Čitanje i putovanje ide skupa u više kombinacija – može se putovati i čitati u prijevozu (pod uvjetom da niste u ulozi vozača!), no nekima je ipak draže čitati tuđe retke o putovanjima u domaćem ambijentu, naročito u hladne zimske dane, kada vanjske aktivnosti svodimo na minimum zbog poledice i niskih temperatura. Ljubiteljima štiva i putovanja preporučam tri naslova: Bijele vrane Tatjane Gromače, Dva svijeta i još jedan Tomice Bajsića i Skitnje do Santiaga Ceesa Nootebooma. Krenimo!

U putopisnoj zbirci Bijele vrane (Profil, 2005.) Gromača opisuje male ljude koji su zadovoljni svojim živopisnim životima. Tek pojedini od njih su u jednoj zdravoj dozi kivni na život i nepravde koje on nosi sa sobom. Ne nabraja Gromača Vladine greške, ali ih se ipak dotiče. Jednako tako, ne pravi putopise u pravom smislu riječi, budući da se u njezinim tekstovima ne govori (kao u hrvatskim putopisima 19. st.) u koliko se sati krenulo na put, koliko se putovalo i u kojoj se kući prespavalo. Putuje Istrom koju je odabrala za mjesto življenja, bira kraće relacije i pronalazi uistinu osebujne ličnosti; upoznaje starog izrađivača violina i bajseva, Otavija Rapatočkog čiji je glas „jak kao grmljavina u noći“; sluša životnu priču pulskog žicara koji dnevno zaradi do 300 kuna; pronalazi berače šparoga; varaždinske prodavače krumpira koji su se pomirili sa sudbinom; gradskog čistača Seada koji tijekom posla može neometano meditirati; harmonikaša Iliju koji sam bira pjesme koje će svirati nakon što dobro prouči publiku. Osim žitelja istarske županije, Gromača opisuje i njene geografske značajke; opisuje dolinu rijeke Raše i ljepotu labinskih noći. Putujući Istrom Gromača postaje dio nje, pušta tamo svoje korijenje. Autorica u pogovoru svoje priče opisuje kao pokušaj da se suživi „s prostorom u koji sam došla živjeti.“ Bilježeći priče svojih malih sugovornika koji se u pravilu ne ističu po nečemu, Gromača je sigurno postala bogatija. Nije provodila vrijeme u čekaonicama, već hodala ne znajući možda uvijek točno koga traži i što će pronaći. Rezultat njezinog traganja/putovanja je knjiga lišena izmišljaja, dokument jednog doba u kojem glavnu ulogu imaju mali ljudi. U radijskoj emisiji Bijele vrane Mladena Kušeca (1938.) glavnu riječ imaju mladi ljudi. Poput Gromače, Kušec uspješno pronalazi zanimljive životne priče u kojima sigurno nema laži jer ih pričaju djeca. Kušecova emisija također se može promatrati kao oblik idealnoga putovanja.

Putopisna proza Tomica Bajsića može poslužiti kao nadomjestak za stvarna putovanja – čitajući knjigu Dva svijeta i još jedan (Naklada Ljevak, 2007.) upoznajemo nepoznate strane Južne Amerike koje nećemo upoznati iz turističkih prospekata – domaći pustolov Dragutin Lerman, moreplovac Joshua Slocum, književnik Robert Louis Stevenson i Chico Mendes samo su neki od brojnih protagonista Bajsićevih živopisnih tekstova.

Skitnje do Santiaga (Fraktura, 2015.) Ceesa Nootebooma može se upoznati Španjolska uzduž i poprijeko, bez da napravite koračić - kao putnik, Nooteboom nije prevaljivao samo ustaljene rute, već bi uporno tražio izgubljene crkvice koje su u međuvremenu preuređene u kuće, hodočasteći pritom rezervatima tišine: „Jeste li ikada čuli za Sigüenzu, San Baudelio, El Burgo de Osmu, Albarracín, Santa Maríju de la Huertu? Ne miriše na kremu za sunčanje, nego na divlji ružmarin, hrana je jednostavna, a vino jeftino, to je lovište samosvojnih putnika, katkad ih i susretneš, stariji bračni parovi s debelim vodičima u rukama ili već gotovo izumrla vrsta mladih ljudi s blokom za crtanje. Svi se žale kako u ova vremena ne mogu naći pravi mir i tišinu. Naprotiv, toga još ima napretek, tone praznine, godine mira, hektolitri tišine, i prošlost tako dobro očuvana kao da neko međunarodno povjerenstvo daje subvencije stanovnicima da ostave sve kako jest, kao što je bilo prije tisuću godina.“ (52)

Nooteboomova je rečenica gusta detaljima, natopljena bojama, prošarana mirisima i informacijama o povijesti i sadašnjosti Španjolske. Bilo da piše o degeneričnim vladarima ili španjolskim velikanima iz svijeta umjetnosti (Diego Velázquez, Zurbarán, Miguel de Cervantes...), arhitektonskim i prirodnim znamenitostima, Nooteboom redovno unosi u tekst dio sebe, aktivno proživljava ono što promatra. Premda je dobar dio tekstova napisan prije više od trideset godina, nisu izgubili na svježini i aktualnosti, što je značajka dugovječne literature.

Prednost čitateljskoga putovanja je u tome što se lako prekida i ponovno nastavlja, dok u klasičnom putovanju nije tako, tim više ako putujemo preko agencija gdje je raspored kretanja isplaniran, o čemu podrobno piše Alain de Bottom u svojoj knjizi Umijeće putovanja (SysPrint, 2005.). Putovati se može pomoću literature, no svaki iskusni putnik reći će da se čitanje putopisa nikako ne može uspoređivati s aktivnim kretanjem. Putnik neće pogriješiti, no neće nam zamjeriti ako smo se zbog opreza ili bolesti odlučili za literarno putovanje.