Sada već svi znaju priču o dvije talijanske djevojčice rođene nakon Drugoga svjetskog rata u najsiromašnijem napuljskom susjedstvu. Elena Greco i Raffaella Cerullo, Lenù i Lila, čiji su životi određeni siromaštvom i nasiljem, prikladan su izbor za književne junakinje jer od samoga početka tvrdoglavo pokušavaju promijeniti svoj društveni i ekonomski položaj. Čine to na različite kreativne načine, učenjem i radom, međusobno se ohrabrujući i natječući.

Upoznajemo ih dok se penju stepenicama prema stanu Don Achillea, kvartovskog lihvara, fašista i kamorista, kako bi od njega iskamčile novac za izgubljene lutke. Njegovim novcem kupuju roman Male žene Louise May Alcott, koji zajedno čitaju nebrojeno puta, a Lila zatim napiše priču pod naslovom „Plava vila“. Posjet Don Achilleu izvor je svih njihovih budućih pothvata. Posrijedi je početak kreativnog partnerstva dviju djevojčica, jer Lenù će kasnije shvatiti da je Lilin dječji uradak „tajno srce“ njezina vlastitog prvog romana, ali i važno upozorenje da je njihov prvi pokušaj da promijene svoj položaj omogućio upravo Don Achilleov zločinački novac. Lenùini i Lilini pokušaji emancipacije od početka su, dakle, neraskidivo povezani sa susjedstvom i kompleksnim političkim i ekonomskim odnosima koji u njemu vladaju.

Skeggs objašnjava da tjeskobu žena iz radničke klase generira, dakako, nedostatak pristupa novcu, obrazovanju i moći, ali i specifična „struktura osjećaja“ koju Genijalna prijateljica uspijeva sjajno prikazati.

U osnovnoj školi djevojčice još uvijek vjeruju da će im obrazovanje, čitanje i pisanje knjiga omogućiti da se obogate, no njihovi se životni putevi počinju razilaziti nakon što Lili otac zabrani nastavak školovanja. Lenù nastavlja tim smjerom, nastojeći se obrazovanjem, udajom, književnom i akademskom karijerom uspeti na društvenoj ljestvici i promijeniti svoj klasni položaj. Na tom je putu kao mladu ženu iz radničke klase čekaju brojne prepreke, počevši sa snažnim osjećajem nesigurnosti, nelagode i sumnje u samu sebe koji kulturna teoretičarka Beverley Skeggs u knjizi Formations of Class and Gender („Formacije klase i roda“) prepoznaje kao dio „emocionalne politike klase“. Lenù, za razliku od djevojaka iz srednje klase, nikada neće biti sigurna da radi stvari „kako treba“, a njezinu tjeskobu neće poticati samo „muški pogled“ već i „pogled srednje klase“.

Skeggs objašnjava da tjeskobu žena iz radničke klase generira, dakako, nedostatak pristupa novcu, obrazovanju i moći, ali i specifična „struktura osjećaja“ koju Genijalna prijateljica uspijeva sjajno prikazati. Lenù stoga cijeli život strahuje da će reći nešto pogrešno, govoriti preglasno, neprimjereno se odjenuti, da će biti razotkrivena kao nezanimljiva i ograničena, kao uljez. Djevojke iz srednje klase posjeduju „nešto neopipljivo, ali fundamentalno“, što Lili i njoj nedostaje, a što ne mogu nadoknaditi ni učenjem latinskog i grčkog ni novcem od prodaje cipela. Te su djevojke „apsolutno različite“ od njih te se Lenù čini da su „udisale drugi zrak, jele drugu hranu, oblačile se na nekom drugom planetu, naučile hodati na dašcima vjetra“.

Premda se Lenù trudi sakriti svoje podrijetlo i „proći“ kao pripadnica srednje klase, i sama je svjesna da se nalazi između svjetova, da je „zamalo“ srednja klasa. Njezin će identitet do kraja ostati hibridan, pa je tako svekrva optužuje da u sebi nosi „vulgaran poriv da ugrabi sve“, a Lila je u trenutku okrutnosti opisuje kao „lutku iz susjedstva“ koja stalno mora igrati ulogu kako bi je muževa obitelj prihvatila. Kako Lenù sazrijeva, udaje se i rađa djecu, tako se njezina klasna tjeskoba sve više isprepliće s rodnom tjeskobom, o kojoj počinje intenzivnije razmišljati kada 1970-ih godina otkrije feminizam. Lenùin životni put ovdje postaje tipičan put feminističke intelektualke i ženske autorice koja dolazi do spoznaje da obrazovanje koje je stekla strogom samodisciplinom, krvavim radom i podčinjavanjem autoritetima počiva na isključivanju žena. Lenù se zatim mora uhvatiti u koštac i s „tjeskobom ženskog autorstva“, koju feminističke književne kritičarke Sandra Gilbert i Susan Gubar tumače kao posljedicu dominantne ideje da se umjetnička kreativnost može zamisliti isključivo kao maskulina.

Dok nam je Lenùin uspjeh kulturno prepoznatljiv, Lilina izvanredna kreativnost i inteligencija u romanu su predstavljene kao potpuno autonomne, čak i samosvrhovite kod djevojke iz radničke klase.

Dok nam je Lenùin uspjeh kulturno prepoznatljiv, Lilina izvanredna kreativnost i inteligencija u romanu su predstavljene kao potpuno autonomne, čak i samosvrhovite kod djevojke iz radničke klase. Lila je, na primjer, sama naučila čitati, a i kasnije će se gotovo u potpunosti oslanjati na samoobrazovanje. Lenù opisuje Lilu kao neobično inteligentnu i krajnje odlučnu, s prirodnim interesom za učenje koji ne ovisi o pohvalama učitelja i društvenom priznanju. Također, Lilina je kreativnost dosljedno povezana s radničkom zajednicom njihova susjedstva. Sve što radi – posao s cipelama, vođenje trgovine s hranom, rad u tvornici kobasica, tvrtka za kompjutersko programiranje, pa čak i istraživanje povijesti Napulja – proizlazi iz njezine želje da pomogne svojoj obitelji i promijeni susjedstvo.

Lila postaje jedna od najutjecajnijih osoba u susjedstvu upravo zbog svoje brige za ranjive članove zajednice kojima pokušava pomoći kako god može, dajući im novac, posao i podršku. Štoviše, kako vrijeme prolazi, Lenù primjećuje da Lila nije zainteresirana za događaje izvan susjedstva iz kojega gotovo ne izlazi. Njezina vezanost za kvart posebno je vidljiva na primjeru kompanije Basic Sight koju pokreće s Enzom. Usprkos „egzotičnom imenu“, sjedište tvrtke u njihovu je domu, a zaposlenici su njihovi prijatelji i obitelj.

Lilin lik vrlo je koristan za razmišljanje o koncepciji svakodnevne, odnosno obične kreativnosti za razliku od profesionalne kreativnosti, posebno stoga jer je kao djevojka iz radničke klase bez formalnog obrazovanja udaljena od uobičajene ideje o urbanim kreativnim profesionalcima. Njezina posebna vrsta kreativnosti dovodi u pitanje granice između profesionalne i laičke (ili svakodnevne) kreativnosti, između rada i slobodnog vremena, genijalnog pojedinca i društvene zajednice, kao i ekonomske i neekonomske dobiti. Iako Lilini kreativni pothvati donose profit, istovremeno rezultiraju i neekonomskim ishodima, kako ih opisuju teoretičari svakodnevne kreativnosti Tim Edensor i Steve Millington, poput jačanja individualnih i kolektivnih kapaciteta, izgradnje zajednice i stvaranja osjećaja mjesta.

Roman iznimno detaljno pokazuje neraskidivu povezanost individualnog i kolektivnog, podcrtavajući poantu da se genijalnost pojedinca odnosno pojedinke ne može odvojiti od društvenih i ekonomskih ograničenja.

Lenù svoje i Liline kreativne prakse često prikazuje kao suprotne, ali ih također imamo priliku vidjeti ujedinjene u veličanstvenoj sintezi. Dok je Lenùino obrazovanje formalno i institucionalno, Lilino je neformalno. Ako Lenù napušta susjedstvo i postaje utjecajna autorica na nacionalnoj, čak i globalnoj razini, Lila je čvrsto vezana za susjedstvo. Lenù žudi za izvanjskom potvrdom i priznanjem, želi vidjeti svoje ime otisnuto na koricama knjige, dok Lili nije potrebna takva potvrda i na kraju se trudi izbrisati svaki svoj trag. Lenù pokušava postati dio kulturne elite, pretvoriti čitanje i pisanje u karijeru, a Lila radi kako bi spasila svoju obitelj i prijatelje te unaprijedila susjedstvo. Lenù slijedi dopuštene protokole za uspon u srednju klasu, dok Lila prkosno ostaje dijelom radničke klase.

Da stvari nisu tako jednostavne, dokazuju pak njihove brojne sličnosti. Lenù i Lila dijele radničko podrijetlo, svaka je onoj drugoj „genijalna prijateljica“, obje smatraju da je nužno zarađivati vlastiti novac i biti financijski neovisna o muškarcima te im je vrijeme stoga u potpunosti podređeno radu, plaćenom i neplaćenom. Obje čitav život promišljaju svoj društveni i ekonomski položaj, bore se pronaći vlastiti način postojanja, kao i rješenje za „problem“ susjedstva. Najuspješnije su, međutim, kada surađuju, a to su ujedno i najutješniji i najinspirativniji trenuci u romanu. Lenù, na primjer, shvaća da njezine riječi dobivaju puno značenje tek kada ih poveže sa susjedstvom. Susjedstvo i Napulj ključan su faktor njezina uspjeha, a Liline ideje i misli često se nalaze u temelju njezinih najboljih djela. Lilina kreativnost „pali iskru“ u Lenùinu umu, „oslobođa [njezinu] inteligenciju“ te prijateljice dijele „čarobne sate igre, invencije i slobode“.

Ishod Lenùina uspona u srednju klasu i Liline borbe za transformaciju radničke klase ostavlja nam vrlo malo prostora za nadu. Roman iznimno detaljno pokazuje neraskidivu povezanost individualnog i kolektivnog, podcrtavajući poantu da se genijalnost pojedinca odnosno pojedinke ne može odvojiti od društvenih i ekonomskih ograničenja. Lenùin pokušaj klasnog proboja na kraju je individualan te stoga ne može uznemiriti sustav, a ona sama uviđa koliko je i dalje vezana za susjedstvo. Lila cijeli život ostaje na mjestu, očajnički posvećena poboljšanju prilika ljudi koji je okružuju, no osuđena na neuspjeh u borbi s lokalnim kracima korupcijske hobotnice koji sežu sve do talijanskoga državnog vrha.

Istodobno, Genijalna prijateljica ipak predstavlja dragocjen uvid u životnu važnost ženskog prijateljstva i potencijale svakodnevne ženske i radničke kreativnosti. Oslikavajući mnoštvo likova i njihove kompleksne odnose, stalno vodeći računa o povezanosti osobnog i društvenog, lokalnog i globalnog, roman nas ostavlja sa spoznajom da je u trenutačnom društvenom i ekonomskom uređenju moguć jedino individualni uspjeh, no da je za značajne promjene, kao i za ispunjen život, nužna suradnja unutar zajednice.