali smo sreće što smo na putu do teksta pronašli Lesterov teorem kroz koji smo odlučili provući književni susret. Pretpostavljam da vas sad zanima što nam je Sven rekao na pitanje „kako ne želiš da ti izvještaj izgleda?“ Stvar je u tome što ga nismo ga pitali, već smo odlučili čekati. Epifanijski trenutak dogodio se tijekom književnog susreta u Filodrammatici kada je kazao kako mu „ništa nije smješnije od Savjeta mladom piscu koji su grozni i vrlo specifični.“ Da, što se toga tiče...

Dobrodošli na predstavljanje novog rukopisa Svena Popovića, Savjeti mladom piscu (GKR Magazin, 2021)!

Rezidencijalni program "Kamov" se odvija u suradnji s Muzejem moderne i suvremene umjetnosti Rijeka i Hrvatskim kulturnim domom na Sušaku, a uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u sklopu obilježavanja Godine čitanja 2021.

1. Piši o onome što znaš, ali bolje!

Temelj svake knjige je poznavanje građe s kojom barataš. Sven je publici u kratkim crtama objasnio zašto se odlučio za stvarnosnu tematiku u prvim knjigama:

„Kada sam još bio mladi pisac (više se ne osjećam toliko mladim), jednostavno nisam znao o čemu drugom da pišem osim o onome što poznajem, a to su bili tulumi, djevojke (iako ih nisam poznavao i dalje mislim da ih ne kužim)... Jednostavno, nije bilo da sam ja shvatio da je to bitno, već samo nedostatak kapaciteta za pisanje o snažnim, suvremenim temama. Za razliku od nekih autora koji svoje rane radove gledaju poprijeko i govore da je to porod od tmine, ja to nikad neću reći za svoje radove. Apsolutno stojim iza skoro svake rečenice i dalje sam ponosan na njih.

Sve što pišemo je neka vrsta autobiografije. Uvijek pišemo o sebi ili o onome što poznajemo. Dosta događanja i ljudi sam posudio i ugradio u svoju prozu. Nekim mojim prijateljima se to nije svidjelo, nekim bivšim djevojkama se to naročito nije svidjelo, ali nijedan lik nije 1:1. Uvijek napraviš neku vrstu kolaža. Fikcija mora biti zanimljivija od života.“

Moram se poigravati s tekstom, sve mi treba biti igra. To me Cortázar naučio. Bez igre postanemo kruti objekti, umremo.

2. Zaigrajte kolo!

Budi zanimljiv, budi nov, budi svoj! Mladi autor podcrtao je važnost igre u svojim tekstovima s jednim autoreferencijalnim primjerom:

„Moram se poigravati s tekstom, sve mi treba biti igra. To me Cortázar naučio. Bez igre postanemo kruti objekti, umremo. To mi je bitno. Elias, protagonist zbirke priče, pojavljuje se i u romanu kao mladi pisac koji užasno ide na živce protagonistu koji je postao ciničan (ili misli da je). Uglavnom, dosta nesimpatičan lik. U Eliasu vidi mlađeg, boljeg sebe koji je vjerovao u veće stvari. To mi je bio komentar samom sebi da nikad ne postanem taj cinični mrgud.“

Slične igre doprinose stilu, a stil za Svena nosi knjigu. Jedino tako autor može doći do knjige koju bi i sam pročitao:

„Uvijek pišem stvari koje bih volio čitati. U tom trenutku (sredina 2010-ih) nije bilo dovoljno mladenačke, zaigrane proze koa bi progovarala o mojoj generacijia kao što je bio Edin Ponoćni boogie, Majdakov Kužiš stari moj ili Majetićev Čangi, pa sam odlučio napraviti coming of age roman. Sad mi je malo dosadila stvarnosna proza, pa sam odlučio otići u fantastiku. Kada kažeš magijski realizam, to mi zvuči pretenciozno. Tako da sada pišem fantastičan roman, nadam se u svakom smislu riječi.“

3. Budite pažljivi ako se ne želite sramotiti pred ogledalom

Unatoč tome što svaku riječ možete izbrisati, ne znači da morate svaku riječ napisati. Pisac nam je odao malu tajnu o tome kako je roman jedno vrijeme tipkao na – pisaćoj mašini:

„Htio sam da izgleda kul! Ne. U Wordu i programima za obradu teksta ponekad ne mjeriš dovoljno kada pišeš pa ispadne neka vrsta logoreje. Prvih 30-40 stranica romana sam napisao na pisaćoj. I onda sam skužio da malo previše važem svako slovo i da je stvarno mučenje kad moraš s onim korektorom prepravljati stvari pa sam se vratio dobrom starom Wordu. U međuvremenu sam postao discipliniraniji i nema više potrebe za pisaćom mašinom. Tih četrdeset stranica sam poklonio bivšoj djevojci koja se u knjizi zove Hana.“

Untitled design (11)

A zašto je važno biti pažljiv? Zato što ćeš jednog dana htjeti da netko naglas čita tvoj tekst i bit će ti žao:

„Kao prvo, volim nastupati i naglas čitati svoju prozu. Ne znam ako je to nekakva narcisoidnost, ali... Ne volim kada autori ne znaju pročitati svoje vlastite tekstove. Najgore je kada ideš na nečiju promociju gdje čereče vlastiti tekst te izgubiš potrebu da kupiš nečiju knjigu. Pokojni Simo Mraović mi je rekao: „Ti kad čitaš, poklanjaš nešto“. Isto kao što nećeš ići na svirku ako znaš da je albumska verzija super, a live katastrofa. Čitam i jer mi je ritam najvažniji. Uvijek prođem naglas sve što napišem toga dana jer odmah skužiš kako ti šteka tekst dok čitaš.“

Ne znam kada smo postali takvi da više nismo u stanju veseliti se zbog drugih, nego samo gledamo ego. Ako si ušao u književnost zbog nagrada, moraš razmisliti, buraz.

4. Budi solidaran!

Dobro se dobrom vraća (ne). Sven je s nama podijelio svoje sumnje, ali i pohvale za kulturnu scenu koja trenutno ipak ime više dobrih no loših dana:

„Mi si uvijek međusobno šaljemo tekstove. Prepuni smo podrške i nadam se da će tako ostati. Na kulturnoj sceni imamo fundamentalni nedostatak solidarnosti. Ne znam kada smo postali takvi da više nismo u stanju veseliti se zbog drugih, nego samo gledamo ego. Ako si ušao u književnost zbog nagrada, moraš razmisliti, buraz.“

Uostalom, naš gost je imao stručnu praksu u sklopu blokade Filozofskog fakulteta 2009. godine, kao i prosvjeda u Varšavskoj:

„Naša pobuna dovela je do toga da imamo novog gradonačelnika u Zagrebu nakon dvadeset godina diktature jednog potpunog manijaka. Ta pobjeda nije bila odjednom. Prvo smo imali 2009. blokade na Filozofskom fakultetu koje su se proširile Rijekom, Pulom, Beogradom itd. Ekipa iz Londona je od nas tražila kako se rade takve blokade. 2010. su bili veliki prosvjedi u Varšavskoj gdje su se Tomašević, Celakoski, Matula, Raukar isprofilirali kao aktivisti i budući političari. Ta promjena se nije dogodila odmah, ali kada me netko cinično pita što smo napravili, eto, nešto se dogodilo. Još da se sad riješimo Borasa, to bi bilo fenomenalno, ali taj se ne da, gori je od gljivične infekcije.“

Naravno, polaganje blokade mnoge je spremilo za završni ispit u obliku Varšavske:

„Blokada nas je naučila građanskom neposluhu. Imali smo podršku profesora poput Deana Dude, Tomislava Brleka, Lade Čale Feldman itd. To je zaista bilo fenomenalno. Nije bilo kao što je Tomić pisao u huškačkom tekstu da smo pili jeftino makedonsko vino na faksu. Nije se smjelo piti na blokadi jer bismo izgubili kredibilitet. On je napisao da smo slušali i Teenage Fanclub te Flaming Lipse; da bar! Soundtrack nije bio toliko dobar.„

Jedini problem? Naš dragi gost je zaspao na dan kada je trebalo položiti račune protiv vlasti:

"Kada sam došao, više nije bilo mjesta u zatvorima. Nisam mogao podijeliti ćeliju sa svojim starim, Sarom Renar i budućim gradonačelnikom. Propustio sam revoluciju, a svaki dan sam kampirao u Varšavskoj. Odem prvi put prespavati doma nakon ne znam koliko dana i to se dogodi. Prespavam revoluciju, katastrofa.“

253247054_4857958660903888_1666352505551370256_n_adobespark

5. Moraš vjerovati uredniku, buraz

Murakami bi imao tako dobre knjige da samo ponekad izbaci 200 stranica.

 

Nema dobre knjige bez dobrog urednika. Teorija je jednostavna, ali praksa čini svoje kao što nam je ispričao gost:

„To je profesionalni čitatelj koji prije svih čita vašu knjigu. Nema dobre knjige bez dobrog urednika. Murakami bi imao tako dobre knjige da samo ponekad izbaci 200 stranica. Isto postoji problem ega kod autora. Ako si 100% siguran da nešto želiš zadržati, u redu. No, čim imaš malo nesigurnost, slušaj urednika. Oni znaju što rade.“

A kako to izgleda kod njega? Možemo samo kazati kako ima cijeli stožer:

„Ostavim da leži dva do tri tjedna, pa mu se vratim. Onda ide Edi te mojim profesionalnim recenzentima: Darko Šeparović, Lana Bastašić, Monika Herceg, moja najbolja prijateljica Irina, Lucija Butković, Karakaš je isto čitao... Nekoga zaboravljam, ali poslije njih tekst ide uredniku.“

Posebice je zanimljiv urednički dijalog između oca i sina:

„Uvijek mi prvi čita tekstove. Ali koji su to bili komentari na Uvjerljivo drugom... On mi je znao upadati u sobu i:

      EP: „Sven, ovo će ti svi popljuvati, katastrofa ti je četvrto poglavlje!“

      SP: „Dobro, prvo pročitaj sve pa mi javi. Ne moraš mi svakih pet minuta...“

(Pet minuta kasnije)

      EP: „Peto poglavlje ti je briljantno!

      SP: „Pročitaj samo, čovječe!“

Meni je to bilo genijalno jer, iako mi nije samo on bio mentor, uvijek sam se mogao osloniti na njega jer mi ne može reći ne. Doduše, ja njegove tekstove ne čitam više, ali on mora moje. Mami nikad ne dajem jer je ona tek opaka. Lilja je totalna aždaja, pokida sve živo. Oni znaju par dana ne pričati kada ga pokida na komade. Imao sam sreći imati mentore kao što su Olja Savičević Ivančević, Damir Karakaš i, čovjek koji mi je najviše pomogao, Roman Simić.“

Upravo je Roman Simić drugo ključno ime u književnom svijetu Svena Popovića, ali s ime s kojim nakon uspješne suradnje neće raditi na novom rukopisu:

„Žao mi je što s njim neću raditi na novom rukopisu jer je Seid zaključio da smo ipak prebliski te da bi bilo problematično. Čekam sada da Interliber završi da mi se može posvetiti. Želim biti gotov s tim Malim Levijatanom, i onda se krenuti baviti drugim rukopisom. Najgore je kada dobiješ knjigu u ruke, i odmah moraš nastaviti pisati. Nikad nema mira, kao da imaš domaću zadaću do kraja života.“

Ne bavim se više barokom. Ne trudim se da bude kićeno, već sam shvatio da s lijepom, utegnutom rečenicom možeš mnogo više postići.

6. Budi proaktivan!

Nemojte se nikad prestati kretati! Iako je stagnacija drugi najveći strah iza skakavaca za Svena, i dalje je poprilično strašna u trenucima kada se suoči s njom:

„Vidim neke svoje prijatelje koji su se počeli mentalno debljati. Ne čitaju više, ne prate što se događa oko njih. Udali se/oženili se, ali život nije prestao! Užasno me strah da ne upadnem u loop. Kako sad imam glupi 9-5 job (ustvari 10-6), imam sve manje energije pa sam počeo s ritualima 100 trbušnjaka, čitanje, ovo, ono... Dakle, nema dana bez poteza jer ono ako mi se to dogodi, onda se mogu i ja konačno oženiti. Roditelji su odavno prestali pitati kada ću se oženiti.“

Zbog toga nam je drago čuti što je bio izrazito zaposlen u rezidenciji Kamov:

Sada sam više prešao na neki magijski realizam s romanom koji na proljeće izlazi u Frakturi i zove se Mali i Levijatan. Glavni lik se zove Mali, živi na otoku s roditeljima. Majka se zove Švelja, ali ona ne šiva samo haljine, nego i priče. Otac mu je kartograf zvijezda. Jednog jutra vraća se stric Igla nakon duge plovidbe i oni sazivaju Festival tkanja gdje dolaze moreplovci, gusari, kapetani, dočasnici, dvorske lude, trubaduri. Oni prepričavaju i prepjevaju priče te pobjednička priča postaje sljedeća ekspedicija. Nije da se nešto dogodi pa iz toga nastane priča, već suprotno. Onda se Mali, koji upozna i zaljubi u djevojčicu Strijelu, odlučuje na dugu plovidbu sa svojim stricem.

Ne bavim se više barokom. Ne trudim se da bude kićeno, već sam shvatio da s lijepom, utegnutom rečenicom možeš mnogo više postići.„

Pored novog romana, naš rezidentni gost bio je zauzet i drugim rukopisima:

„Radim i na jednoj kratkoj priči/noveli koja se zove Ponoćni radio i koja govori o tome kako preživjeti utorke. Postoji ilegalni ponoćni radio koji uvijek daje savjete gdje izaći u gradu jer su po meni utorci najgori. Ponedjeljak nekako preživiš, a utorak, kad znaš da je kraj tjedna toliko daleko...

Uspio sam urediti i roman Carlosa Fonsece, jednog sjajnog kostarikanskog autora koji trenutno predaje na Cambridgeu. On je '87 godište, a već je na listama najboljih živućih latinoameričkih autora. To me jako veseli jer mi je Carlos dobar prijatelj i veselim se vidjeti ga u Zagrebu uz pokoje pivo. Ako naše prijašnje iskustvo išta govori, opet će zakasniti na let jer će biti sa mnom do osam ujutro na nekom afteru i onda zaspati. Prijevod je napravila Ela Varošanec koja često bila s nama u Rijeci na FEKP-u, gdje sam i upoznao Carlosa. Napravila je fenomenalan posao. Samo sam trebao utegnuti neke rečenice. Nisam imao toliko posla jer je Ela vrlo kompetentna prevoditeljica koja je prevodila Ortuña, Andreasa Neumana itd. Dakle, uvijek neki Latinoamerikanci su u điru s njom.“

7. Popravni ispit

Šalu na stranu, bilo nam je drago ugostiti Svena Popovića u sklopu rezidencije Kamov. Držimo fige da se vidimo uskoro u Rijeci, kao što se nadamo da ćemo imati priliku nadopuniti njegove Savjete mladim piscima. U svakom slučaju, ako je budućnost hrvatske književnosti Sven Popović, count us in!

Dodatni prilozi:

1. Prizori iz obiteljskog života

Imam sestru

„Uvjeren sam da je moja mlađa sestrična Edina kći, ali da ju Edo više nije htio te ju je jednostavno uvalio svojoj sestra. Ista je Popović; pankerica s vrlo kratkim fitiljem. Definitivno je naša.“

Imam nerv

„Znamo tko mi je majka, ne znam 100% tko mi je otac. Svaki put kad se pogrbim, kaže mi da mi je ćaća Senad Avdić koji je pisao za Slobodnu Bosnu. Moguće je, ali imamo zajedničke crte. Imamo vrlo sličan nerv što je Tanja Tarbuk osjetila:

      TT:„Ti si mali Popović!“

      SP: „U toj konstelaciji je Edo mali Popović.“

      TT: „Okej, nerv je isti.“

Paze me, vole me

„Nije to roditeljska ljubav, čista bruka je u pitanju.“

2. Prizori iz nenapisanog poglavlja

Luzeri

„Jednom sam 19 puta zaredom dobio na jednom tulumu, a pravilo je bilo da ostaješ ako pobijediš. Tada su svi shvatili da imam tu vrlo ružnu, kompetitivnu crtu. Stvarno se ne volim kad igram Tekken III.“

Luzeru

„Igram Dungeons & Dragons. Postoji razlog zašto nisam imao djevojku do sedamnaeste godine,  tako da... Bio sam isto treći na Tekken turniru u Hrvatskoj, što isto opravdava činjenicu zašto sam bio djevac tako dugo.“

Kidanje latica

„Hoćete čuti jednu groznu tajnu? U prvog srednje sam zbog jedne djevojke otišao na koncert Prljavog Kazališta. To je bila agonija za moje uši.“

Svensson

„Znaš da sam jednom jedrio na vikinškom brodu? Bez zafrkancije, postoje fotke. Bili smo na nekakvoj kulturnoj razmjeni u Norveškoj, neko mjesto nasuprot Stavangera koji je tada bio prijestolnica kulture. Svi su se prijavili za neke aktivnost i ja sam vidio jedrenje. Super, gledao sam Pirate s Kariba, neš ti problema. Bio sam nekoliko puta i s Damirom Milošem. Čovječe, kad sam vidio da su to vikinški brodovi... Jedino nemojte skakati u Sjeverno more, čak i ako je vani toplo. Ja sam skoro umro. Neću govoriti što se dogodilo nekim mojim sekcijama tijela, ali i dalje se oporavljam.“

Ne rimuje ti se poezija

„Naravno da ćeš biti lud za curom s kojom nemreš biti. Fakat sam ju oduvijek htio pisati. Obožavam Delimira Rešickog, cijelo naše jugoslavensko naslijeđe. T. S. Eliota citiram u romanu, uostalom. Baš mi je žao što nemam nikakvu žicu. Znam da je loše, to je najgori dio. Nije da nisam siguran i da ti trebam poslati nego znam da je to potpuna katastrofa.“

Haruki, traduki this!

„Taj Murakami napiše „pripravio sam jednostavan obrok“ i onda ga krene opisivati. To uopće nije jednostavno! Okej, Jamie Oliver nisam te prepoznao. Lakše malo, nemamo svi toliko vremena u životu.

Ne znam ako ste to skužili; uvijek opisuje uši kod žena, stalno se pojavljuju mačke... Mi smo iz zafrkancije napravili Murakami bingo.“

I skakavce ubijaju, zar ne?

„Skakavci, buraz. Kako nešto tako malo može skakati i letjeti na tako sporadične strane? Jedne godine na Hvaru sam skakavca pola sata gađao knjigama. To je bio najnačitaniji skakavac na svijetu. Meni su se guzovi tresli od straha koliko je to čudo izbjegavalo projektile. Na kraju sam probudio frenda Hvaranina da ga ubije („Ali Svene, nije ni to meni nešto“). Uspio sam ga pogoditi vrećicom prljavog veša dok je bio u kutu. Uzeo sam močo krpu i skakao po toj vreći te kao Oberyn Martell vikao:„You raped her. You killed her children...“

Koja greda

„Ne volim riječ nikad. Nikad neću otići na koncert Coldplaya. Osim ako se ne zaljubim, ali nema šanse. Ako se zaljubim u curu koja voli Coldplay, nađi mi gredu da se objesim. Neću nikad ići na Coldplay ili Mumford & Sons.“

Geneza naslova (Umag, 2015) (Neven Ušumović, član žirija nagrade Edo Budiša; SP, Sven Popović)

     Neven Ušumović:„ Svene nisi pobijedio, ali si bio uvjerljivo drugi.“

     SP:„ Hvala Nevene, ovo mi je naslov romana!“

3. Tehnika preporučiteljskog zanata

S obzirom na to kako gost je kroz cijeli susret izbacivao preporuke, odlučili smo ih za vas sakupiti na jednom mjestu. No, što čekate?

Tajni crush: Dado Ćosić

Kazalište: Huddersfield

Soundtracks: Disco Elysium, Chungking Express

Film: Kar-Wai Wong (sve)

Serije: Succession, Reservation Dogs, The Sopranos, The Wire

Glazba: Lindsey Jordan/Snail Mail, Pom Pom Squad, Wardruna, Stiff Little Fingers, Jawbreaker, Explosions in the Sky, Mogwai, Iceage, Sigur Rós

Igre: Disco Elysium, Wildermyth, Sunless Sea, Baldur's Gate, Final Fantasy, Tekken (Paul Phoenix, molim lijepo)

Autori s police malog Svena: Haruki Murakami (Moj slatki Sputnjik, Južno od granice, zapadno od Sunca), Sue Townsend (Adrian Mole serijal), Gabriel García Márquez, Henry Miller, Lucia Berlin, Julio Cortázar (Školice), Boris Vian (Srcoder, Crvena trava, Svi mrtvi su iste boje, Pljuvat ću po vašim grobove, Jesen u Pekingu) i François Rabelais.

Autori s police velikog Popovića: Robert Irwin (The Arabian Nightmare), Haruki Murakami (Ljetopis Ptice Navijalice), Darko Šeparović (Proces gorenja; uskoro i u vašim rukama!), Monika Herceg, Lana Bastašić, Petar Matović, Delimir Rešicki, T.S. Eliot, Carlos Fonseca...

Super vježba: Josip Sever (Anarhokor, Diktator)