Programski ciklus imena “OK knjižnica, OK zajednica” Gradske knjižnice Rijeka u kojem OK simbolizira pojam “otporne knjižnice” posvećen je osnaživanju zajednice i pojedinca u kontekstu izazova suvremenosti i budućnosti na najrazličitijim područjima života – psihološkom zdravlju, urbanističkom razvoju, tehnološkim revolucijama… Sadržaji programa usmjereni su prema novome, progresivnom i budućnosti s ciljem učenja, inspiriranja i usmjeravanja prema konkretnim akcijama. Financijsku podršku projektu “Otporna knjižnica za kvalitetniju zajednicu” koji je dio obilježavanja 2021. kao Godine čitanja pružilo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu kroz program American Cornera.

Na nedavno održanom Youth4Climate sastanku u Milanu Greta Thunberg je vrlo jednostavno podcrtala trenutnu situaciju:”Bolje gradite. Bla, bla, bla. Zelena ekonomija. Bla, bla, bla. Do nule u 2050. Bla, bla, bla. Ovo je sve što čujemo od naših takozvanih vođa. Riječi koje zvuče sjajno, ali koje do sada nisu dovele do djelovanja. Naše nade i ambicije utapaju se u njihovim praznim obećanjima. ” Lako je mogla u miks ubaciti i održivi razvoj. Za jedne paprika na desetom katu, za druge apstraktna ideja, a za treće borba za komfor i klima uređaj. Rastopljenosti pojma svjestan je i Dražen Šimleša koji se već dugi niz godina bavio zelenim temama, bilo kroz knjige, bilo kroz rad u institucijama. U sklopu projekta OK knjižnica, OK zajednica, bjelovarski znanstvenik odlučio je mnogobrojnoj publici ukazati na niz faktora koji nas onemogućavaju u provedbi onoga što mi podcrtavamo kao održivi razvoj.

Predavanje pod nazivom Koncept održivosti u postpandemijskom svijetu gost je otpočeo razjašnjavanjem svojeg kamena temeljca – ekološkog otiska:

“Svake godine obilježava se Globalni dan prekoračenja planetarnih resursa, dan kad potrošimo sve resurse. Ekološki otisak nam je najbolje ogledalo. S njime nema muljanja, pretvaranja te nam pokazuje kako živimo, ali i kako naš životni stil utječe na drugi. Trošimo jedan biokapacitet jedne planete i ako nam je ekološki otisak tri do četiri puta veći od biokapaciteta planeta što sve zapadne zemlje imaju (uklj. Hrvatsku), nema šanse da te resurse nismo nekome ukrali. Ekološki otisak nas razgolićuje. Nije bitno s kojom zastavom mašemo; ekološki otisak je naš najbolji pečat, ne samo na ovoj planeti nego i na ljudima oko nas. Zato ga ja koristim jer je najbliža mjera realnom stanju. Nije savršen, ali nam može pokazati gdje su područja na kojima bi naš aktivizam trebao biti jači. Ekološki otisak lukavo računa koliko je svakome od nas potrebno površine. Koliko nam je potrebno da se proizvedu sve stvari koje trošimo te da nastanu prirodni resursi koji će apsorbirati emisiju koju stvaramo. Upravo zato je točnija i bliža mjera od npr. CO2 otiska oko kojeg se svađamo kad će biti aktualni ili možemo li ga nekom intervencijom ublažiti; bavimo se filozofiranjem.

Naš otisak je brutalan; na globalnoj razini smo u minusu. Kao što u ekonomiji stalno uzimamo kredite koje ne znamo kada ćemo vratiti, isto radimo s prirodom. Stalno se zadužujemo, planeta stalno kaska za nama jer ona u godinu dana ne stigne niti proizvesti toliko resursa niti apsorbirati sav naš otpad. Prema zadnjim podacima treba joj oko godinu dana i sedam mjeseci. U ekonomiji mi te kredite prelijevamo iz šupljeg u prazno, ali s prirodom nema toga već samo čitavi niz posljedica s kojima se suočavamo.

To je dan kad potrošimo sve resurse koji su nam trebali trajati godinu dana. Znate svi kako je kada je frka s plaćom. Ako potrošite ranije, onda zadnjih pet dana krpate, pokušavate preživjeti. To radimo s prirodom. Ono što je zabrinjavajuće je da je taj dan sve ranije i ranije u godini. Kada sam se počeo baviti time, on je bio u studenom. Kad sam doktorirao, bio je između rujna i listopada. Sada je već došao do srpnja.”

Pored ekološkog otiska, za Šimlešu se zgodnim pokazao i konceptualni okvir Stockholm Resilience Centre-a u vidu devet planetarnih restrikcija:

“Njih ne smijemo prijeći, a vidite da smo u nekoliko njih već prešli zonu neizvjesnosti. U dvije kategorije se nalazim u sferi pojačanog rizika. Treba skrenuti pažnju na prekoračenja povezana s proizvodnjom hranom: kako ju proizvodimo, kako se odnosimo prema tlu i prirodnim resursima itd. To vam dokazuje koliko smo fokusirani na rješenja poput električnog automobila, obnovljivih izvora, a koliko nismo svjesni da se u hrani i načinu kako se hranimo nalazi puno veći ključ naše održivosti.”

Ono što je zajedničko tim pokazateljima da ne iscrtavaju pozitivnu sliku o budućnosti koja nas čeka:

“Biolozi ističu da naša destrukcija prirode i sve dublje ulaženje u prirodu otvara čitav niz potencijalnih žarišta. To je začarani krug prema kojem se ponašamo kao da ga još uvijek ne shvaćamo. U jednom takvom izvještaju su istaknuli da isti obrazac koji doprinosi klimatskim promjenama te gubitku bioraznolikosti je doprinio razornosti pandemije, a taj obrazac je povezan s našom prehranom.

Tko plaća? To znate i sami. Živimo u apsurdnoj situaciji da ako gledate i globalno i nacionalno, najviše plaćaju oni koji su najmanje odgovorni. Zato danas govorimo o pravednoj tranziciji. Ne može biti kao u Francuskoj da se povećaju nameti za goriva jer će to najviše pogoditi najsiromašnije. Zato imate žute prsluke (Mouvement des gilets jaunes) i cijeli pokret jer ste donijeli odluku bez sagledavanja socijalnog momenta. Najveći apsurd je da će najvišu cijenu za biti eko platiti oni koji imaju najmanji ekološki otisak. To nam se događa zbog zelene paradigme koja  pod svaku cijenu želi samo ulagati u zelenu tehnologiju. Više nam je potrebna socijalna i osobna promjena. Dobrih tehnologija imamo već sada.“

Ipak, kako bi došlo do potrebnih promjena potrebno je prvo stvarnosti pogledati u oči:

“Zemlje kao što su Indija i Kine, kao i one koje izlaze iz siromaštva, uvijek će vam reći sljedeće:“Pa što vi hoćete? Razvijali ste se od industrijske revolucije, uništavali ste sve živo i mrtvo a sad nam tupite s kvotama i nekakvim pričama, dok mi izvlačimo našu raju iz siromaštva. E pa ne može.“

Apsurd ovog svijeta je da dok svi pokušavaju biti Amerikanci ne kuže da to ne mogu ponoviti. Kada bismo svi htjeli živjeti kao prosječni Amerikanac, trebale bi nam četiri planete. Toga nema. Naš planet nema potreban biokapacitet. Kada bi svi htjeli živjeti kao prosječan stanovnik Hrvatske, trebale bi nam dvije planete. Govorimo o zemlji iz koje mladi bježe vani. Prije nas je kapitalizam umirivao da smo bogati te da ćemo se kasnije pobrinuti za prirodu. Sada nema čak ni te iluzije. Sada dolazi do toga da revolucija jede svoju djecu te ljudi na Zapadu propituju sustav jer nemaju utjehu šezdesetih i sedamdesetih. Imate sve veća socijalna raslojavanja, dužničke krize, a stanje u okolišu nam je sve poraznije.“

Prvi Šimlešin obračun je onaj s krizom percepcije koju je slikovito prikazao na primjeru požara u Amazoni koji su – ako se sjećate – vladali internetom tijekom 2019. godine:

“Vrag mi nije dao mira jer kao istraživač volim čeprkati i kopati. Požari u Amazoni su mi bili zanimljivi. U redu, prošle godine sam skužio da je bilo većih požara, ali što se dogodilo s tim požarima? Jesu nestali? Gdje su nestali influenceri koji nisu mogli spavati? Gdje su nestali političari koji su prijetili? Ima li manje tih požara? Na moju žalost, ni prošle ni ove godine požara nije bilo manje, već više u nekim dijelovima. Posebno je nastavljeno uništavanje uzduž cestovnih pravaca.

Kriza percepcije sprječava nas da shvatimo što je održivi razvoj. Mi vidimo požare koji nas jako zabrinu, ali se ne pitamo se zašto su u istom periodu gorile Malezija i Indonezija?“

Drugi jahač 21. stoljeća je kriza solidarnosti koja se ponajviše iskazuje kroz vladavinu empatije:

“Zbog krize percepcije ne povezujemo očite stvari. To je i razlika između empatije i solidarnosti. Imamo dokaze kako u svijetu empatija raste u odnosu na prošla razdoblja. Puno više suosjećamo, ali problem je što je empatija pasivna. Mi možemo empatizirati s nekim, ali to je to. Nedostaju nam alati i smjerovi na koji način možemo biti solidarni s tom osobom. Zato danas znanstvenici puno više pričaju o empatiji – što je perfidan način da kažu kako nemamo problema u svijetu – ali se trebamo zapitati koliko smo mi zaista solidarni s onima s kojima empatiziramo. Osoba nema puno koristi od naše pasivne empatije; ima možda na duhovnoj razini jer će osjetiti da nije sama, ali je jako zanimljivo da te dvije stvari nisu povezanije.

Mi razumijemo da smo svi stanovnici ove planete, ali sada je vrijeme i da se tako počnemo ponašati. Ako je to naša planeta, nebitno je ako se događa u Brazilu ili Hrvatskoj. Koje ćemo akcije pokrenuti ako smo mi građani ovoga svijeta? Što možemo poduzeti da stanje u Brazilu bude bolje?“

Naš problem je što danas imamo teror malih, individualiziranih akcija gdje nam se poručuje da sami spasimo planet. To je posve krivo. Ogroman teret se stavlja na pojedince u trenucima kada je potrebna suradnja između svih nas. Realno je da tek poslije promjene stanja u ekonomiji ili politici ako hoćete mi dolazimo na red. Bitni smo jer imamo vlastiti ekološki otisak, ali on ovisi o tome gdje živimo, a  ne samo o tome koliko smo osobno osviješteni.

Zbog toga je važno osvijestiti kako – prema Šimleši – postoje tri razine djelovanja: individualna, kolektivna i zakonska. Iako od prve sve započinje, njome ništa ne završava što je gost nastojao prikazati kroz odabrani niz primjera:

“Na individualnoj razini vi birate što ćete jesti. Radite neki pomak, činite svijet malo boljim, podržavate fair trade ili lokalne proizvode, ali to radite samo kao osoba koja odlazi u dućan gledati etikete. Sustav vam prodaje kako je to jako bitno jer će tako porasti broj ljudi i doći promjene načina proizvodnje. To se neće dogoditi. Na zapadu ljudi etičke proizvode kupuju zadnjih četrdeset godina. Nije problem u masi; broj ljudi raste, ali to nije dovoljno s obzirom na drugu stranu. To je bitka koju ne možete dobiti. Ako stalno ponavljaš istu stvar bez promjene, zapitaj se ako je to u načinu na koji radiš. Moramo promijeniti obrazac.”

Eklatantnim primjerima pokazali su se berlinski Prinzessinnengarten te francuski Terre de Liens:

“Zanimljiv primjer je berlinski Prinzessinnengarten. On nije samo urbani vrt, već i prostor za aktivizam; ne samo da hrani, već prima ljude. S obzirom na to kako su tamo ilegalno, preživjeli su nekoliko akcija; htjeli su graditi autocestu preko njih, pokušalo ih se deložirati itd. To je mjesto koje puno više čini za održivost hrane nego ako vi sami uđete u dućan i određujete što će biti.  

U Francuskoj imate Terre de Liens. Oni preko etičnih banaka i ulaganja građana kupuju napuštena zemljišta koja daju seljacima bez zemlje da proizvode ekološku hranu. Tu je već i lova; ne vrti se samo hrana, već i financije. Oni u njih ulože i oni vrate nazad bez kamata.”

Što se tiče primjera gradova, autor je ukazao na Amsterdam i Liverpool, ali je ostao najviše fasciniran Bečom kao gradom koji je uspio pružiti odličan zeleni okvir za lokalne proizvođače hrane:

“Javna nabava vam je poznat pojam ali ne znam koliko vam je poznata situacija u Hrvatskoj te kako se veliko rješenje za održivi razvoj nalazi u javnoj nabavi. Javna nabava u našem BDP-u dolazi odmah iza turizma. Zamislite da se u Hrvatskoj stvarno primjenjuje zelena javna nabava. Zamislite škole, vrtiće, bolnice, domove za mlade i starije kao dijelove tog sustava. Zamislite kada bi pomoću javnih politika sredili da u pet riječkih škola dolazi hrana iz radijusa od 100 km oko Rijeke? Shvaćate koja je to sigurnost za proizvođače hrane? Oko Beča vam seljaci ne bježe; ljudi vam iz Beč bježe da bi bili proizvođači hrane 50 km od Beča zato što imaju kvalitetan život i mogu ostvariti sve što im je potrebno. Svi želimo biti sretni, ali shvaćate koja je razlika u utjecaju kod tih razina. U bečke vrtiće u 50% slučajeva dolazi ekološka, a lokalna hrana. U drugim slučajevima dolazi samo lokalna hrana. To je otpornost koju ne možete s ničime usporediti. Održivost i otpornost u ekonomskom, ekološkom i socijalnom smislu. Stvarno nema velike filozofije.

Kod nas je glavni kriterij cijena te imate apsurd da mali proizvođači ne mogu konkurirati cijenom. Probao sam ubaciti neke proizvode od naše zadruge u neke zagrebačke vrtiće samo da bi mi teta kazala da oni imaju četiri kune za kilu voća i to je to. Završena priča. Ja ne mogu dati jabuku od bakice za četiri kuna, a kamoli ekološku. Imate situaciju da roditelji kupuju ekološku hranu, a da ta hrana ne može ući u sustav. Današnje jabuke imaju četiri puta manje vitamina nego jabuke prije 50 godina. Mi ih dajemo djeci kao nešto što bi ih trebalo osnažiti, a to je nikakvo i jalovo.

U Beču je cijena i dalje postojana, ali je balansirana s kvalitetom, načinima kako se firma odnosi prema zaposlenicima. I logistika je uključena. To je bitno jer tako uče proizvođače da surađuju. Teško će sami osigurati logistiku za jedan vrtić. Znate i sami; svaki dan mora doći hrana za sto do dvjesto korisnika. Rijetko tko to može sam. Oni njih potiču da se udruže te da zajedničkim snagama kupe jedan kombi koji će dopremiti hranu od svih. Ovakav način javne nabave mijenja cijelu sliku na lokalnoj razini.”

A ovakvi razgovori mijenjaju cijelu našu perspektivu koju će ponovo nastojati promijeniti sljedeća gošća projekta OK knjižnica, OK zajednica: Jadranka Boban Plejić, autorica mnogobrojnih knjiga na teme zdrave prehrane. Ne možete reći da vas Šimleša nije pripremio za ono što dolazi.