Najlakše je pričati o djetinjstvu ljeti. Sjedite, trusite, i koreografirate svaki ožiljak. Nogu ste slomili padom po stepenicama, nikako tijekom nogometa. Laktove ste poderali skokom iz mjesta preko ograde, ali sa smiješkom pred svojima. Gležanj ste rastavili na kockice preskakanjem zida u ranojutarnjim, a kasnonoćnim satima. Ožiljak na glavi? Okrenuli ste se za lopticom te pronašli kvaku u čelu. I svi se smijemo. Smijemo se jer znamo kako su mislili da nas paze, a mi? Mi smo samo tražili više prostora, više od onoga što su oni mislili da je maksimum. Nije bilo dovoljno popeti se na zidić pred učiteljicama, trebalo se popeti na krov pred zaštitarima. Ipak, postojali su trenuci kada je naš maksimum bio i njihov maksimum i kada bi samo sjeli na klupicu, ali bez njihovih pogleda. I uživali smo jer smo mislili da nam vjeruju. Uživali smo u našem prostoru, prostoru koji smo - barem tijekom tih sažetih 15 minuta odmora - mogli nazvati našim.

Upravo potreba za našim, točnije, dječjim prostorima bila je jedna od glavnih tema predstavljanja naslova Odrastanje uz arhitekturu: dječji vrtići i škole u 21. stoljeću u snack&caffe baru u Dječjoj kući u sklopu Tjedna dobre dječje knjige gdje je svoja razmišljanja podijelio autorski tim iza knjige: Borka Bobovec, Davor Mateković i Goran Rako. 

Kao i svaka kreativna priča, i ona samih autora ima svoj početak, svoj pravilnik koji – riječima Gorana Rake – ograničava izlete, ali ih istodobno traži od autora. Pitanje je samo koliko će pravilnici olakšati organizaciju kratkih izleta u kreativne arhitekturalne procese. Za autorski tim nema sumnje: samo gledajući vrtiće u možemo zaključiti kako izgledaju državni pravilnici. Primjerice, oni japanskim arhitektima omogućuje realizaciju obrazovne ustanove kao „produžetka odgojno-obrazovnog procesa, dok hrvatskim autorima otežavaju kreativne proplamsaje. Ako su pravilnikom sustavno i strogo precizirani svi mogući elementi, zaključak je da arhitekt nailazi na mnogobrojna ograničenja u stvaranju prostora, a onda i dijete koje u njihovim realizacijama pokušava pronaći svoja mjesta. Bez prostora otvorenog najmlađim generacijama, dolazimo do crno-bijele situacije: dijete će ili zavoljeti ili zamrziti obrazovne institucije.

Arhi

Upravo zato su Goran Rako i Davor Mateković ušli u procese stvaranja pravilnika o vrtićima i školama kada se stvorila prilika; primarno kako se istoga ne bi uhvatili ljudi bez želje, volje i ideje, a onda i kako bi pokušali smanjiti broj potencijalnih problema. Nastojalo se preokrenuti paradigmu u kojoj se „pravilnik radi da se ne prijeđe maksimum, dok se uglavnom oni rade da se osigura minimum.“ Iako je rad na pravilniku „suhoparan i nezanimljiv“ posao, Mateković je podcrtao važnost istoga zbog čega su odlučili bit njihova rada pretočiti u knjigu u želji da novim (i starijim!) generacijama pruže izvor informacija.

No, Odrastanje uz arhitekturu: dječji vrtići i škole u 21. st. (Oris, 2021) daleko je više od jednostavnog izvora informacija. On predstavlja pregled kreativnih mogućnosti (44!) koje sežu od Kolumbije do Japana. Ogledni primjeri su birani s ciljem podizanja nove tipologije vrtića i škola, a u nastojanju da se pokažu kako obrazovne ustanove uspijevaju u mnoštvu urbanih okoliša; „neki su izgrađeni u gustim urbanim sredinama velikih gradova, drugi u malim povijesnim gradovima, ili u ruralnim područjima; pojedini nisu imali problema s proračunom ili financiranjem, no tu su i zgrade koje su doslovno izvedene rukama stanovnika." I dok nam knjiga daje uvid u druge krajeve, istodobno nam nastoji pokazati kako se i hrvatski vrtići mogu natjecati s odabranim stranim primjerima te pomoći upotpunjavanju željene tipologije. Ipak, nije sve u pravilima, ima i vraga u tradiciji kao što Davor Mateković ističe:

„Naš cilj je da se stvore generacije koje znaju cijeniti što je prostor. Ako djecu odgajamo u prostoru koji je kvalitetan i dobar te ako ih naučimo što znači dobar prostor, oni će sutra znati što je dobar prostor te ih se neće moći prevariti.“

„Naši arhitekti ne koriste tipologiju vrtića za malo drugačije djelovanje. Zato smo tražili vani. Previše robujemo hrvatskoj moderni sa svim mogućim čistim linijama. Medij vrtića omogućava sve drugo, ali mislim da je sve to jako šturo i zato nema tih primjera.“

Tako se osim izvora informacija, pregleda kreativnih mogućnosti, knjiga ostvaruje i kao želja za poticajem. Arhitektovu misao dopunila je Borka kazujući kako žele da „knjiga postane inspiracija mlađim kolegama.“ Iz tog razloga važno je što uz svaku zgradu stoje fotografije, tekstovi autora, kao i tlocrti te presjeci s ciljem da se čitatelja uputi u kreativne procese. 

Da, autori su svjesni kako će uvijek biti jednadžbi u kojima ćemo trebati pretakati iz šupljeg u prazno u nadi kako ćemo ostvariti stavku održivog razvoja te kako sutra nećemo objesiti kute liječnika opće arhitekture ili odijela menadžera. Ipak, gledajući i raspisujući primjere autori su došli do cilja za svaki vrtić i školu:

„Naš cilj je da se stvore generacije koje znaju cijeniti što je prostor. Ako djecu odgajamo u prostoru koji je kvalitetan i dobar te ako ih naučimo što znači dobar prostor, oni će sutra znati što je dobar prostor te ih se neće moći prevariti.“

Djeca će uvijek padati, pitanje je samo što ćemo im dopustiti da nauče.