Knjigu Godine francuske spisateljice Annie Ernaux isprva je najlakše opisati kao autobiografsku prozu koja obuhvaća osobnu i društvenu povijest druge polovice 20. stoljeća u Francuskoj, od autoričina rođenja 1940. do sredine 2000-ih godina. Međutim, taj pokušaj da se sačuva prošlost teče obrnutim smjerom nego u većini autobiografske proze.

Dok autobiografsko pripovijedanje najčešće polazi od osobnog u kojem se zatim prepoznaje opće, Ernaux u metatekstualnim komentarima Godine određuje kao „neosobnu autobiografiju“ u kojoj nema „ni ja ni mene“. Osobno joj je potrebno „samo da bi ondje našla svijet“, a oslanjanje na vlastito sjećanje u službi je težnje da „izdvoji specifične znakove doba“ i da ih „postupno poveže s drugima“, „da pokuša čuti onu graju koja neprestano formulira što smo i što trebamo biti, misliti i vjerovati, čega se bojati, čemu se nadati“.

Ernaux na taj način uspijeva oživjeti francusku kulturu druge polovice 20. stoljeća, i to baš u onom smislu u kojem kulturu definira začetnik kulturalnih studija Raymond Williams.

Ernaux na taj način uspijeva oživjeti francusku kulturu druge polovice 20. stoljeća, i to baš u onom smislu u kojem kulturu definira začetnik kulturalnih studija Raymond Williams, „kao proučavanje odnosa između sastavnica čitavog načina života“. Još preciznije, Williams uvodi pojam „strukture osjećaja“ pod kojim podrazumijeva kulturu nekog razdoblja u konkretnom prostoru, koju u potpunosti mogu poznavati jedino oni koji u njoj izravno sudjeluju.

To je „osobit osjećaj života, osobito zajedništvo iskustva“ koje sudionici tog vremena i prostora uzimaju zdravo za gotovo, o kojem im je nepotrebno govoriti i koje je teško dočarati svima koji u njemu nisu sudjelovali. Ernaux se koristi sličnim izrazom „zajedničko vrijeme“, kojem mlađe generacije i povjesničari mogu samo djelomično pristupiti putem priča i fotografija, jer one ne prenose znanje o tome „kako se hodalo, sjedilo, govorilo i smijalo, kako se dozivalo na ulici, kako se jelo, uzimalo predmete u ruke“.

Premda Godine evociraju „zajedničko vrijeme“ generacije rođene 1940-ih godina, od početka je jasno da to vrijeme ipak nije za sve isto. Ernaux nam, i dalje na tragu Raymonda Williamsa, pokazuje da kultura nekog razdoblja zapravo nije homogena cjelina, niti je u doslovnom smislu „zajednička“.

Kultura koju Godine prikazuju svakako je francuska te klasno i rodno određena, a baš je u tome i jedinstvenost ove autobiografije u kojoj se nijednom ne pojavljuje zamjenica „ja“.

Kultura koju Godine prikazuju svakako je francuska te klasno i rodno određena, a baš je u tome i jedinstvenost ove autobiografije u kojoj se nijednom ne pojavljuje zamjenica „ja“. Umjesto toga, izmjenjuju se dva neosobna načina pripovijedanja: dijelovi teksta koji se bave životom autorice odnosno pripovjedačice realizirani su kao opisi kronološki poredanih fotografija iz njezina obiteljskog arhiva te su napisani u trećem licu, dok su politička i (pop)kulturna zbivanja ispripovijedana u bezličnom obliku.

Tako je barem u francuskom izvorniku. Međutim, prevoditeljica na engleski Alison L. Strayer odlučila je francuski bezlični način (on) uglavnom prevoditi prvim licem množine (we), a Vlatka Valentić, ovisno o kontekstu, naizmjenično rabi „mi“ i „ti“. Upotreba „ti“ u hrvatskom prijevodu nažalost umanjuje efekt začudnosti francuskog originala, osobito u pripovjednim situacijama u kojima pripovjedačica neke vrlo konkretne događaje i iskustva pripovijeda bezlično.

To je posebno upadljivo kad pripovjedačica pokušava dočarati intimne živote „provincijskih tinejdžerki“ nakon Drugoga svjetskog rata koje su sačinjavali „odlasci u grad, sanjarenje, samozadovoljavanje i čekanje“. Tako, na primjer, u hrvatskom prijevodu stoji: „U krevetu ili zahodu samozadovoljavala si se naočigled cijelog društva.“ Engleski prijevod je „we masturbated before the eyes of all society“, dok izvornik glasi: „Dans le lit ou les vécés, on se masturbait sous le regardes de la société entière.“

Još je Virginia Woolf u Vlastitoj sobi upozoravala da u književnosti prevladavaju „maskuline vrijednosti“, uvjerenje da su nogomet i sport bitni, a moda trivijalna, da su knjige o ratu važnije od knjiga o „osjećajima žena u salonu“.

Osim što autorica seksualnost mladih djevojaka tretira kao važnu temu, upotreba bezličnog oblika istovremeno preobražava osobno iskustvo u kolektivno: „masturbiralo se“ ili „masturbirale smo“.

Osobno iskustvo o kojem se nije pričalo s drugima sada postaje iskustvo cijele generacije ili, još preciznije, iskustvo (svih) djevojaka te generacije. Bezlični oblik čini mi se najznačajniji u onim trenucima u kojima se iskustvo koje je očito iskustvo pripovjedačice, iskustvo žene – poput gubitka nevinosti, poremećaja u prehrani, iščekivanja kontracepcijskih pilula, pobačaja, otkrivanja feminizma – bez pardona navodi kao univerzalno iskustvo.

Još je Virginia Woolf u Vlastitoj sobi upozoravala da u književnosti prevladavaju „maskuline vrijednosti“, uvjerenje da su nogomet i sport bitni, a moda trivijalna, da su knjige o ratu važnije od knjiga o „osjećajima žena u salonu“, scena na frontu značajnija od scene u robnoj kući. Također je budućim spisateljicama preporučila da pišu o životu prodavačice u trgovini, čija priča nije ništa manje zanimljiva od „stotinu i pedesetog života Napoleona ili sedamdesete studije o Keatsu“. Približava li nas Annie Ernaux, konačno, tome cilju?

Kao kolektivna autobiografija koja polazi od iskustva žena, ali ga ne predstavlja kao puki dodatak općoj povijesti, Godine donose značajan pomak u autobiografskom pripovijedanju. U isto vrijeme knjiga o Drugom svjetskom ratu i prvim veš-mašinama, seksualnom moralu i Tour de France, rasizmu i zabrani Rivetteovih filmova, klasnom sramu i shopping centrima, Mitterrandu i mobitelima, Godine pokazuju da nema pojedinačnog života koji nije određen kolektivnim, kao i da nam kolektivno ne znači puno bez konkretnih osobnih primjera.

Ne smještaju žene isključivo u mjehurić privatne sfere, nego ih prikazuju kao politička bića, s interesom za javnu sferu koja itekako oblikuje njihovu svakodnevicu. Začudno, upravo upotrebom bezličnog oblika potvrđuju da nema „zajedničkog vremena“ bez iskustva žena, da se više ne može napisati „mi“ bez da se misli (i) na žene.