Da strip nije trivijalno i zabavno štivo čija je primarna namjena suzbijanje dokolice, već da može suvislo (pro)govoriti baš o svakoj temi bez obzira na težinu i širinu, dokazali su već prvi stripovi koji su izlazili u tiskovinama krajem 19. stoljeća. Istu tvrdnju o kompleksnosti stripa kao medija, oprimjeruju i suvremeni naslovi kao što su Zašto sam ubio Pierra (pedofilija), Maus (holokaust), Tri sjene (bolest i smrt djeteta) i Fun Home (disfunkcionalna obitelj). Nema motiva iz života koji se ne može uobličiti u formi stripa.

O disfunkcionalnim međuljudskim odnosima i unutarnjim osobnim krizama što su nerijetko rezultat traumatičnih događaja govori grafički roman Nao Brown (Fibra, 2015.) koji nosi ime po glavnoj junakinji. Nao Brown je hafu, napola Japanka, napola Engleskinja. Vlasnica je nesavršene nutrine, ima napadaje bijesa i panike jer ju opasno mori opsesivno-kompulzivni poremećaj što se ne manifestira izvana, u obliku uobičajenih rituala. Nao Brown ima ljupko lice poput Audrey Hepburn, lako pruža dojam dražesne i komunikativne osobe, a ustvari muku muči sa svojim iracionalnim strahovima – pribojava se da bi se njezini napadaji panike mogli manifestirati u obliku tjelesnog nasilja. Kloni se ljudi koji su manji od nje, naročito se uspaničari u društvu djece, misli da bi ih mogla ozbiljno povrijediti, nasilni joj zamišljaji zaokupljaju pamet. Ima potrebu da joj se kaže kako je dobra i loše reagira ako joj se kaže da je grozna, što je najvjerojatnije posljedica neke davne traume čiji ju sadržaj vjerno prati. Povremeno posjećuje budistički centar u kojem pokušava pronaći unutarnji mir, no i tamo se osjeća kao uljez. Nema dugo kako ju je ostavio dečko, a duhovnog srodnika prepoznaje u Gregoryju, popravljaču perilica za rublje čija vanjština Nao podsjeća na lik iz animirane serije Ichi: „Nikad nisam srela nekoga poput njega, savršen set proturječnosti... Velik... ali nekako malen... oštar i bezobrazan, ali osjetljiv... čak i mekan. Vrlo muževan... a usklađen i sa svojom ženskom stranom.“ (105.) Ubrzo se uspostavlja kako Nao i njezin novi partner Gregory imaju popriličan broj dodirnih točaka – oboje su odrastali bez oca, jaki su u intelektualnom pogledu i vuku za sobom duhove prošlosti. Ona je umjetnica, dok je on pasionirani ljubitelj umjetnosti, naročito poezije. Nije da se slažu kao prst i nokat, imaju oni svoje zajedničke krizne trenutke jer su oboje individualci. Njihova je (ljubavna) priča od početka netipično živahna i životna, nimalo predvidljiva.

Nao Brown u cijelosti potpisuje Glyn Dillon (1971.), britanski umjetnik koji se stripom bavi od sedamnaeste godine. Sredinom devedesetih godina 20. stoljeća prestaje se baviti stripom i počinje raditi za film i televiziju, da bi se stripu vratio 2007. godine. Najveći uspjeh postiže upravo grafičkim romanom Nao Brown kojega objavljuje 2012. godine. Iduće godine za isti naslov dobiva Specijalnu nagradu žiriju na Angoulême International Comics Festival. Nao Brown nije srednjostrujaški strip jer ga čini neuobičajena tematika – Dillon svoju glavnu junakinju ne idealizira, već ju prikazuje u njezinoj punoj tmini i sjaju – Nao ima tople crte lica i dražestan pogled, no iza njega se krije privatni košmar čudovišnih razmjera. Dillon je pokazao iznimnu smjelost time što je glavnu junakinju obdario nepopularnim osobinama kao što su neurotičnost, anksioznost i nepredvidljivost. Sindrom opsesivno-kompulzivni poremećaj je koji u većoj ili manjoj mjeri ima svaki pojedinac, samo je razlika u tome što, svjesno ili nesvjesno, ne pridajemo pretjeranu pažnju njegovoj prisutnosti. Svatko ima sklonost prema obavljanju svakodnevnih rituala.

U likovnom pogledu, Dillonov grafički roman ostaje u trajnom pamćenju publike po čestoj upotrebi crvene boje. Crvena je redovni sastojak garderobe Nao Brown (čizme, jakna...), a prisutna je i u njezinom interijeru (fotelja, šalica za kavu...); kao živa i intenzivna boja, crvena pojačava razinu tjelesne fatalnosti Nao Brown, po stalnoj prisutnosti crvene može se naslutiti i prisutnost mentalne agresivnosti u njezinoj osobnosti. Realističan crtež daje dodatnu draž čitavoj priči, fascinantno je u kojoj mjeri Dillon upravo crtežom uspješno predočava osjećaje što se inače najvjernije izražavaju facijalnom ekspresijom, stekne se dojam da je Dillon tijekom crtanja jamačno koristio stvarne osobe ili fotografije kao predložak – gotovo da nema unutarnjeg stanja (zbunjenost, ogorčenost, ushićenost i sumanutost) koje čini lice glavne protagonistice, a da to nije prikazano u hiperrealističnoj tehnici. Odmjerenom kompozicijom kadrova Dillon stvara priču bez praznog hoda.

Brojni unutarnji nedostaci Nao Brown sasvim su dovoljan razlog da se uvuče publici pod kožu na neodređeno vrijeme jer, upravo nesavršeni protagonisti čine savršene priče vrijedne čitanja i prepričavanja. Publika voli biti zatečena postupcima i navikama likova, rado se skamenjuje i snebiva nad tuđim greškama i felerima iz kojih se teško iskobeljiti. Karakternih nedostataka i krivih postupaka ne manjka kod Nao Brown i ostalih protagonista koji su simpatični unatoč nesavršenosti. Nije da prolaze kroz svakodnevicu pognute glave, već uspijevaju izvući ono najbolje iz kriznih situacija i nasmijati se vlastitim manama za kojima ne vlada sočna pomama.  

Ubrzo na putu i prema našim policama...