Odlazak u London nije bio zabave radi, iako je bilo zabavno i uzbudljivo, no u prvom planu bili su sastanci s engleskim izdavačima s ciljem izgradnje suradnje u objavljivanju knjiga iz Edicije Katapult na engleskom jeziku, što je i osnovni cilj projekta London Calling koji je financijski podržala Zaklada "Kultura nova".

Jesmo li ostvarili cilj? Želimo vjerovati da smo mu se primakli deset koraka bliže, a o konačnim rezultatima moći ćemo razgovarati kroz par mjeseci. Naime, sastanci s izdavačima, kako to obično biva s malim književnostima, samo su vizualni produžetak pismene korespondencije, no ono što komunikacija licem-u-lice nesumnjivo čini jest da otvara mogućnost šarmiranja i predstavljanje lica iza imena, osobito kroz susret izdavača i autora, gdje se igra na kartu čudljivih pisaca bez osjećaja za posao i izdavača koji najčešće samo takve osjećaje i gaje. Izdavačima su pisci kao neka endemska vrsta.

Svakako moram spomenuti Alexandru Bruckner iz organizacije Literature Across Frontiers koja osobito radi na promociji prevođenja malih književnosti i nužnosti podržavanja književnog prevođenja kao djelatnosti koja često pada u drugi plan. Također, značajno nam je pomogao, pa ga spominjem imenom i prezimenom, gospodin Mitchell Albert iz izdavačke kuće Saqi Books i njene edicije Telegram koja objavljuje isključivo prijevode.

On nam je, primjerice, pomogao da se realno postavimo prema cijeloj priči, uz pomirljiv zaključak da je od ukupnog broja godišnje izdanih knjigu u Velikoj Britaniji samo 3% prijevoda, a ti su prijevodi uglavnom s raširenijih jezika i uglavnom knjige autora čiji je glas već prerastao granice njihove zemlje. Drugim riječima, pristojno nam je, ali ne bez žaljenja, rekao da engleske čitatelje uglavnom ne zanima ne-engleska književnost koja se bavi ne-engleskim temama. Tu je dobro „uletjela“ knjiga Svitanje na zapadu Igora Beleša, za koju je kao posljednju knjigu u Ediciji u vrijeme kada je nastao projekt napravljen ogledni prijevod na engleski, i koja se bavi englesko-irskim temama te građanima treće životne dobi, što je prema riječima g. Alberta također veliki plus. Bio je toliko zainteresiran da je tražio da mu elektronski pošaljemo čitav rukopis na hrvatskom koji bi dao hrvatskom čitatelju na procjenu. Nije da ima hrvatskog čitatelja, ali kaže – naći će ga.

Osim unaprijed dogovorenih sastanaka, iskoristili smo ovako rijetku priliku da obiđemo i druge izdavače koji rade s prijevodima, a koje smo svojevremeno kontaktirali, no bez odgovora. Ideja je bila da osobni kontakti na licu mjesta mogu činiti razliku, pogotovo zato što nas ne mogu ignorirati ako se pojavimo na štandu. Posjetili smo i one koje su nam preporučili izdavači na sastancima. Rezultat: rukovali smo se, ukratko prezentirali zašto smo došli, ostavili printane materijale i dogovorili se da ćemo nastaviti komunikaciju mailom. Mislim da su bili zbunjeni što dolazimo nenajavljeno, jer oni su ipak on a clock. Čini mi se da možda nismo toliko šarmantni koliko smo mislili.

Posjetili smo i štand Hrvatskog društva pisaca koji su dijelili s nezavisnom izdavačkom kućom Istros Books, orijentiranom na književnosti istočne Europe koja je objavila prijevode knjiga Miljenka Košćeca i Roberta Perišića, a u pripremi su i prijevodi knjiga Olje Savičević-Ivančević i Matka Sršena. Ondje su se naši autori ugodno družili s posjetiteljima kojih je zaista bilo u zavidnom broju. Razgovarali smo s vlasnicom Istrosa, Susan Curtis Kojaković te prevoditeljem na engleski Willom Firthom i predstavili naša nastojanja, a zaključak je bio da će pročitati (oboje pričaju hrvatski) ogledni prijevod pa će nam se javiti, ili ćemo se prije mi javiti njima.

No malo o samoj atmosferi sajma. Londonski sajam raj je za izdavače. Pisci ovdje rijetko da uživaju, kao što nam je potvrdila jedna engleska spisateljica koja se pola sata gubila Earl's Courtom kako bi našla sobe za seminare. Rekla je kako ovakva mjesta nisu za pisce jer njima odjela nisu svakodnevna odjeća, a i nisu navikli tempirati svoje vrijeme u sekundu. No najgore od svega, nisu navikli govoriti o svojem radu kao komadu robe koju treba dobro marketirati i pozicionirati na police. Naravno da pisci nisu „mokri iza ušiju“, znaju oni da je prodaja bitna, ali postoji nešto što izdavači ne žele razumjeti – sadržaj stvara vezu između pisaca i čitatelja, a čitatelja ima različitih, primjerice onih koji ne čitaju ljubavne priče.

Ipak, sajam je izgledao prilično impozantno; ako ste stali ispred restorana na drugoj etaži, bilo je zaista fascinantno gledati kako ljudi cirkuliraju između šarenih štandova, bez gužvi, bez buke, odlučni svatko na svom pravcu kao da točno znaju gdje idu. Sve je teklo kao po nekom rasporedu, bez previše minglanja.

A na drugoj etaži ili galeriji – International Rights Centre. Onih 3% s početka priče ovdje se jasno reflektira – šest ili sedam dugačkih redova stolova iznad kojih je natpis izdavača ili njenog predstavnika, bez previše pompe, nikakvi plakati, panoi - jednostavno i nimalo glamurozno, ali zato radno. Ljudi se izmjenjuju gotovo kao na traci i svejedno je uvijek puno, a iz prve smo ruke upoznali osjećaj.

Umjesto zaključka, možemo reći da je ovo iskustvo bilo jedinstveno. Londonski sajam zasluženo ima reputaciju o kojoj slušamo i iako je nekim velikim hrvatskim izdavačima koji pod nogama imaju brojne posjete velikim internacionalnim sajmovima knjiga, ovo bio samo jedan u nizu, mi ćemo ga još dugo pamtiti.  

earl\'s court exibition centre

Fotografije: Neli Nežić