Sada ste već osokoljeni i spremni pitati Kristiana Novaka sve što vam padne na pamet; omiljenu knjigu, omraženog autora, boju gaća, samo još jedan gol i past će susret za prvaka Europe u karateu. Polako se približavate mjestu susreta i prolazite pored ljudi koji zabezeknuto gledaju povrh zida; netko se dere NEMOJTE TO RADITI, a čini vam se kako im klinci odgovaraju OVO JE NAŠA BAZA. Samo djeca koja probavaju uredsku stolicu, samo roditelji koji su zaboravili da su nestajali nizbrdicama u propalim jugićima. Ipak, slika je to koja vam ne pruža odgovor na najvažnije pitanje – gdje su te garaže? Odgovor će nenadano odzvoniti pet minuta kasnije; Vučkić ruši Šutala, Petković zabija, Dinamo smanjuje na 3:1. Jebemu, jebemu ruši nebodere i tjera ljude u garažu.

Kada Velkovski sedam minuta kasnije bude Livakoviću pokazivao što je trebao u prvom poluvremenu raditi s rukama, te se porazbaca limena glazba Karlovačko po obližnjoj cesti, reći će ti si tiho da je Knjiga na nezgodnim mjestima potvrdila svoje mjesto u vašem kalendaru. A potvrdio ga je i Kristian Novak kao zadnji gost prve sezone projekta zahvaljujući kojem ste s nama prošli cijelu Rijeku. U duhu dana je hrvatski prozaik otpočeo razgovor onime što njega prvenstveno dira u pisanju te zašto se ne boji da će – kako ga Jagna Pogačnik plaši – zajebati:

„Što znači zajebati? Ako gledaš na književnu produkciju kao na nešto što si obvezan činiti da bi preživio i nahranio one čitatelje koji su naviknuti na tebe, onda bih trebao o tome razmišljati. Međutim, na književnu produkciju gledam kao na nešto što ja moram raditi iz jedne intrinzične potrebe, tako da o sljedećoj priči isključivo razmišljam u okviru te priče, a ne efekta koja će ona imati. Potpuno je moguće da izbacim nešto što se apsolutno nikome neće svidjeti, ali će ta priča meni biti jednako bitna kao i prijašnje dvije. Uvijek će biti netko tko očekuje da napišem novu Črnu mati ili Ciganina, ali to se neće dogoditi, i to mogu odmah reći. Razmišljam o potpuno drugim stvarima i za mene su te priče gotove. Sad idem u potpuno nove svjetove što meni čini problem u smislu da krećem uvijek od nule. Svaki put kad mi se čini da kad krećem u novu priču da tek učim pisati. Grozne su mi te prve rečenice koje pišem. Prva verzija mi je generalno katastrofa. Ja ju čuvam u jednom svom folderu i kad budem jako tužan, krenem čitati i vidim kakav idiot moraš biti da napišeš prvu verziju. Ne gledam na književnu produkciju kao na nešto što sam obvezan da bih sebi osigurao egzistenciju i baš to meni čini potpuni prostor slobode gdje mogu raditi štogod hoću i štogod mene zanima; iako se to ne čini tako jer sam imao dva hita.“

Upravo su hitovi razlog startnom razotkrivanju jer su mnogi Novaka prozvali književnom zvijezdom što je u najmanju ruku dubiozno kada se sjetimo kako hrvatska književnost živi svoj život zadnjih godina:

„Netko je očigledno u nekom trenutku izrekao da sam ja književna zvijezda i volio bih upoznati tu osobu da mu/njoj stisnem ruku, ali jako, jako čvrsto. Kad odrastaš i razmišljaš o nekakvom statusu zvijezde u biločemu – filmska, glazbena, likovna itd. – zamišljaš si da je ta osoba stekla status u kojem može raditi samo to i da se može baviti samo time što kod nas nije slučaj. Ja mogu na prste jedne ruke nabrojati ljude iz naših krugova koji rade isključivo to i zapravo mi se ne čini da žive lagodan život. Meni bi status književne zvijezde u prvom redu značio da mogu raditi isključivo to, a to naši krugovi ne dopuštaju. Možemo slobodno reći: nije to ta lova i gotovo.

Kad bih bio u stanju izbaciti jedan takav hit svake godine, onda bih se to čak i moglo, ali na to se ne želim niti obvezati niti mislim da je to moguće. Ako je biti književna zvijezda ovo što ja živim, onda to jednostavno nije fer. Ionako mi se čini da takve etikete više trebaju medijima, nakladničkoj industriji, čisto da gurnu nešto u prednji plan, a nama piscima to uopće ne treba. Mi u prvom redu želimo da se razgovara o knjigama, o tekstovima. Hoću da tekst bude u prvom planu, a ne da se gleda kroz prizmu tko sam ja, što radim, s kim provodim slobodno vrijeme. A to se dogodi kad-tad. Počne se tvoje ime provlačiti i onda mediji kao u nekoj namjeri da ti učine uslugu te žele oblikovati na neki način koji bi bio zanimljiv široj publici. Ja to ne želim. Onda te žele posvađati s nekim pa kažu – ovom si rekao ovo pa daj to još malo podebljaj. Ili ti hoće ući u stan. Jednom sam se trebao fotografirati za jedan intervju i rekao sam da ne mogu jer sam doma s dvoje djece. A fotograf kaže još bolje, pofotkat će me s djecom i stan malo. Ne, ne, ne bi išlo.

Ili te žele skinuti ili žele napraviti da uđeš u jednu od tih kategorija: bad boy hrvatske književnosti, femme fatale hrvatske književnost itd. A nitko od nas nije to niti želio. Mi smo tu da produciramo tekstove koji će doprijeti do ljudi i potaknuti nešto. Sve ovo ostalo je samo nešto, nekakav dio medijske mašinerije koji se meni osobito ne sviđa.“

No, ono što mu se sviđa je istraživanje tema za koje vjeruje da ih je potrebno napisati, kako zbog sebe, tako i za druge. U suprotnom si moramo postaviti pitanje zašto se odlučujemo mučiti osim ako si ne lažemo. Na primjeru Ciganina, ali najljepšeg Novak je objasnio što znači kada za njega kažemo da je istraživač koji klizi u fikciju:

„Ja sebe ne vidim kao autora koji će izbaciti deset ili dvadeset knjiga. Zanima me isključivo sljedeća i to je to. Imam skice na kojima radim, ali ako me ne zapale, neću raditi na njima. Moguće je da ću na sljedećoj koju radim potrošiti deset godina. To je područje moje slobode gdje sam slobodan ne izbaciti novi tekst ako on ne zadovolji moje osnovne kriterije.

Što se tiče Ciganina, sve što je unutra je sa mnom od djetinjstva. Dakle, bilo mi je super kad je 2015. godine krenuo veliki izbjeglički val preko Makedonije, Srbije, Mađarske pa su se usmjerili na Hrvatsku gdje smo mi onda kazali – mi smo na izbjegličkoj ruti. Ljudi u Međimurju su rekli – da, da, mi smo na izbjegličkoj ruti već dvadeset godina. Još za vrijeme Domovinskog rata su ljudi bježali preko Međimurja, a to znamo jer je preko Slovenija i oni kada bi ih se prebacilo tamo bi bili još korak bliže onome gdje su stvarno htjeli doći, a to su u pravilu bile Švedska ili Njemačka. Sjećam se da je moja baka znala pričati da ona nije mogla spavati ili bi se jako rano dizala - tipa u pol četiri ujutro što je meni potpuno nepojmljivo - i da je gledala neke crne ljude kako prelaze. Prvo smo mislili da baka malo halucinira, ali smo onda čuli i druge ljude kako vide isto. To su u principu bili migranti i – sad se to zna – vrlo često iz Afganistana. Gdje god je puknuo nekakav rat, ljudi bi došli iz tog područja, ali uvijek i iz Afganistana i Pakistana. U međuvremenu se saznalo i tko je bio taj tko prebacuje ljude preko. Na neki način je to u selu bilo prihvaćeno okej. Nekakav stav je bio da oni ne rade moralno nešto upitno. Nije to bila pretprodaja roblja ili barem mi nismo vjerovali u to. Ljudi su za sto eura ili maraka pomagali drugim ljudima koji bježe iz ratom i siromaštvom pogođenih područja da odu u bolji život. Druga stvar je bila da oni ne dopuštaju da oni ostaju s naše strane, a to je bilo doživljeno kao pozitivna stvar. To je sa mnom od djetinjstva.

"Ako to nije tema koja me duboko pogađa, ne laćam se pisanja jer znam da je to mučan proces."

Nadalje, odnos s Romima; sljedeće romsko naselje je udaljeno tri kilometra od mog i također je sa mnom od djetinjstva. Međutim, kad ti kreneš ispisivati priče o tome, ti misliš da znaš sve, a ne znaš ništa. Tako da sam ja vrlo rano pri pisanju Ciganina imao u glavi strukturu i likove koji će biti i mislio sam si – Okej, Roma, to ću lako, policajca, imam frenda policajca on će mi sve ovo, Milenu ću malo teže jer je žena i kako ću onda pisati iz prvog lica, i Kurda, to ću morati puno istraživati. Na kraju je ispalo obratno; najviše sam morao istraživati o Romima, Kurd je bio drugi, ali sam našao jako dobrog informanta i to dopisnika NYT-a iz Kurdistana koji je i sam rodom Kurd, koji je i sam izgubio u Al-Anfalu kad je Saddam Hussein imao žestoke napade prema Kurdima na sjeveru. On mi je odgovarao u velikim chunkovima teksta.

Što se tiče Roma, došao sam vrlo rano u narativu do saznanja da je lik previše kristoliki. To samo po sebi nije loše, ali ja nisam htio lika koji svima sve oprašta, koji se jednostavno nada da ako svima čini dobro da će se njemu dobro vratiti, i u trenutku kad mu po stoti put kažu da ne može imati nešto na što ima pravo, da opet oprosti. Htio sam lika koji je više blizak meni i nama. I onda sam mu dao da gubi vrlinu po vrlinu, da bude ljut, nasilan ako treba. Do toga nisam mogao doći dok nisam razgovarao s ljudima koji žive u romskim naseljima. E sad, znao sam da ne smijem ići direktno u romsko naselje jer tamo te dočeka seoski starješina što nije ništa loše;  upoznao sam divnih ljudi koji se brinu o svojim selima i ljudima na vrlo operativnoj razini i vrlo su progresivni, ali u principu mi se u tom trenutku činilo da ću dobiti jednu prekrasnu viziju sela. On će me provesti po najboljim dijelovima sela, mi ćemo si nazdraviti šljivovicom i on će me ispratiti kući. Ili to ili ću dobiti agresiju, potpuni otpor.“

Upravo zbog toga se odlučio za treću opciju – izvanjski informanti:

„To su bile dvije, sada studentice. Studenata Roma nema puno u Hrvatskoj, to je neki dvoznamenkasti broj, oko 35. Jedna studira pravo u Rijeci, druga je završila učiteljski fakultet. One su mi davale vrlo intimne perspektive o tome što znači odrastati u romskom naselju i tim obiteljima. Upoznao sam ih na književnom događanju u ekonomskoj i trgovačkoj školi u Čakovcu gdje sam u nekom trenutku rekao da pišem roman o Romima. One su meni prišle jer  su htjele znati o čemu ja to pišem. I rekao sam im da ako žele da se možemo naći na kavi poslije i mi smo se redovito nalazili. Njihovi roditelji su to znali i bili su jako zagrijani za to da ja na neki način pomognem da se upišu na fakultet. Nadam se da sam odigrao nekakvu pozitivnu ulogu da im dam još mali push. A one su zauzvrat bile vrlo otvorene. Bilo je tu jako zanimljivih situacija. Jednom sam jednoj rekao: „Okej, ti si odlična učenica, ali moguće je da nećeš uspjeti iz prve pa dobro pričekaj godinu iza godina i još godinu iza toga. Faks je za uporne, ne mora biti za one koji su briljantni u svemu“. I one se samo pogledaju i nasmiju. U redu, što je sad tako smiješno? I one kažu:“Ne, ne ili ćemo upisati ove godine daleko od Međimurja, ili smo sljedeće godine udane i vrlo vjerojatno trudne“. I meni se od toga sledila krv u žilama. Prvo sam mislio da me zezaju i onda sam ih podsjetio da je barem jedan od njihovih roditelja zagrijan da ih se gurne u visoko školstvo da one izrade svoj zanat, steknu diplomu. Ali one kažu ne, pritisak zajednice je toliko jak da ti se ne možeš više oduprijeti tome. Bila je tu još hrpa informacija koja nije mogla ući u knjigu jer nitko živ ne bi vjerovao što se događa u 21. stoljeću usred Međimurja za koje smatram da je – jednako kao i ovo područje – jedno od progresivnijih.“

Unatoč tome što vjeruje u Međimurje, ne znači kako ga u nekim trenucima nije bilo strah kako će reagirati zajednica na njegove romane. Uostalom, Kruno Lokotar nije se odveć radovao promociji prvog romana u sjevernijim krajevima:

„Sjećam se kad smo išli na promociju u Sv. Martin na Muri. Kruno Lokotar je vrlo pričljiv tip, ali taj put sam ga pokupio autom i on je sjedio na suvozačkom, gledao kroz prozor, uzdisao i pitao sam ga:

KN: Kruno, šta je?“

KL: E, hoće oni nas raščetvoriti s traktorima kad dođemo tam sad?

KN: Nemam pojma, ali sve je moguće.

Mi smo tamo došli pred cijelo selo, 120 ljudi. U prvom redu župnik, načelnik općine itd. Mažoretkinje nas dočekuju, iza one-man band lagano svira u intermezzima. I ljudima je to tad bilo... Kao prvo, još nisu pročitali knjigu, ali im je bilo drago što je roman koji govori o Međimurju zaživio na nacionalnoj sceni; netko je napisao kritiku u Jutarnjem i Večernjom. A kasnije, budući da je to temeljeno na stvarnim događajima, osjetio sam silno olakšanje kod ljudi jer u principu znalo sve o tome, ali nitko nije govorio jer se vjerojatno nije znalo kako govoriti. Tako da mislim da je ipak doživio silno pozitivan odjek roman tamo. Sad mi se već čini da Međimurci misle – Aj sad piši o nečem drugom, dosta si ocrnio Međimurje. Ajde sad o Rijeci!“

S obzirom na svoja iskustva, ali i znanja, Novak je spreman braniti svoj zanat. Čak i sportskim paralelama:

„Sport je super iz nekoliko različitih razloga. Jedan od njih je što na neki način produljuje adolescenciju. Stalno putuješ negdje, stalno se zabavljaš, u doticaju si s mladim ljudima i cijelo to okruženje čini lakšim prilično teške i emotivne trenutke jer se prije ili poslije dogodi da izgubiš od nekoga i da dobiješ batine. Međutim, ono što je jako bitno kod toga je da doživljavaš svoj život u periodima od šest mjeseci. Znači, za šest mjeseci je bitno natjecanje i dotad moram biti super. Sad sam kao buhtla, ali ako se svaki dan pojavim na istom mjesto (*treningu), ako dam apsolutno sve od sebe i pritom se uspijem ne ozlijediti, moram vjerovati da će za šest mjeseci tamo stajati jedna druga osoba koja će biti spremna za vrhunski rezultat. Ista stvar je s tekstom.

Postoje genijalci; postoje ljudi koji iz prve napišu sjajan tekst i to je to. Mi svi ostali koji to nismo, moramo raditi na njemu. Postoje dijelovi mojih romana koji su ispisani 20-30 puta i još nisam zadovoljan s njima. Moramo biti u stanju na neki način primijetiti da često svojim lošim pisanjem uništavamo dobru priču. Moramo se pojavljivati svaki dan na istom mjestu, pred tim laptopom, suočiti se s tekstom i svojim ograničenjima kako bi ga učinili manje lošim, i još manje lošim, i još manje lošim samo da bi došli do nečega što je možda dobro.“

I upravo zato treba znati stav spram kritike i akademske zajednice kada se sagledava književni tekst:

„Ne samo dio akademske zajednice, već i dio književne kritike jako podozrivo gleda na mainstream i žanr što me osobito živcira. To ne može drugačije doći nego od ljudi koji misle da je tek tako napisati dobar krimić i ljubić. Kad bi tome bilo tako, bilo bi puno boljih i krimića i ljubića. Oni uvijek traže da književnost bude ta koja će biti avangardna, razumljiva uskom krugu ljudi; u principu da se književnost piše za profesore komparativne književnosti. To je u redu i to je legitimno. Tko god želi pisati takvu književnost, neka ju piše. Mene u principu to ne zanima.

U jednom trenutku sam shvatio da se ne želim dopadati kritičarima. Super je ako se dopadnem; mene svaka pozitivna kritika jako razveseli, a negativna me rastuži. Međutim, u jednom trenutku sam u kritici tuđe knjige od strane vrlo poznatog kritičara koji prati cijelu regiju pročitao nešto kao „tom pripovijedanju u proznom tekstu nema mjesta, neka ono bude u dramaturgiji i filmu kao umjetnosti.“ A književnost ostaviti za što točno? Otkada prozaici nemaju više pravo pripovjediti? Zašto proza uvijek mora biti nekakva anti-priča? Rekao sam si da ja ne želim pisati knjige koje će se njemu dopasti ako je to njegov stav i ako će sve gledati kroz mjerilo toga. Mene u prvom redu zanima priča i ja samo pazim da svojim pisanjem ne uništim dobru priču koja mi je pala napamet.“

A tako i nas prvenstveno zanima priča iza projekta Knjiga na nezgodnim mjestima. Njen epilog imat ćete prilike čuti 15. studenog u art kvartu Benčić gdje ćemo s urbanistima, arhitektima i aktivistima popričati kako smo uspjeli grad uz pomoć knjiga i pisaca.

Fragmenti, ali najljepši

U našoj kući nema svađa. Zar ne, draga?

„Moj najveći rezultat je da sam bio drugi na prvenstvu Europe, a ona je bila tri puta prvakinja Europe. Tako da sve naše razmirice i svađe završavaju:

„Tko je prvak Europe bio?“

„Ti si bila. Okej, ja ću oprati suđe danas.““

Dešperatna fliska

„Međimurje je pitomije na jedan seoski način. Super je sad kako mi dijete ide u prvi razred osnovne škole pa sam prvi put doživio da roditelji biraju svojoj djeci u koju će osnovnu školu ići. Mi smo imali jednu školu – hoćeš-nećeš. Jedan razred. Nisi tu mogao birati. Budući da je bio jedan razred djece, onda svi oni koji su padali razrede završavali u tom jednom razredu. Već smo u šestom razredu imali par momaka koji su imali brčiće, široka ramena, jedan je počeo ćelaviti i bio na odvikavanju od alkohola skoro (*smijeh). I ja sam par puta nešto bio pametan, i malo sam se nekako našalio kako se njemu nije svidjelo i dobio sam flisku od koje sam pola sata vidio duplo. To je bio nekakav početni impuls. Dijete bez oca, slabašan dečkić, morao sam naći načina kako ću se snaći u nezgodnim situacijama ako do njih dođe. Negdje sam pročitao da djeca do osmog razreda osnovne škole dožive jednaku količinu agresiju kao u cijelom životu poslije toga. Za cure je to drugačije, ali je ponovo agresija; za dečke je to fizička agresija. Jednostavno je to tako i to ne možeš to izbjeći niti izbjegavati. U nekom trenutku se moraš postaviti na pravi način. Ali da sam tražio frku, nisam.“

Standardno djetinjstvo ne prolazi u standardu

„Standard još uvijek nisam naučio iako sam predavao u Rijeci „Morfologiju i tvorbu riječi hrvatskoga standardnog jezika“. Standard nikad ne možeš do kraja naučiti, pogotovo ne hrvatski jer su tu pravila koja često proizlaze iz subjektivnog osjećaja ljudi koji nam ih nameću. Ja sam imao nekoliko tih prelazaka granica u tom smislu riječi. Dijete sam međimurskih gastarbajtera, pa sam onda u Njemačkoj, ako sam htio da me ne zaobilaze na spielplatzu, morao naučiti koliko-toliko dobro njemački. Onda sam se vratio u Međimurje pa sam morao naučiti kajkavski da ne zvučim čudno domaćoj djeci. To je bila zanimljiva priča. Gore sam bio ausländer, a onda sam doma bio ausländer. Još krajem osamdesetih kada smo se igrali partizana i Nijemaca, možete si misliti tko sam ja bio. Točno se sjećam kako sam imao jednu Parka jaknu za koju bih sad ubio, ali je imala njemačku zastavu. Mama me tjerala da ju nosim jer nisam imao drugu i ja sam ju mrzio. Stalno sam hodao u ovom položaju (*desnom rukom pokriva lijevi biceps) da ne vide njemačku zastavu.

Tek onda sam došao u školu gdje ti kažu da ti ne znaš hrvatski jezik i da moraš učiti taj standard, književnik jezik. I to je jedan od paradoksa mojeg života. U osnovnoj školi sam imao loše ocjene iz hrvatsko-srpskog i tjelesnog. Iz TZK zato što iako volim nogomet, lopta ne voli mene i to nikad nije bio odnos međusobnog razumijevanja. A taj naš učitelj tjelesnog, pokoj mu duši, je jedino priznavao nogomet. A iz hrvatskog iz dvaju razloga. Prvo zato što nisam baš razumio gramatiku i te sve vrste riječi. I drugi jer sam pisao jako loše sastavke. Majkemi, možete provjeriti. Moj učitelj je rekao da to nema nikakve veze, da to nema glavu ni rep, da mu uopće nije jasno što sam htio reći. Bio sam potpuno uvjeren do sredine srednje škole da ja nisam u stanju isproducirati bilo kakav tekst, da ću ja taj hrvatski učiti koliko mi treba, samo da se upišem negdje na faks. Međutim, stvari su se promijenile.“

Nemoj mene pitati ako je dobro

„Ako netko ne želi čitati knjige koje su djelomično pisane na dijalektu, to je u redu. Što s mene tiče, ja nemam potrebu objašnjavati ljudima kojima se ne sviđaju moje knjige zašto bi ih oni trebali čitati. Mogu sad nabrojati pet vrhunskih stranih autora koji su u Hrvatskoj bili predstavljani kao „to je to, to je novi nobelovac“, a to su bile knjige od kojih sam odustajao na 15. stranici. Time nisam rekao da su oni loši, već to jednostavno nisu knjige za mene i ne želim svoje vrijeme trošiti na njih. Radije ću se lijepo pozabaviti nečime što mene direktno pogađa.

I to nije ništa loše; to ne govori ništa o tome da su čitatelji glupi i da nisu dobri jer više vole čitati skandinavski krimić nego knjigu nekog hrvatskog autora/autorice u kojoj se na sto stranica ništa ne događa, nego on samo razmišlja o tome kako je svijet loš. Okej, legitimno je napisati takvu knjigu, ali je legitimno i ne ju htjeti čitati.“

Ne volim kompetitivni dio u književnosti. Bio sam u žirijima dva puta i nikad više.

Važno je sudjelovati

„Ne volim kompetitivni dio u književnosti. Bio sam u žirijima dva puta i nikad više zato što je jako, jako teško uspoređivati; ne samo dva teksta različitih autora, već i dva teksta istog autora. To jednostavno bude nepravedno. Koliko god mislim da su književne nagrade bitne, često bude jako puno nepravde u tome da je jako teško uspoređivati književne tekstove, makar bili pisani na istu temu.“

Lektira nam se diktira

„To je završilo tako da sada nije u lektiri i to je u redu. Niti sam ja ikada to želio, niti sam maštao o tome, niti sam imao bilo kakav utjecaj na to. Bila mi je kao prvo velika čast naći se tamo s Črnom mati, a onda kada je krenula hajka mi je to u prvom redu bio šok. Kako se može dogoditi da nešto što napišeš ljudi izvrnu i tvrde da si napisao nešto potpuno drugo? Druga stvar je bila da sam se našao u poprilično dobrom društvu. Bili su Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Zoran Ferić, Haruki Murakami i ja ti koji su bili sporni autori koje srednjoškolci nikako ne bi smjeli čitati jer ćemo ih uništiti. Izvlačili su citate iz teksta i to su šerali po svojim portalima.

Ja se prilično dobro nosim s agresijom, ali u tom trenutku je Mirna bila trudna, dijete malo, a moja mama se tek naučila služiti internetom. Sjećam se točno da me nazvala i da nije mogla progovoriti dvije minute jer je vidjela te komentare. Osjetio sam da joj je jako teško. U principu mi je zbog toga bilo „što mi to treba u životu?“. I to je trajalo neko vrijeme. Međutim, nakon toga dođe silno olakšanje jer si jednostavno stavljen pred poziciju „okej, onaj tko je zlonamjeran će štogod da napišeš u tome pročitati ono što njemu odgovara i to je to“. Zato jedino što pisac može napraviti je pisati doslovno onako kako želi.“

Imajte više povjerenja u one koji dolaze

„Siguran sam da mogu (razumjeti klasike) na nekoj razini. Isto kao što sam siguran da dijete na nekoj razini može shvatiti Balade Petrice Kerempuha. Tako da ja nisam za to da se izbace kanonska djela, već samo da budemo svjesni toga da će se djeci ti tekstovi razotkriti u svoj punoj snazi tek kad odrastu i prožive svoj život. Ja sam onaj tim koji bi koncipirao lektiru u prvom redu tako da djecu privuku čitanju, da ne izbacujemo van iz srednje škole djecu koja su nekada kao mala voljela čitati, a na kraju im se sve zgadilo. Dijete koje voli čitati žanrovsku književnost će kad-tad posegnuti i za nečim kompleksnijim. Bitno je da ostavimo čovjeka koji ima naviku uzeti knjigu.“

Črna mati zemla će biti film, a Ciganin ali najljepši će biti mini-serija od šest epizoda.

Veliko platno, malo platno

„Črna mati zemla će biti film i trebao se snimati ovo ljeto sve dok Covid nije odgodio sve, tako da je snimljen samo kratki film. Oni koji su čitali će znati; scena na nogometnom igralištu kad Franjo dobije loptu u glavu. 13 minuta traje i bio je na Sarajevo Film Festivalu, Locarnu, ide po Europi i poprilično je dobar. A Ciganin će biti mini-serija od šest epizoda i tu se sada sklapaju koprodukcije. Čak je moguće da se prije snimi serija od filma jer će biti nešto jeftinija. U filmskom svijet je većina dijaloga oko novca. Koliko što košta? Koliko košta ako scenu snimiš danju, koliko košta ako snimiš noću? Koliko ako ovaj auto tamo prođe, koliko ako onaj tamo prođe i tako. Na Sarajevo Film Festivalu je bio pitch za seriju te su sada pozvani u Göteborg gdje je najveći sajam kriminalističkih serija gdje će nastupiti za nekih dva mjeseca. Tamo će se sklapati koprodukcije tako da je moguće da to bude hrvatsko-norveška ili hrvatsko-švedska serija. A Črna mati je koprodukcija Hrvatske, Srbije, vrlo vjerojatno Njemačke i Austrije.“

Kazalište i katarza

„Posebno me strefilo kad je bila prva adaptacija Črne mati zemlja. Tad me je ravnateljica pitala želim li pisati dramatizaciju i odmah sam rekao ne i ona je odahnula. Bio sam poprilično siguran da ja to ne mogu napraviti dobro i dobro da sam bio svjestan svojih ograničenja. To je napravio Tomislav Zajec i napravio je to jako, jako dobro. Rekao sam – okej, vi mi šaljite tekst ako treba međimurski popraviti. Tomislav Zajec ne zna međimurski, on je više na slovenskom pisao, ja sam prevodio itd. Zovite me deset dana prije premijere da ja to vidim jer je tad već sve gotovo. Tu sam bio u prilično ugodnoj situaciji: ako naprave dobru predstavu, to je zato što sam ja napravio dobar roman, a ako naprave lošu predstavu, to je zato što su oni zeznuli. Ja sam to htio gledati iz potpuno objektivne perspektive, biti samo jedan od gledatelja, ali oni su me smlavili u prvih pet minuta. Vidiš te glumce koje si prije gledao čisto iz žablje perspektive publike; ne znaš jesu živi, možeš li ih dodirnuti i tako dalje. I oni odjednom izgovaraju tvoje rečenice i to s užasno puno ljubavi. Jako su angažirani i užasno im je stalo do toga da ta predstava bude dobra i to me jednostavno oduzelo. Ja sam im rekao – ako vam nitko neće pljeskati, ja ću jedini ustati i pljeskati zbog ljubavi koju ste dali mojoj priči i koju ste osjetili na svoj način.“

Informacija o informantu

„Slao sam mailove na milijun mjesta i jedan je završio na kod novinske agencije koja se isključivo bavi kurdskim pitanjima i netko tamo je rekao okej, ako ti pišeš o liku Kurda, barem želimo da imaš objektivnu sliku o tome. Mi ćemo ti dati odgovore, a ti procijeni. I stvarno je bio objektivan. Nije prikazivao romantičarski ili previše neozbiljno. Vrlo objektivan i detaljan.“

Kritika, to sam ja

„Dosta sam kritičan, znam točno što sam trebao bolje napraviti, ali to u tom trenutku nisam znao. Jednostavno se vidim kao autora koji mora još puno naučiti. Super mi je kad dobijem ideju za skicu i sve mi izgleda okej (*ovo je super, to je to), i onda kada kreneš pisati shvatiš u kakve sve rupe upadaš.“

Protagonist nije sinonim za junaka

„Mene u principu ne zanima priča u kojima imamo jednog dobrog i jednog lošeg lika i onda mi pratimo tko će tu pobijediti. Kad se posvađaju Gandhi i Hitler, znamo za koga navijamo. To mi je potvrdio i tečaj pisanja scenarija na koji smo upali s Črnom mati zemla, gdje su nas stalno tjerali da pišemo dijaloge u kojima su oba stava jednako logična i argumentirana i da se kao čitatelj i gledatelj te scene poljuljaš; da više nisi siguran jesi li uz protagonista ili nisi jer i ovaj drugi kaže nešto potpuno pametno i nesebično tako da uvijek krećem iz pozicije da nitko nije potpuno dobar ili potpuno loš. Meni su puno zanimljiviji likovi koji su bad guys ali imaju šansu postati dobrima i ti im pružiš tu šansu pa onda vidimo gdje se lomi.  Ili dobri likovi koji postaju lošima gdje im se isto daje šansa da reagiraju na ovaj ili onaj način. To su puno zanimljiviji likovi iz moje autorske perspektive od ovih koji su superheroji i zlikovci. Volim gledati takve filmove i to mi je okej, ali mislim da nikad neću napisati priču u kojoj će se to tako odvijati.“

Kratka sportska prognoza

„Sport te generalno nauči bitne stvari o životu. Kao što Ratko Zvrko kaže u jednoj svojoj pjesmi – po širokom hodaj usko / A napni se kad je tijesno. Danas jesi, sutra nisi. U sportu je to tako. Kad si šampion, onda su ti svi blizu, svi ti hoće biti prijatelji, svi su oduvijek vjerovali u tebe, a kada padneš, odjednom praznina i imaš dvojicu ili trojicu onih koji su ti pravi prijatelji i doista vjeruju u tebe. Iste stvari se događaju svugdje, ne samo u književnosti, već i u znanosti. Kad si gore, onda su ti svi blizu, a kad si dolje, a prije ili poslije svi padnemo, moraš biti u stanju podnijeti tu samoću i podnijeti da ti je ostalo samo tih par ljudi koji vjeruju u tebe.“

Molim, bez cenzure

„Ovo je sad totalno razotkrivanje. Imam jedan dokument koji se zove „Kako pišem, kako rolam“ (*2.0 je sada), gdje sam sebi pobrojao postupke kroz koje prolazim kad pišem priču. To je dokument od 30 stranica i u principu tijekom procesa pisanja zapisujem što mi je bilo bitno i kad mi se dogodio nekakav switch, da se toga prisjetim kad budem pisao drugu priču. I na prvoj stranici mi je citat Margaret Atwood koji ide otprilike ovako:“Kada pišeš, moraš biti u stanju izreći ono što ti se čini neizrecivim. Zamisli ako ništa drugo da desna ruka piše, a da lijeva ruka briše. Napiši ono što ti se čini najgroznijim pa poslije možeš izbrisati. Ali ga moraš napisati.“ Mislim da je to put. Ako stalno imaš cenzora i korektora u glavi, nikad nećeš doći do one prave istine.“

I Kristian – što pišeš?

„Jedna priča je još vezana za Međimurje i malu zajednicu, ali sve ostale skice ne. Potpuno nešto drugo, ali neću vam sad spoilat. Ne želim nikada Međimurje isprati iz sebe, to je ono dobro i ono loše. To je dio mene i to je jednostavno tako. Što se tiče tema, ne znam za koju temu u književnosti bih rekao da je izlizana, iscrpljena do danas. Mi smo o arhetipskim, međuljudskim odnosima, o temama poput ljubavi, smrti, izdaje, pisali oduvijek i pisat ćemo zauvijek. I o tome uvijek nastaju nove priče. To ne znači da se mi vrtimo uvijek ukrug, već da uvijek imamo nešto novo za reći o tim pojmovima koji su jako kompleksni.“

Savjet prije slanja zahtjeva za prijateljstvo na fejsu

„U pravilu, ljudi dođu sa svakakvim idejama. Neke jesu dobre, a neke mi se čine da idu mimo toga, ali im kažem sljedeće:“Probajte dotaknuti ono čega se najviše bojite jer je u pravilu negdje u blizini prava tema vaše knjige.“"

Cjelovitu snimku susreta možete pogledati na našem YouTube kanalu