Različiti su razlozi zbog kojih pamtimo književna djela. Ponekad razlog leži u činjenici da smo se s djelom identificirali, ponekad u tome da nam je djelo otvorilo nove spoznaje, ponekad zato što nas je djelo šokiralo ili umirilo, razveselilo ili rastužilo itd., a ponekad ustvari niti ne znamo zašto neko djelo pamtimo. No, uz pitanje zašto neka djela pamtimo a druga ne, jednako je važno i pitanje što to pamtimo iz djela. U slučaju poezije često zapamtimo određene misli ili stihove, ili pak cijelu pjesmu, čemu pogoduje zgusnutost pjesničkog izražajnog materijala, a nerijetko i zvukovnost i neka druga obilježja koja ju čine lakše pamtljivom. No, kakva je situacija s proznim i dramskim djelima? Iz njih, dakako, također možemo upamtiti pojedine rečenice ili misli, no najčešće upamćujemo pojedine događaje ili pak pojedine likove. Književni stručnjaci mogu upamtiti i pojedine književne postupke ili koji drugi teorijski aspekt, no kod tzv. običnih čitatelja najčešće se, čini mi se, radi o zapamćivanju radnje ili likova. Svatko bi mogao napraviti kratak test – napraviti popis npr. desetak književnih djela koja su ga se dojmila i zapisati prvu asocijaciju povezanu s tim djelom koja mu padne na pamet. Bilo bi zanimljivo vidjeti je li to neki lik ili neki dio radnje, ili radnja u cjelini.

Različiti, dakle, elementi dolaze u prvi plan u različitim djelima, pri čemu valja dodati i da to ovisi o afinitetu čitatelja. U tom smislu pitanje pamtimo li više radnju ili likove dobrim je dijelom individualno. No, to ovisi i o samom djelu – neka djela, naime, više pažnje posvećuju radnji, a neka likovima. Tako ćemo npr. iz avanturističkih romana i trilera vjerojatno prije zapamtiti radnju, a iz psiholoških ili autobiografskih likove. Povezano je to s vječnim (književnoteorijskim) pitanjem – je li za dobro prozno ili dramsko djelo važnija dobra radnja ili dobri likovi? Najbolji je, dakako, odgovor da je važno oboje, no to ustvari najvećim djelom ovisi o vrsti djela, odnosno o tome što pisac želi staviti u prvi plan, pa čak i o tome je li vještiji u oblikovanju radnje ili u oblikovanju likova.

U svakom slučaju, unatoč činjenici da se dio prozne i dramske produkcije u 20. stoljeću odmaknuo i od radnje i od likova, pa ih neki teoretičari zbog toga proglašavaju i zastarjelim elementima književnih djela, tzv. običnim čitateljima – ali i dobrom dijelu pisaca – to su još uvijek važne instance. Da je tome tako prošle godine najbolje nas je podsjetio akademik Krešimir Nemec objavivši svoj Leksikon likova iz hrvatske književnosti u izdanju Naklade Ljevak.

Može doći i do ushićenja ako u leksikonu pronađete svoj omiljeni lik, ali i do razočaranja ako ga ne pronađete, zato što Leksikon, dakako, ne sadrži sve likove iz hrvatske književnosti, što bi bio i nemoguć pothvat. U tom smislu nije najvažnije odvagivati koji su likovi uvršteni a koji nisu, nego što nam govori autorov izbor likova i što se o likovima govori. Uz to, mnogo je važnija i činjenica da se leksikon likova – prvi takav u nas – uopće pojavio.

Neovisno o što najviše pamtimo iz književnih djela, siguran sam da svatko od nas sa sobom kroz život nosi i neke likove. Vjerojatno se najčešće radi o onima s kojima smo se poistovjetili, ili o onima koji utjelovljuju ono što/kakvi bismo mi željeli biti. Svatko bi mogao napraviti svoj popis likova s kojima se radovao ili tugovao, u čije bi cipele htio uskočiti, s kojima bi volio porazgovarati ili se s njima sprijateljiti, kao što je to na neki način u svojoj knjizi Tko se boji lika još učinila Julijana Matanović. Likovi imaju tu moć – da nas očaraju, da nam postanu sugovornici ili suputnici u toj nekoj paralelnoj stvarnosti u kojoj živimo za vrijeme čitanja knjiga.

Kako bilo da bilo, kada mu prvi put dođe u ruke, svatko će u leksikonu akademika Nemeca prvo provjeriti jesu li se u njemu nastanili njemu važni likovi, i ako jesu, kako su u tom svojem novom domu tretirani. E sad, tu može doći i do ushićenja ako u leksikonu pronađete svoj omiljeni lik, ali i do razočaranja ako ga ne pronađete, zato što Leksikon, dakako, ne sadrži sve likove iz hrvatske književnosti, što bi bio i nemoguć pothvat. U tom smislu nije najvažnije odvagivati koji su likovi uvršteni a koji nisu, nego što nam govori autorov izbor likova i što se o likovima govori. Uz to, mnogo je važnija i činjenica da se leksikon likova – prvi takav u nas – uopće pojavio. Književna se kroatistika, pa i naša humanistika uopće, naime, sve do najnovijih vremena baš i ne može pohvaliti bogatom produkcijom specijalizirane leksikografije. Iako je vrijednih pokušaja bilo i u ranijim stoljećima, važniji književni (proto)leksikografski pokušaji počinju se javljati u 19. stoljeću (I. Kukuljević Sakcinski, E. Laszowski). Nekoliko vrijednih prinosa pojavljuje se i u 20. stoljeću, no o sveobuhvatnim književnim leksikonima i enciklopedijama možemo govoriti tek od kraja prošlog stoljeća, točnije od 1998. kada se pojavio Leksikon hrvatske književnosti koji su napisali i priredili Vlaho Bogišić, Lada Čale Feldman, Dean Duda i Ivica Matičević. Njihov leksikon sadržavao je biografske natuknice o sedamdesetak kanonskih hrvatskih pisaca te još tridesetak natuknica o pojedinim književnopovijesnim razdobljima, važnijim književnim institucijama te pojedinim književnoznanstvenim pojmovima. Radilo se, dakle, ukupno o stotinjak natuknica, kojima su pridodani kratak pregled hrvatskih književnih časopisa, rođendana i spomendana hrvatskih pisaca te popis izabrane literature o hrvatskoj književnosti i izabranih recentnih izdanja hrvatskih pisaca. Iako je obuhvat građe ovog leksikona bio ograničen, nesumnjivo je to pionirski podvig moderne hrvatske književno-kroatističke leksikografije.

Prvo moderno leksikografsko djelo koje je težilo sveobuhvatnosti pojavilo se točno na pragu novog milenija, točnije 2000. godine, kada u izdanju Školske knjige izlazi Leksikon hrvatskih pisaca s oko 1400 natuknica. Autor koncepcije bio je spominjani akademik Nemec, a uz njega urednici su bili akademkinja Dunja Fališevac te akademik Darko Novaković, dok je natuknice napisalo stotinjak autora. Isti nakladnik osam godina poslije objavio je i Leksikon hrvatske književnosti: djela, koji je također sadržavao oko 1400 natuknica, ovaj put o djelima hrvatskih pisaca. Uredništvo leksikona činili su Dunja Detoni Dujmić, Dunja Fališevac, Ana Lederer i Tea Benčić Rimay, dok su natuknice također pisali brojni autori. Spomenimo i da se 2001. pojavio manji Leksikon hrvatskog jezika i književnosti autora Marka Samardžije i Ante Selaka, kao i to da je Školska knjiga tijekom dvijetisućitih objavila leksikon stranih pisaca te leksikon djela svjetske književnosti. Sveobuhvatan Književni leksikon s kratkim natuknicama o osnovnim književnopovijesnim pojmovima te uskom krugu domaćih i stranih pisaca i djela 2007. objavio je akademik Milivoj Solar.

Kao stručni usustavljeni pregledi najvažnijih aspekata pojedine kulture leksikografska izdanja svojevrsna su njezina osobna iskaznica, ali i znak njezine zrelosti – znak da ona samu sebe propituje.

Najobuhvatniji i najambiciozniji književno-kroatistički leksikografski projekt objelodanjen je 2010. godine, kada u izdanju Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ izlazi prvi svezak Hrvatske književne enciklopedije, koja sadrži ukupno četiri sveska, koji su objavljeni kroz naredne dvije godine. Glavni urednik enciklopedije je Velimir Visković, koji je okupio tristotinjak suradnika koji su ispisali nekoliko tisuća natuknica o hrvatskim piscima, urednicima, prevoditeljima i drugim akterima, ali i o djelima, žanrovima, časopisima, institucijama, razdobljima i brojnim drugim pojavama hrvatske književnosti od njezinih početaka do danas. Tim je projektom zaokružena moderna leksikografska obrada hrvatske književne povijesti i suvremenosti, koja je konačno pregledno usustavljena i izložena svima zainteresiranima. Spomenimo i da su poslije Krleže, čija je personalizirana enciklopedija objavljena još devedesetih (Krležijana, sv. 1–3, 1993–1999), u najnovije vrijeme objavljeni dvosveščani Leksikon Marina Držića (2009) te jednosveščani Leksikon Antuna Gustava Matoša (2015). Leksikon likova iz hrvatske književnosti akademika Nemeca u tom je smislu s jedne strane novi nastavak recentnog književno-kroatističkog leksikografskog zamaha, čime ta grana hrvatske humanističke znanosti pokazuje svoju zrelost, no ujedno je i važan korak unaprijed, odnosno pionirski pomak prema još minucioznijem leksikografskom usustavljivanju naše književnosti. Poslije općih leksikona pisaca i djela, pojavilo se, dakle, prvo mikrospecijalizirano leksikografsko djelo koje se bavi samo jednim, i to unutarnjim aspektom književnih djela.

Pritom njegov autor, kako je spomenuto i kako sam navodi u predgovoru, ipak nije težio sveobuhvatnosti nego je uvrstio ponajprije „reprezentativne likove“ iz „kanonske prozne (romani, novele), dramske i epske produkcije“ od renesanse do suvremenosti. U fokusu su mu, dakle, „reprezentativni“ likovi, i to oni koji dolaze iz „kanonskih“ djela, što je bio i logičan izbor za ovakav pionirski pothvat. Uz to, dodatno pojašnjava da mu je bilo stalo da prije svega portretira arhetipske likove, dakle one koji „slijede univerzalne obrasce, kolektivno nesvjesno čovječanstva“, kao što su Dora Krupićeva iz Šenoina Zlatarova zlata kao arhetip „kućnog anđela“, odnosno „progonjene nevinosti“, i njezin antipod Laura iz Kovačićeva romana U registraturi, kao arhetip femme fatale. Što se pak tiče hrvatskog književnog kanona, uvršteni su zaista likovi iz kanonskih djela. Kronološki gledano, niti jedno važnije kanonsko djelo nije preskočeno: kreće se od Marulićeve Judite, slijede Držićevi i Gundulićevi likovi, zatim Relkovićevi i Mažuranićevi, pa preko Šenoe, Gjalskog i A. Kovačića (da spomenem samo neke) dolazimo do 20. stoljeća, iz kojeg je, razumljivo, uvršten najveći broj likova. Pritom ponovno dominiraju najvažnija imena, kao što su Zagorka, Begović, Krleža, Andrić, Marinković i S. Novak, iz čijih je djela zastupljeno više likova, a tu su, dakako, i likovi iz Vojnovićevih, Nehajevljevih, Kamovljevih, Kolarovih, Šoljanovih, Brešanovih djela itd.

Okupljeni na jednom mjestu likovi uvršteni u leksikon daju i mogućnosti za međusobno uspoređivanje, odnosno tvore, kako autor sam u predgovoru navodi, „svojevrsnu karakterološku ‚krvnu sliku‛ hrvatske književnosti“.

Osamdesete godine 20. stoljeća posljednje je razdoblje iz kojeg je zastupljeno više likova, a što se tiče živućih pisaca, uvršteno ih je tek nekoliko, kao što su graditelj Jakov Grabovac iz Araličinih povijesnih romana, nesretna daktilografkinja Štefica Cvek iz poznatog romana Dubravke Ugrešić, neobični krivotvoritelj Mihovil iz Pavličićeva Večernjeg akta, inspektor Nikola Banić iz Tribusonovih krimića ili splitski umirovljenik nejasne prošlosti Dželaludin Pljevnjak iz Jergovićeva romana Volga, Volga. Jergović je ujedno i najmlađi pisac čiji je lik uvršten u leksikon. S obzirom na mali broj likova iz djela objavljenih od devedesetih nadalje možemo reći da je akademik Nemec bio prilično rezerviran prema suvremenoj književnosti, no razlog tome treba tražiti u spominjanom kriteriju „reprezentativnosti“ i posebno „kanoniziranosti“ kojima se vodio, a koje je ipak bilo teže primijeniti na suvremenu, a pogotovo na recentnu književnost. Mogao bi se, dakako, problematizirati i kanonski status pisaca iz čijih je djela akademik Nemec uvrstio likove u svoj leksikon, no velika većina uvrštenih zaista pripada onoj jezgri oko koje bi se, vjerujem, većina složila da pripada (najužem) hrvatskom književnom kanonu.

No, iako se uglavnom oslonio na književni kanon, akademik Nemec u svoj je leksikon ipak uvrstio i likove iz nekih djela koja ne pripadaju (užem) kanonu. Tako ćemo u leksikonu pronaći portret istinskog domoljuba Petra Dobrotvora iz Kraljevićeva Požeškog đaka, „prvog romana novije hrvatske književnosti“, zatim urbanog nomada Pepića iz istoimena Majerova romana, nespretnog detektiva Timothyja Tatchera iz krimića Nenada Brixyja, ili Ervina Lakošte, „vjerojatno najvećeg mizantropa među likovima u hrvatskoj književnosti“, iz Cvitanove „crne duologije“.

Svaki lik u leksikonu dobio je pravi mali književnopovijesni i karakterološki portret, koji uključuje ne samo njegovo kontekstualiziranje u djelo u kojem se nalazi te u opus njegova književnog stanodavca, nego i u kontekst sličnih likova iz hrvatske književnosti i/ili u određeni opći karakterološki (arhe)tip. Sve to potkrijepljeno je interpretacijama dotičnog lika u književnoj kritici, kao i citatima iz djela u kojima se likovi nalaze, što čitateljima daje prilično zaokruženu o njemu iz više perspektiva. U tom smislu leksikon može poslužiti kako za upoznavanje s likovima o kojima nismo čitali, tako i za uspoređivanje vlastitog doživljaja određenog lika s doživljajem i interpretacijom autora leksikona, ali i interpretacijama književne kritike. Pritom treba reći da su uz leksikografsku preciznosti i opremljenost natuknice pisane svojevrsnim esejističkim diskursom, pristupačnim širem krugu čitatelja.

Mogao bi se, dakako, problematizirati i kanonski status pisaca iz čijih je djela akademik Nemec uvrstio likove u svoj leksikon, no velika većina uvrštenih zaista pripada onoj jezgri oko koje bi se, vjerujem, većina složila da pripada (najužem) hrvatskom književnom kanonu.

Okupljeni na jednom mjestu likovi uvršteni u leksikon daju i mogućnosti za međusobno uspoređivanje, odnosno tvore, kako autor sam u predgovoru navodi, „svojevrsnu karakterološku ‚krvnu sliku‛ hrvatske književnosti“. A uz arhetipske i tipizirane likove, kao što su demonske žene ili plemeniti vitezovi, u hrvatskoj je književnosti naglašeno prisutan i lik dekadentnih, uglavnom ujedno i tragičnih pojedinaca, ponajprije intelektualaca i umjetnika, kao što su Novakov Amadej Zlatanić (Dva svijeta), Gjalskijev Janko Borislavić, Leskovarov Marcel Bušinski (Sjene ljubavi), Nehajevljev Đuro Andrijašević (Bijeg), Kamovljev Arsen Toplak (Isušena kaljuža), Krležin Filip Latinovicz, Marinkovićev Melkior Tresić (Kiklop), Desničin Ivan Galeb itd. Što se tiče ženskih likova, zanimljivo je primijetiti da je velik broj – pogotovo u realizmu i moderni – prikazan ili krajnje pozitivno ili krajnje negativno, u svakom slučaju tipizirano. No, neovisno o tome kako bile prikazane, činjenica je da velik broj ne uspijevaju ostvariti životne potencijalne, što nas – shvatimo li književnost barem djelomično kao ogledalo društva – može nagnati na zaključak da smo (bili) izrazito patrijarhalno društvo. A mogući su i drugačiji zaključci. Npr. s obzirom na velik broj spomenutih dekadenata čiju tragičnost dijelom uzrokuje i okolina, mogli bismo zaključiti i da smo (bili) društvo nesklono umjetnicima i intelektualcima? Ili npr. da smo – s obzirom na vrlo mali broj (pogotovo umjetnički relevantnih) humorističnih likova – društvo koje baš nema smisla za humor?

Sve su to blagodati ovog leksikona, koji nije samo znatno obogatio hrvatsku književno-kroatističku leksikografiju nego je i otvorio njezinu novu fazu, onu u kojoj će – poslije općih književnih enciklopedija i leksikona – nadam se uslijediti niz mikrospecijaliziranih izdanja, npr. posvećenih pojedinim žanrovima, književnim razdobljima, pojedinim fenomenima itd. Kao stručni usustavljeni pregledi najvažnijih aspekata pojedine kulture leksikografska izdanja svojevrsna su njezina osobna iskaznica, ali i znak njezine zrelosti – znak da ona samu sebe propituje. Leksikon akademika Nemeca važan je prilog tom procesu te kao takav postaje i nezaobilazan priručnik za učenike, studente i proučavatelje hrvatske književnosti, ali i za sve znatiželjnike koji žele bolje upoznati ta neobična bića koja žive u rečenicama naših pisaca.