Stručni skup Knjižnice - motor (ne)idealnog grada titra na ekranu, ali ostao je bez publike. Slušam frizerku dok raspliće želju da se knjižnica samo napravi. A onda ćemo ju prodati strancima. Molim? Odlazim doma, skup je zadovoljan slušalicama, ali Rocket League, Rocket League, Rocket League odzvanja, sezona završava. Igramo protiv The Librariansa. Molim? Vozim se do none, slavi rođendan, skup traži novu tarifu. Pokazujem joj kroz prozor buduću zgradu, ali, trenutak nepažnje, i pita me U kojem inženjerskom timu radiš? Ali, nona, ja...

Ravnatelj Gradske knjižnice Rijeka, Niko Cvjetković, naglasio je kako je cilj skupa bio „izreći pitanja koja nas muče te potražiti odgovore na njih kako bi svi bili sigurni u smjer u kojem idemo.“ Kada je knjižnice ušla u borbu za javni i virtualni prostor? Zašto se danas ne bismo trebali čuditi knjižničarima na serverima? Kako smo došli do inženjerskog tima? Zašto nema pulta u tim anegdotama? Iako formalnog, bjelokosnog prizvuka, stručni skup okupio je set interdisciplinarnih predavača koji su obrubili, kontekstualizirali te nadodali, kako odgovore, tako i pitanja koja se ni sami nismo dosjetili zapitati.

Cilj skupa bio je „izreći pitanja koja nas muče te potražiti odgovore na njih kako bi svi bili sigurni u smjer u kojem idemo.“

Priča započinje zgradom

Zadnje vijesti iz Benčića obznanile su kako je u tijeku osnovno slaganje i izgradnja čelične „nožice“, dok se dovršetak uređenja u glavnom volumenu prikrao svojem kraju. Praćenje restauratorskih i rekonstrukcijskih procesa široj javnosti omogućuje da iznova osvijesti kako su trenutni Središnji odjeli oduvijek i isključivo bila samo privremena rješenja. Njen ritam možemo razumjeti tek kada ju sučelimo sa suvremenom urbanističkom i arhitektonskom teorijom. Upravo to su u svojim predavanjima učinili prof. Janez Koželj (Arhitektura knjižnica u širem razvoju gradova) te dr. sc. Tatjana Aparac-Jelušić (Razumijevanje knjižnice u kontekstu urbanosti: utjecaj kulturno-socioloških paradigmi na promišljanja suvremenih knjižničnih prostora).

Digitalna paradigma informacijskog društva rezultirala je brojnim promjenama. Digitalizacija je omogućila džepno znanje, porasla je potreba za javnim znanjem, ali i daljnje raslojavanje društva. Za Koželja su „to tri najbitnija polazišta oko kojih se vrtjela transformacija javnih knjižnica.“ Nekadašnji hramovi čitanja danas primarno preuzimaju ulogu informacijsko-društvenih centara. Ipak, pita se Koželj, možemo li kazati kako se za paradigmatskom promjenom povela i svojevrsna arhitektonska promjena?

Tatjana Aparac-Jelušić kazat će kako se arhitektura „razvijala kao odgovor na postavljene zahtjeve“ te je „istodobno utjecala na identitet knjižnice.“ Pored toga, „knjižnice su oduvijek doživljavane kao simbol“, a ponajbolje nam to pokazuju i korištenje jezika u tim prilikama. Samo kratak pogled na tekst i odmah uočavamo kako koristim sintagmu hram čitanja, dok će autorica istaći i knjižnicu kao utočišta mudrosti, ali i bunarom bez dna.

Tatjana Aparac-Jelušić kazat će kako se arhitektura „razvijala kao odgovor na postavljene zahtjeve“ te je „istodobno utjecala na identitet knjižnice.“

Samo kratak pogled na želje i mogućnosti pokazuje nam, ističu predavači, kako knjižnice danas obavljaju više funkcija nego ikad prije u povijesti javnih knjižnica. Pult odlazi u prošlost, kao i isključiva slika da su knjižničari samo čuvati knjige. Koželj ukazuje da su knjižničarski radnici „promotori, oni otvaraju znanja“. Ipak, rade to u prostoru koji još uvijek puno toga duguje viziji Étienne-Louisa Boulléea jer su i „najsuvremenije knjižnice izvana još uvijek kontejneri koji kazuju što je unutra: knjige.“

Promjena se dogodila na drugoj relaciji, između knjižnice i javnog prostora. Suočena s procesima turistifikacije, gentrifikacije te iseljavanja, ističe se njihova važnost kao „strateških projekata koji zadržavaju javnu domenu u srcu grada.“ Knjižnice u Celju, Kopru i Ljubljani su eklatantni primjeri koji podcrtavaju važnost gradotvorne funkcije javnih knjižnica smještenih u gradskim jezgrama. Njihov smještaj, podsjeća Koželj, osvještava i misao kako „grad nisu kuće“, već javni prostor. Knjižnice tako postaju „utočište javnog prostora.“

Tu misao lako je poveziva s onom Aparac-Jelušić: „Knjižnica postaje središte društvenosti, mjesto gdje se poziva na susret, komunikaciju, svrhovito provođenje vremena.“ Pritom je najvažnije kako knjižnice ne obvezuju na dolazak, ali „pozivaju na razigranost.“ Takva knjižnica, uklopljena, kako u gradsku jezgru, tako i društveni život, utječe na jačanje društvenog kapitala. One mogu biti „dugoročni orijentir za javne i građanske institucije“.

Knjižnica postaje središte društvenosti, mjesto gdje se poziva na susret, komunikaciju, svrhovito provođenje vremena.

Ako ćemo se povesti mišlju kako „knjižnice dokazuju svoju vrijednost, jačaju identitet na osnovi razumijevanja potreba“, kakav je sadržaj rezultat toga?

Generacijska priča

O sadržaju su više kazale dr. sc. Sara Ursić (Svakodnevni grad - knjižnica kao treće mjesto) te ravnateljica Gradske knjižnice Požega, Aleksandra Šutalo (Promjene koje su potakle pomake ili Kako je Knjižnica postala Moja knjižnica). Obje su nastavile s istom mišljom – grad je kontinuirana (r)evolucija. Ako se grad neprestano razvija, nužno se mora i knjižnica u želji da dohvati korisnika. Međutim, govori Sara Ursić, „urbanizam je postao globalni način života“ čime se iz godine u godinu priča komplicira za knjižnicu okarakteriziranu kao treći prostor: „Treća mjesta ili „dobra“ mjesta su dio javnog prostora gdje ljudi provode vrijeme, druže se, razmjenjuju iskustva te ostvaruju nove kontakte.“

U trenucima kada na današnja svakodnevica predstavlja kontinuirani napad na živčani sustav, očuđuje činjenica da se biblioteke nikad ne smještaju u negativan kontekst. Posebice se uklapa u ideju mekog grada koji smjera prema „smjeru ugode, udobnosti, druželjubivosti i zajedništva.“ Za gostujuću sociologinju knjižnica svoje mjesto mora pronaći u svakodnevici jer, pored toga što je čitanje svakodnevna aktivnost, „ona je u usporedbi s drugima uistinu dostupna.“

Treća mjesta ili „dobra“ mjesta su dio javnog prostora gdje ljudi provode vrijeme, druže se, razmjenjuju iskustva te ostvaruju nove kontakte.

Ipak, kako bi takvom ostala, nužno ju čekaju izazovi: redefiniranje zastarjelih koncepcija, balansiranje razvoja tehnologija i medija te nastavak borbe za javni prostor. Ako u tome uspije, pruža joj se prema sociologinji prilika da ispuni niz drugih zadaća: ojača mrežu ogranaka i kvartovskih knjižnica, diverzificira ponudu te pruži nove platforme za obrazovanje i društveno razumijevanje. Sve to leži na plećima ideje knjižnice kao „katalizatora participacije lokalne zajednice“ koja uviđa da se oni više ne prilagođavaju knjižnici, već ona njima. Takva knjižnica jedan je od temeljnih stupova kreativnog grada, točnije, sljedećeg postindustrijskog koraka.

Kako izgleda praksa? Kratak uvid podarila nam je Aleksandra Šutalo, ravnateljica Gradske knjižnice Požega. „Da ostanemo važni i postanemo još važniji“, temeljni je moto novog poglavlja požeške knjižnice koja je 15. ožujka 2021. otvorila vrata nove zgrade korisnicima. Dugotrajne pripreme za novi prostor nastojale su izbjeći scenarij gdje nova zgrada nikad ne bi postala novom knjižnicom, nužno potrebnom za novonastale potrebe i očekivanja članova.

Prvi koji su se trebali promijeniti bili su djelatnici. Ravnateljica ističe kako je moralo doći do promjene u razmišljanju, ali i organizaciji posla zbog promjene zaduženja. Na cijenu dolaze komunikaciju i transparentnost, a eksperimentalno se uvela i horizontalna komunikacija umjesto vertikalne. Za radnicima su se poveli korisnici koji su postali samostalniji u djelovanju unutar knjižnice; štoviše, postali su „sustanari i cimeri“. Vraćajući se na digitalne i kreativne paradigme, Šutalo ukazuje na širenje knjižničnih djelatnosti: pojavljuju se ugostiteljska i galerijska djelatnost, kao i mogućnost novih usluga za samu zajednicu. Kako bi se ostvario novi identitet te dosegao širi značaj, potrebna je bila i reorganizacija odjela, ali i temeljnih aktivnosti; posudba se centralizirala, a knjižni fond se revitalizirao i reorganizirao, dok mu je RFID pomogao da se djelomično automatizira i zaštiti, ponovo uz pomoć samostalnog, aktivnog korisnika.

Požega je uspjela od posudionice doći do teoretiziranog informacijsko-društvenog centra što se vidi i u konačnim brojkama; 96.1% korisnika misli kako su novi programi povećali kvalitetu kulturne ponude!

Iako su napisane stavke za ravnateljicu bile samo želje, danas je moguće ustvrditi kako su ine realizirane; Požega je uspjela od posudionice doći do teoretiziranog informacijsko-društvenog centra što se vidi i u konačnim brojkama; 96.1% korisnika misli kako su novi programi povećali kvalitetu kulturne ponude, dok njih 94,1% smatra kako su ogrnizacijske promjene doprinijele povećaju kvalitete usluge. 

Mogućnosti i želje

Ipak, dok se knjižnica ne otvori, prostori kritičke mašte ostaju širom otvoreni. Upravo njima krenuli su sudionici okruglog stola Kraj puta početak je puta: što narodne knjižnice doista znače i mogu značiti lokalnoj zajednici, ekonomiji, razvoju. Uz predavače mjesto su pronašli stručnjakinja za rad s mladima Mirela Pašić, pročelnik za kulturu Grada Rijeke Ivan Šarar te arhitekt nove zgrade i Dječje kuće mr. sc. Saša Randić te moderator dr. sc. Srećko Jelušić. 

Polazeći od toga da su "knjižnice super mjesto za održavanje edukacije hrvatskog jezika", Sara Ursić istaknula je potrebu i mogućnost okretanja izbjeglicama i imigrantima. S obzirom na to kako obrazovni sustav nije kapacitiran da ih prihvati, knjižnični sustav mogao bi im pružiti priliku za bezbolniji ulazak u društvo. Uz to, ideja instrukcija omogućuje i drugoj djeci da dolaskom u knjižnicu dobiju šansu da prošire svoje znanje, ne misleći samo na ocjene. Na istome tragu bila je i Mirela Pašić ukazujući na nužnost i važnost pitanja mlađih što žele. Međutim, ne možemo samo stati na mladima te stručnjakinja podcrtava i druge zanemarene društvene skupine kazujući da "trebamo pratiti potrebe našeg društva te pokušavati koristiti naše resurse na način da ih dajemo zajednici, ali ih koristimo trenutne resurse."

"Trebamo pratiti potrebe našeg društva te pokušavati koristiti naše resurse na način da ih dajemo zajednici, ali ih koristimo trenutne resurse."

Iako prihvaćamo činjenicu da knjižnice obavljaju više nego ikad funkcija, Jelušić-Aparac upozorava da ista ne smije postati svaštarnica. Cilj knjižnice ne smije biti da "samo udovoljava želji svakog pojedince, već da tog pojedinca uči kako će određene usuluge služiti u životu za podizanje, ne samo pismenosti, nego i kulture." Stoga je želja da umjesto svaštarnice, Gradska knjižnica Rijeka postane košnice te "da bude krcata ljudima od jutra do mraka; to je nešto što knjižicu čini živom, garantira njezinu održivost, popularnost i važnost u zajednici." Ili, tragom riječi Aleksandre Šutalo, da zajednica prepozna važnost otvaranja nove zgrade i koncepta.

Stoga je želja da umjesto svaštarnice, Gradska knjižnica Rijeka postane košnice te "da bude krcata ljudima od jutra do mraka; to je nešto što knjižicu čini živom, garantira njezinu održviost, popularnost i važnost u zajednici."

Još šire razmišlja pročelnik Ivan Šarar. Nakon što je deset godina radio na ostvarivanju art-kvart Benčića, Šararu sada u zadnjim trenucima ostaje samo da preispituje svaku donesenu odluku. Sam je svjestan kako je zajednica "na grozan način centralizira kulturu" jer sad istu moraju "učiniti ogromnom." Knjižnica to ne može sama, ali uključeni akteri zajedno itekako mogu. Za pročelnika će se život nužno odvijati na križanjima tih institucija ako želimo dostići 2030. godinu bez okretanja  uzdisanja. Izuzetno važnu ulogu ima Dječja kuća koja već educira djecu te ih upoznaje s novim konceptima koji bi trebali "nabildati ritam života" te pokazati kako možemo prevazići lokalne okvire te ogromnoj zgradi pridružiti ogromnu zajednicu.

Utrka s novim poimanjima javnih prostora, ili bolje rečeno, utrci za hvatanjem preostalih površina ne smijemo zaboraviti što je knjižnica. Jnez Koželj istaknuo je kako nema smisla da knjižnica preuzima obrazovne i socijalne funkcije; "uništit ćemo ono što je knjižnica." Ipak, knjižnica ima ulogu stvaranja sinergija između institucija, ona se primarno nalazi u funkciji jačanja javnog znanja prema slovenskom predavaču. Posebice će se njena uloga širenja i stvaranja kolektivnog znanja pokazati važnom u Benčiću u trenutku otvaranja vrata jer, za razliku od muzej i galerija, knjižnice nisu prazan prostor. Gradeći na tome, Saša Randić ističe kako vjeruje da ako se trenutnom sadržaju priključi nadolazeća infratruktura, rezultati će doći.

Ipak, prije rezultata, radujemo se pitanjima :)